(Izlaganje vlč. Stjepana Najmana na godišnjoj duhovnoj obnovi, ultreji Kursilja, 19.11.2011.)

 

  

 

 

U našem razmatranju ove teme polazimo od tri početne biblijske konstatacije:

 

1.  26I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!"

27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,

            na sliku Božju on ga stvori,

            muško i žensko stvori ih.

             28I blagoslovi ih Bog i reče im: "Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!

 

2.  18I reče Jahve, Bog: "Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on."

 

3. 22Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. 23Nato čovjek reče:

             "Gle, evo kosti od mojih kostiju,

            mesa od mesa mojega!

             Ženom neka se zove,

            od čovjeka kad je uzeta!"

             24Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.

 

Naš Bog je trojstven, Trojedini: Otac, Sin i Duh Sveti. Bog je ljubav! Savršeno zajedništvo triju osoba. Iz takve ljubavi proizlazi i dar ljudskoga života radi kojega Bog stvara nebo i zemlju.

Božji je plan za čovjeka – da, sličan Bogu po sposobnosti ljubavi i zajedništva dviju osoba, iz čijeg bračnog zajedništva u ljubavi nastaje obitelj –  na kraju uđe u puno zajedništvo vječne Ljubavi. Čovjekova obiteljska sličnost s Bogom očituje se najprije u slici naravne bračne i obiteljske zajednice, a ostvarenje postiže u nadnaravnoj zajednici Otajstvenog tijela Crkve, dok ne dođe eshatološko vrijeme ispunjenja zajedništva u ljubavi Božjoj gdje će Bog biti sve u svemu.

 

Krajnje pojednostavljeno govoreći o Presvetom Trojstvu koje je jedan Bog recimo: Bog je živ i osoban te spoznaje najprije sebe samoga na savršen način – do dna proniče sve, pa i sebe – on zna tko i što je on sam u sebi. Bog nije samo spoznaja (samospoznajna) nego je i ljubav koja je savršena te ništa ne zadržava za sebe. Stoga spoznaju o sebi izriče, iznoseći sve što jest bez ostatka i to na savršen način, izričući se do kraja u jednoj jedinoj Riječi – Jedinorođenoj koju zovemo Sinom Božjim rođenim od Oca prije svih vjekova, istobitnim s Ocem, ali različitim u odnosu prema Ocu. Stoga Bog u sebi, kad rađa Riječ više nije naprosto samo Bog, nego se prepoznaje kao Otac, koji ima Sina kojega ljubi, idući mu ususret i dajući mu bez ostatka sve što ima i što jest. Jednako tako i Sin spoznajući sebe kao savršenstvo Očeva života ide ususret Ocu dajući mu samoga sebe. Susret Oca i Sina u ljubavi je zajedništvo Oca i Sina koji se stapaju u osobi koja se prepoznaje kao Otac i Sin zajedno, ali koja nije ni samo Otac ni samo Sin, nego plod njihove ljubavi – to je božanska osoba koja se zove Ljubav, Dar – ili Duh Sveti.

 

Po takvoj sličnosti svoga božanskog života, Bog stvara čovjeka. Ali ne samo kao pojedinačno biće. Stoga i kaže: Nije dobro da čovjek bude sam. Iz takve Božje spoznaje o čovjeku, koju i sam čovjek Adam konstatira - jer ne nalazi ni u kojem stvorenju biće sebi slično -  Bog proniče čovjeka koji nije svjestan sebe do kraja (to je ono što Sv. pismo govori da Bog pusti tvrd san na čovjeka) i zahvaća mu u dubinu bića te iz njega iznosi tzv. rebro i stvara ženu koju Adam prepoznaje kao nešto istobitno sebi (kost moje kosti i meso mojega mesa), ali biće drukčije od sebe, jer je imenuje ženom, tj. suprugom, istovremeno prepoznavajući sebe, ne više kao čovjeka naprosto (Adama), nego kao supruga koji je u odnosu s drugom osobom. Biblijski tekst ovdje snažno naglašava bračno zajedništvo čovjeka kao društvenog bića.

 

Naime s Bogom i mi prepoznajmo potrebu čovjeka, čovjeka naprosto tj. Adama: on je sam i to nije dobro. On ima potrebu za nekim sebi sličnim. Njemu, čovjeku, treba drugi čovjek, treba mu drug, društvo. Dakle, nije naglasak na tome da muškarcu treba žensko biće. Ne, nego čovjeku treba sličan čovjek, ali onaj koji će mu biti pomoć, jer sam nije savršen, pa mu treba drukčiji. Drukčijost drugoga očituje se za čovjeka-muškarca u čovjeku-ženi, i obratno, tj u bračnom društvu. Kada se njih dvoje prepoznaju u ljubavi kao svoje upotpunjeno savršenstvo, nastat će iz tog zajedništva stvarnost nove osobnosti koja je drukčija i od jedne i od druge osobe, ali u kojoj su i jedna i druga zajedno u jedinstvenosti ploda njihova predanja u ljubavi – bit će to dijete po kojem će se bračni par prepoznati u novom među(o)sobnom odnosu kao obitelj. Tako se u punoj stvarnosti ogleda sličnost s Trojedinim Bogom.

