U Varaždinu pokopan preč. Gustav Kuzmić, kanonik i župnik u miruPreminula uršulinka s. Anđelka ŠunjićOproštaj od Marije Markač, majke troje duhovnih zvanjaUmro fra Andrija MatićOproštaj od preč. Antuna Posavca, svećenika Varaždinske biskupije

U Varaždinu pokopan preč. Gustav Kuzmić, kanonik i župnik u miru

VARAŽDIN, 20. 11. 2010.

 Preč. Gustav Kuzmić, umirovljeni svećenik Varaždinske biskupije i kanonik Zbornog kaptola Čazmansko-varaždinskog, koji je nakon duge i teške bolesti preminuo u srijedu 17. studenoga u Općoj bolnici u Varaždinu u 83. godini života i 56. godini svećeništva, pokopan je u subotu 20. studenoga u svećeničku grobnicu na varaždinskom groblju.

Sprovodne obrede, kao i misu zadušnicu koja je slavljena nakon ukopa u crkvi Dobroga Pastira, predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak u nazočnosti 90-tak svećenika, među kojima su bili mons. Ivan Godina, generalni vikar Varaždinske biskupije te preč. Stjepan Ptiček, generalni vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije. Sprovodnim obredima te misi zadušnici, uz pokojnikovu rodbinu, prisustvovalo je i mnoštvo vjernika iz župe Visoko, pokojnikove rodne župe te iz župa Virje, Gornja Rijeka i Hrašćina gdje je pokojni svećenik Kuzmić kao župnik djelovao. Nazočne su bile i brojne sestre redovnice te djelatnici Svećeničkog doma u Varaždinu u kojemu je pokojnik proveo posljednje godine svog zemaljskog života.

Riječi oproštaja na groblju su uputili preč. Mirko Horvatić, ravnatelj Svećeničkog doma u Varaždinu, zatim u ime rodne župe vlč. Ivan Šestak, župnik u Visokom, u ime svećenika rodom iz župe Visoko preč. Lovro Hadrović te u ime vjernika župe Virje, gdje je pokojnik proveo punih 19 godina župničke službe, Ivica Benkek.

Preč. Horvatić u svojim riječima oproštaja ukratko je opisao životni put preč. Kuzmića. Spomenuo je kako je taj put bio prekinut na tri godine odsluživanjem kazne zatvora u trajanju od 3 godine koju je “zaradio“ radi iskazivanja potpore tada zasužnjenom nadbiskupu Stepincu tvrdeći da nadbiskup nije ništa kriv. Preč. Horvatić posebno je istaknuo kako je u vrijeme župnikovanja u župi Gornja Rijeka počeo stjecati korisna povijesna znanja te ljubav prema povijesti, općoj i crkvenoj, koja ga nije ostavljala do zadnjih dana. Tu je svoju ljubav prema povijesti pretočio u nekoliko knjiga koje je sam napisao, a tiču se povijesti župa Virje i Visoko. Podsjetio je da se godine 2004. uselio u novoizgrađeni Svećenički dom u Varaždinu kao njegov prvi stanovnik. Svoj govor preč. Horvatić zaključio je riječima: “Svojim životom i djelovanjem, na svim župama u kojima je djelovao, kao i ovdje u Varaždinu, ostavio je iza sebe duboki trag vjernog služenja Bogu i hrvatskom narodu. Taj trag ne može ni vrijeme izbrisati, ni grob sakriti.“

Vlč. Ivan Šestak, župnik u Visokom, istaknuo je da su pokojniku domoljublje, bogoljublje te obitelj i rodni kraj bili svetinja kojoj je služio i darivao srce i dušu. Spomenuo je kako je imao veliko srce, plemenitu dušu i čvrstu vjeru. Istaknuo je kako je župa Visoko imala u njemu velikog prijatelja koji je uvijek rado navraćao u svoj rodni kraj, pri čemu je posebno spomenuo proslavu njegove zlatne mise 2005. godine te izdavanje knjige “Visoko. Oaza stare hrvatske krijeposti i čestitosti“ koja je izdana uz 200. obljetnicu župe.

Preč. Lovro Hadrović istaknuo je kako je pokojnik imao veliko znanje i kulturu te je sa svakim čovjekom mogao uspostaviti dijalog. Također je naglasio kako je pokojnik cijelog svog života živio životom poštenjaka.

