Od:
Do:

Oproštaj od preč. Josipa Horvata st., svećenika Varaždinske biskupije

Oproštaj od preč. Josipa Horvata st., svećenika Varaždinske biskupije

NEDELIŠĆE, 26. 9. 2013.

Oproštaj od preč. Josipa Horvata st., svećenika Varaždinske biskupije i kanonika Zbornog kaptola Čazmansko-varaždinskog, koji je preminuo u nedjelju 22. rujna nakon duge i teške bolesti u Specijalnoj bolnici za kronične bolesti u Novom Marofu u 76. godini života i 50. godini svećeništva, priređen je u njegovoj rodnoj župi Nedelišće u četvrtak 26. rujna.

Misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva predvodio je, u zajedništvu s 80-tak svećenika Varaždinske biskupije i drugih mjesnih Crkava, varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, koji je nakon mise predvodio i sprovodne obrede na mjesnom groblju u Nedelišću.

Oproštaju je, uz članove obitelji i rodbine, nazočilo mnoštvo vjernika njegove rodne župe i župa u kojima je službovao te djelatnici Varaždinske biskupije u kojoj je posljednjih godina obavljao službu u uredu Biskupijskog ekonomata.

Pozdravljajući u cijelosti ispunjenoj župnoj crkvi vjerničko mnoštvo koje se sabralo uz lijes s pokojnim svećenikom, biskup Mrzljak podsjetio je kako ljudski život ne završava u zemnim ostacima, jer čovjek posjeduje i neumrlu dušu te je za njega zemaljska tjelesna smrt samo jedan novi početak, početak jednog novog života u vječnosti.

U homiliji se biskup zapitao tko je to svećenik i je li to neki poseban čovjek. Odgovorio je kako se i svećenik, kao i svi drugi ljudi, rađa u obitelji koja za njega moli da postane dobar čovjek, a ponekad obitelji i župne zajednice mole i da Bog pozove u svoju službu nove pastire. Naglasio je kako je svećeništvo u prvome redu služenje, i to služenje Krstovoj Crkvi. Napomenuvši kako će za koji dan blaženim biti proglašen sluga Božji Miroslav Bulešić, biskup je istaknuo kako je taj svećenik prilikom ređenja osjetio kako se njegovo tijelo i sve što ima u cijelosti stavlja u službu Kristu. To je put svakog svećenika: osjetiti da smo pozvani biti drugi Krist, uzeti sav naš križ i zajedno s Isusom hoditi putem prema Kalvariji, ali i nakon toga prema Uskrsnuću. Na tom putu, križnom putu, moramo se prisjetiti kako je Isus doživljavao nerazumijevanje, podrugivanja i napade. Zar nije i naš svećenik Josip doživio i takve trenutke u svome životu kada je prošao kroz svojevrsno mučeništvo, upitao se biskup, te nastavio: No, za njega je najbitnije istaknuti kako je svoj život istrošio za Krista, u svećeničkoj službi, i to do zadnjeg dana, sve dok su mu tjelesne snage to dopuštale. To je put za svakog svećenika, put kojim se ne ide samo riječima, nego još više svjedočenjem. U tom hodu za Kristom mi svi, ne samo svećenici, nego i svi vjernici primamo od Boga snagu za naš kršćanski život, rekao je biskup te završno zaključio kako nam se u ovakvim trenucima oproštaja čini da Svjetlo vjere još jače zasjaji kako bismo svi mi mogli ići dalje vođeni tim Svjetlom u našem svagdanjem kršćanskom životu.

Nakon euharistije riječi oproštaja uputili su u ime kanonika Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog i u ime generacije preč. Blaž Horvat, u ime svećenika Gornjomeđimurskog dekanata dekan mons. Leonard Logožar, te u ime vjernika laika Josip Cilar, župljanin iz Vratišinca. Oni su nazočne podsjetili na pokojnikov životni i svećenički put, te oslikali i približili vrline koje su krasile tog uzornog svećenika.