 

Zastanimo ovdje. Prepoznajemo li u biblijskom tekstu sljedeće:

1. Žena, koju će Biblija tek kasnije nazvati Evom, nije prije svega žensko, nego drugi čovjek, tj. moj najbliži bližnji, a u čovjekovoj naravi je to, naravno i prije svega, bračni drug.
2. Paru koji se nađe u savršenoj ljubavi ništa ne nedostaje. Bijahu oboje goli, ali ne osjećahu stida. Zato će ostaviti i oca i majku, jer su dovoljni sami sebi u predanju jedno drugome u ljubavi Božjoj.
3. Njihova ljubav nije apsolutna, tj. neovisna, nego je uključena u ljubav Božju koja je u edenskom vrtu naznačena stablom života i stablom spoznaje dobra i zla u sredini raja zemaljskoga. U provođenju ljubavi,  paru ipak nije sve dopušteno – dobro se osigurava poštivanjem savjesti i vjernost riječi Božjoj kojoj se vjeruje.

 

Zašto se događa zlo? Zašto se parovi rastaju?

Uzimamo dakako, u obzir i otajstvo nadnaravnog zla, tj. đavla i njegovu zavist ljudima stvorenima na sliku Božje ljubavi, kojima bi sve stvorenje, pa i anđeli trebali služiti. Ali prije svega promotrimo ono ljudsko.

Tako je dobro sve počelo – iskustvo je to, vjerujem, svakog para. Ništa im ne nedostaje u njihovoj ljubavi.

Ali onda se u raju zemaljskom dogodilo to da je odjednom onaj drugi (žena) ostao sam usred raja? Zašto se to dogodilo?

1. – Zato što je onaj drugi (zapravo prvi: Adam), umjesto da prianja uz svoju ženu da njih dvoje uvijek budu jedno tijelo, otišao iz središta raja zemaljskoga i napustio zajedništvo radi nekih perifernih poslova u raju zemaljskom. I tako je Eva ostala sama. A nije dobro da je čovjek sam. I tu je samoću iskoristio đavao, da popuni prirodnu prazninu čovjekovu, i njegovu bitnu težnju za društvom i zajedništvom.

Tko je pogriješio? - Muž koji je previše zaposlen i ne vidi samoću žene (drugoga), jer mu je nešto drugo važnije? Zašto misli da svijetom mora zagospodariti sam, a ne zajedno s drugim? – Tu je počeo grijeh protiv Božje zapovijedi koja je pozitivna, ali u množini: na sliku Božju stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih … da vladaju…. Zašto je čovjek otišao sam u osvajanje vlasti? Je li to nedostatak ljubavi, tolerancije, suradnje, zajedništva – to je okrenutost samom sebi, sebičnost. A nije dobro da čovjek bude sam – ni u čemu, pa ni u vladanju – monarhija će se brzo pretvoriti u anarhiju, bezvlašće koje će sve razoriti. – Naime kad grijeh bude kulminirao u očitovanju, prvi ljudi gube sve: zajedništvo, gospodstvo nad prirodom, a na kraju doživljavaju i razorenje svoga tijela.

 

1. Zašto je onaj drugi (Eva) pustio onog prvoga (Adama) da ode. Zašto više muž i žena ne hodaju zajedno? – Zbog komotnosti, zbog lijenosti, zbog sebičnosti? Ili je već tu započeo proces emancipacije žene, koja hoće biti neovisna, u centru, sama. Zašto im se više ne da biti jedno tijelo? Zašto se više ne trude čuvati svoje tjelesno zajedništvo i sjedinjenost? Kad više nema te blizine, nego se osjeća samoća, zašto onaj trenutno ostavljeni (Eva) nije u duhovnom zajedništvu sa svojim parom, nego se upušta u ugodan razgovor sa zavodnikom koji govori zanimljive i nove stvari i čini se tako brižan za njezino, pa i njihovo, dobro koje bi moglo biti veće.