Josip Horvat rođen je 24. travnja 1938. godine u Nedelišću od oca Franje i majke Rozalije rođ. Vuković. Iz te brojne i zdrave obitelji, kako je sam pripovijedao, jer još su mu danas žive dvije sestre i tri brata, primio je razboritost i marljivost očevu, koji je doživio 105. godinu života, te nježnost srca i veliku pažnju prema svima od svoje majke. Te divne kreposti resile su čitav njegov život i njima je obogaćivao ljude, mjesta i župe u kojima je djelovao. U svojoj pobožnoj obitelji i župnoj zajednici, koja je dala priličan broj duhovnih zvanja, osjetio je Božji poziv prema svećeništvu kojem se spremno odazvao. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera, a mladu misu proslavio je 5. srpnja u rodnom Nedelišću.

Svoje pastoralno djelovanje započeo je u slavonskoj župi Zdenkovac 1965. g. gdje je službovao do 1968. godine, nakon čega odlazi za župnika u župu Čačinci. U obje župe velikodušno je radio na duhovnom i materijalnom planu. U Čačincima je podigao novi župni dvor, te marljivo okupljao živu Crkvu. Zbog svog svećeničkog žara i velikodušnosti prema svojim vjernicima i župi iz mržnje je bio napadnut nožem i primio je 17 uboda, koji na svu sreću nisu bili smrtonosni. Prilikom pada podigao je pogled i vidio je samo križ na zvoniku crkve, kako je govorio. Njegov život nakon toga bio je još više život zahvaljivanja Bogu na daru života.

Obogaćen pastoralnim i duhovnim iskustvom dolazi u veljači 1980. g. za župnika u župu Vratišinec u svom rodnom Međimurju. I u toj župi pokazalo se kako su skromnost, marljivost i upornost bile njegove temeljne vrline. Već po dolasku započinje s dugotrajnom temeljitom obnovom župne crkve, te s obnovom i dogradnjom kapela u filijalama i obnovom župne kuće, ne zanemarujući ni duhovnu obnovu žive Crkve pučkim misijama i raznim proslavama obljetnica. Kao župnik u Vratišincu bio je dekan Gornjomeđimurskog dekanata u više navrata. Godine 2000. s velikom radošću pokreće obnovu crkvenih orgulja, a iste godine saznaje za zloćudnu bolest. Svoje pastoralno djelovanje i u toj je župi potvrdio strpljivim prihvaćanjem svog životnog križa operacijom koju je prikazao za uspjeh i blagoslov župe. Rado je hodočastio, osobito na posebno sveta mjesta gdje je Bogu zahvaljivao za dar života i jačao svoju vjeru u uskrsnuće i život u vječnosti u nebeskoj Svetoj zemlji. Bio je neumoran radnik na njivi Gospodnjoj, čestit i uzoran svećenik, te iskren i dragi prijatelj, koji je za sve što je činio crpio snagu iz vjere u Boga, a bližnje je uvijek tješio riječima “dragi Bog vidi“.

Godine 2007. razriješen je službe u Vratišincu, imenovan je kanonikom lektorom Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog, te je preuzeo službu blagajnika u Ekonomatu Varaždinske biskupije na kojoj je bio sve do umirovljenja 1. rujna ove godine. Radio je revno svakoga dana, te rado slavio mise u varaždinskoj katedrali i sudjelovao u slavljima. Nikada se nije tužio na zdravlje, koje mu je zbog duge i teške bolesti sve više bilo narušeno, pogotovo posljednjih nekoliko mjeseci, te je uvijek na sve upite odgovarao “ja mogu“. S radošću je gledao prema 50. obljetnici misništva, ali je bio svjestan da je njegov život, koji dogorijeva poput svijeće, u Božjim rukama, te je bio spreman s jednakom radošću prihvatiti svaku Božju volju.

Na oproštaju je upućena sućut svim ožalošćenima, te je zahvaljeno svima onima koji su ga tijekom života pratili svojim molitvama i pomagali na razne načine, osobito njegovoj vrijednoj domaćici Julijani Lacko. Duhovni nagovor na sprovodnom obredu na mjesnom groblju, gdje je pokojnikovo tijelo položeno u svećeničku grobnicu sinova župe Nedelišće, uputio je domaći župnik preč. Nikola Samodol.

Jasminka Bakoš-Kocijan

 

snimio: Ivica Horvat