Tko je pogriješio? – Žena koja je ostala u središtu, koja ostaje u kući sama, brinući se za ono glavno? Zašto nema razumijevanja za različitost potreba svoga muža, jer je svijet širi od središta doma? Zašto mu nije podrška, pa da iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena? Zašto misli da može s nekom trećim ući u emotivnu bliskost, jer se čini da on razumije njezine duboke potrebe? Zašto kreće u zadovoljavanje svojih emotivnih potreba bez svoga muža. Zašto kreće u zadovoljavanje svojih tjelesnih potreba sama, jer ih je postala svjesna: plod stabla je dobar za iskustvo (jelo), za oko nešto primamljivo, za mudrost poželjno (požuda tijela, požuda očiju i oholost života)? – Brzo će se uvidjeti da je takvo iskustvo razaranje bračnog zajedništva, s nagovaranjem na nedopušteno prekoračenje slobode drugoga da i on postupi isključivo po svojoj tjelesnoj sebičnosti.

 

1. Prekršaj međusobne ljubavi i zajedništva dovodi do nepovjerenja u ljubav Božju, a onda do spoznaje međusobne nepremostive različitosti i na kraju do rastave, neprijateljstva, optuživanja i gubitka svakog dobra. A sve je počelo udaljavanjem ili stajanjem na mjestu – nisu u svoj život krenuli zajedno, nego svatko na svoju stranu, pa su se na kraju okrenuli od Boga i zbog svoje se sebičnosti okrenuli đavlu.
2. Nakon toga slijedi i prava rastava, bijeg jedno od drugog, započinje podizanja  međusobnih zidova razdora (smokvin list priječi svako zajedništvo).

 

1. Takvu situaciju rastavljenosti i razdora Bog ne može mirno gledati i zato dolazi ususret ljudima, jer zna da je trajna odijeljenost prokletstvo i nesreća, a sreća samo u ponovnom susretu s drugim – sreća je su-sretna, tj. kad se zajedništvo podijeli drugome. Nije lako ponovno uspostaviti zajedništvo poslije rastave i razdora. Svatko ima svoje razloge za opravdanje. Adam se i Eva još dublje skrivaju i zatvaraju kad im Bog dolazi ususret, ali Bog je uporan i ne odustaje od pomirenja ljudi s Bogom i međusobno. Zove ih k sebi unatoč njihovu osjećaju i spoznaji da nisu dostojni takvi stati pred Boga, ali on objavljuje da čovjeka ne gleda drukčije – za njega promjene nema, on  preko krivice prelazi, jer je njegova ljubav velikodušna i zato dobrohotna, susretljiva, koja sve pokriva, ne pamti zlo, raduje se istini i sve vjeruje.
2. I kad čovjek optužuje drugoga (Adam Evu) pa i Boga samoga (žena koju si mi ti dao, ona mi je dala pa sam jeo), i kad se čovjek ispričava okolnostima (Eva kaže: zmija me prevarila), Bog u brak i ljubav vjeruje, te ih ponovno stavlja u zajedništvo, makar nesavršeno: «Žudnja će te mužu tjerati» «Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima».
3. Bog ne misli da bi bilo bolje ostaviti ih rastavljene, da u trajnom nepomirenom neprijateljstvu gaje lažna opravdanja, optužujući drugoga (bračnog druga) ili nekog trećeg (đavla) ili okolnosti. – Sasvim je sigurno da je đavolska napast, da čovjek više svom bližnjem  ne vjeruje, da više nije moguće zajedništvo muža i žene, da treba biti oprezan, da ne treba oprostiti i da treba ostati sam – rastavljen od drugoga,  kojeg mu je Bog darovao za njegovo dobro.
4. Isus jasno o tome govori: «Nije dopušteno …. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja» (usp. Mt 19,3-9). Bog u čovjeka vjeruje. Zato mu i ostavljenom, zalutalom, povrijeđenom i nepravedno optuženom dolazi pomoći. Raskinuti savez ponovno sklapa – božanski savez ljudi sa sobom i ljudski bračni savez ponovno. Isus će upravo prvo čudo učiniti u Kani Galilejskoj na svadbi koja je zapala u teškoće zajedničke radosti, tek što je počela - jer je nestalo vina. Isus svojom prisutnošću želi očuvati radost i zajedništvo novog bračnog para, štoviše obiljem novog dobrog vina tu radost želi povećati i produžiti.

 

Ova Isusova prisutnost na svadbi u Kani Galilejskoj je otajstvo – ustanova sakramenta koja svetost naravne ženidbe uzdiže na razinu stvarne prisutnosti Božje ljubavi u svakoj kršćanskom braku, u kojem su muž i žena jedno drugom vanjski vidljivi, dakle i tjelesni,  znak nevidljive milosti Božje.

Zato sv. Pavao u poslanici Efežanima govori o odnosu muža i žene kao o otajstvu Krista i Crkve.

Ovim odnosom muž i žena više nisu samo pojedinačni bračni par, nego postaju znakom zajednice Božjega naroda i sveukupnog čovječanstva s kojim Bog kao Zaručnik želi sklopiti savez ljubavi. Kroz čitav Stari zavjet proteže se tema Saveza. Taj je savez toliko puta prekršen od strane čovjeka i naroda Božjega, ali ga Bog nakon svih nevjera uvijek poziva u svoje zajedništvo, obnavlja raskinuti Savez te obećava, a u Isusu Kristu ostvaruje novi i vječni – neraskidivi Savez čovjeka s Bogom u jednom tijelu.

Ovaj nebeski Zaručnik svoju zaručnicu Crkvu nikad ne napušta, nego je hrani i njeguje da bude sveta i bez ljage i bore, a u eshatološkom času kada je pozove na nebesku gozbu, zaodjenut će je sjajem i veličanstvom.

 

Božji plan za brak nije dakle samo sretna ljubav, nego i plodna ljubav koja daje život novoj djeci, pretvarajući tako vjeran brak u sretnu obitelj.

Jednako tako i cilj Saveza koji Bog sklapa s čovjekom na način zaruka, ženidbe ili braka nije samo sreća jednog čovjeka s Bogom – praoca Abrahama, nego iz tog saveza proizlazi blagoslov na Abrahamovu djecu kojih će biti kao zvijezda ili pijeska. Isto tako Sinajski savez s Mojsijem, nije savez samo s Izabranim narodom, nego će taj Savez prerasti u Novi u koji će biti uključeno nepregledno mnoštvo iz svih naroda, puka i jezika. A sve ih Bog želi okupiti na nebesku gozbu Jaganjčevu.

Konačni dakle, plan Božji za brak i obitelj je rast kroz vremenitu ljubav do neizmjerne sreće u nebu u neraskidivom zajedništvu Trojedinoga Boga koji je Ljubav.

 

Kada pak ljudska ljubav u braku i obitelji dođe na kušnju, kada joj se čovjek iznevjeri, Bog sam hita da ga spasi, te ga zove natrag k sebi po obraćenju. Bog uvijek poziva čovjeka na nesebičnost, na susretljivost prema drugome, na povjerenje i predanje drugome, na davanje života. Zato i nema veće ljubavi nego da tko i život svoj položi.

 

No jednako tako nema ni većeg nedostatka ljubavi kada tko život oduzima – svoj život onom drugom na koji on ima pravo zajedništva, ili kad doslovno uzima život onom drugom biću s kojim je jedno tijelo, kada životu ne da priliku ni da započne, ni da se razvije. Prepoznajemo u tome grijehe nepomirljivosti, pobačaja, kontracepcije, preljuba i rastave.

Za radikalno kidanje Saveza i za u nebo vapijuće grijehe ubojstva nevinih, Crkva opominje prijestupnike postupkom isključenja iz obitelji djece Božje (ekskomunikacijom).. No nikad ne prestaje moliti i zvati na obraćenje i pokoru, sve u slobodi odlučivanja s obećanjem blagoslova:

«Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. 16Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš. 17Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, 18ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, ući da je zaposjednete. 19Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, 20ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Tâ on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati." (Pnz 30,15-20).

 

Obećani blagoslov osigurava se trajnom povezanošću s Bogom, njegovim zapovijedima, raspoloženjem molitve, a nadasve vjerom da je Bog izvor života:  «Ta on je život tvoj», a on se kao hrana daje ne samo u pričesti sakramenta euharistije, nego i kroz tjelesnu vidljivost bračnog druga, pa i bračnog sjedinjenja što postaje ostvarenje svete sakramentalnosti bračnog para, na sličan način kako se po euharistijskoj sakramentalnosti Krist kao Nebeski zaručnik nastanjuje u duši i tijelu vjernika koji ga prima, odnosno u zajednici Crkve u kojoj je euharistija središte, pa onda i izvor cjelokupnog kršćanskog života.

 

Crkva s kojom Bog u Kristu sklapa novi i vječni savez nije samo zaručnica, nego i Majka koja Kristovom milošću rađa djecu Božju na božanski život, ali je i Majka koja hrani i njeguje svoju djecu, a nadasve liječi i povija bolesne rane. Ona to čini preko ustanova pomoći bračnim parovima i obiteljima u teškoćama kroz Bračna savjetovališta, kroz pripravu mladih ljudi za brak i obitelj u vidu Zaručničkih tečajeva, tiskanjem knjiga i časopisa s tematikom braka i obitelji, a jedan od načina kako Crkva živi svoj apostolat je i ova naša zajednica, kursiljistička obitelj gdje smo svi braća i sestre kojima je Bog Otac, Isus Krist Spasitelj, a Duh Sveti Posvetitelj, a vodi nas tako ovim svijetom da se svrha  braka i obitelji ostvari ovdje i u vječnosti.

---