Nakon što su pokojnikovi zemni ostaci položeni u svećeničku grobnicu, u crkvi Dobroga Pastira nasuprot groblju, proslavljena je misa zadušnica. U homiliji je biskup Mrzljak spomenuo kako je Isus Krist Alfa i Omega, kako je On cilj prema kojemu idemo. Prisjećajući se primjera kojeg je u svojim propovijedima znao koristiti bl. Alojzije Stepinac, biskup je ukazao na jedno od temeljnih životnih pitanja svakog čovjeka: kamo ja idem? te dodao da je upravo svećenik onaj koji zna odgovor na to pitanje. Svećenik je prvi koji vjeruje da treba ići putem koji se zove Isus Krist te onda i druge vodi tim putem. Napomenuo je kako se danas mnogo govori o tome kako je potrebno imati mnogo znanja, no zapitao se koliko ljudi zapravo zna odgovor na ovo temeljno pitanje našeg života. Zbog toga je velika važnost i uloga svećenika danas upravo u tome da ljude neprestano podsjećaju na taj pravi put koji se zove Isus Krist, da im ga pokazuju te im ga posebice u životnim teškoćama i pomažu pronaći.

Biskup je zatim dodao da je stvarnost smrti uznemirenje za svakog čovjeka, no i u tim trenucima nas Isus, koji je za sebe rekao da je Put, Istina i Život, poziva da se ne bojimo jer On ide pred nama. Na kraju je biskup naglasio kako je i pokojni svećenik Gustav svojim životom nastojao svjedočiti tu Isusovu poruku o putu, istini i životu te izrazio svoju nadu da je  on već sada uspio postići taj vječni život u Kristu.

Na kraju mise okupljenima se obratio preč. Stjepan Ptiček, generalni vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije koji je biskupu i svima prisutnima prenio izraze sućuti bjelovarsko-križevačkog biskupa mons. Vjekoslava Huzjaka i njegovih suradnika istaknuvši kako pokojnikova rodna župa danas pripada upravo toj biskupiji, a i svoj je svećenički život pokojnik kao župnik proveo na nekoliko župa današnje Bjelovarsko-križevačke biskupije.

Misno slavlje te sprovodne obrede svojim su pjevanjem pratili muški oktet “Arka“ iz Varaždina, župni zbor iz Virja te KUD Visoko koji je na groblju otpjevao pokojniku dragu pjesmu “Povratak“ autora svećenika Branka Birta.

 Gustav Kuzmić rođen je 19. siječnja 1928. godine u župi Visoko kod Zeline. Prvorođeni je sin od četvero djece u obitelji Valenta i Dore, r. Kuzmić. Nakon četiri razreda osnovne škole, koje je završio u Visokom, upisuje Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. 1945. ostaje bez oca, koji je dva mjeseca nakon završetka II. svjetskog rata nestao u Novom Marofu, ubijen od strane partizana. Nakon mature 1947. godine upisuje Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Zbog iskazivanja podrške nadbiskupu Alojziju Stepincu tijekom studija teologije 1950. g. osuđen je na tri godine teškog zatvora, zbog čega je zaređen tek na Petrovo 29. lipnja 1955. godine. S petoricom svojih kolega bio je prvi naraštaj bogoslova koji je zaredio zagrebački nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper. Po ređenju imenovan je kapelanom na Plešivici, a zatim je dvije i pol godine bio župnikom u Sutlanskoj Poljani uz granicu sa Slovenijom. Daljnjih deset godina bio je župnikom u Hrašćini u Hrvatskom zagorju gdje se borio za slobodu vjeronauka i uređenje crkvenih objekata. Potom je pet mjeseci bio župnikom u Kapeli kraj Bjelovara. Idućih deset i pol godina bio je župnikom u Gornjoj Rijeci pokraj Križevaca. I tamo je obnavljao župnu crkvu i župni dvor, a na njegovu inicijativu dr. Josip Butorac napisao je u to vrijeme knjigu “Povijest Gornje Rijeke i okolice“. Godine 1980. imenovan je župnikom u Virju, danas župi Varaždinske biskupije. Tamo obnavlja župnu crkvu i druge crkvene objekte na području župe. Tu se još više uključuje u izdavačku djelatnost te tijekom gotovo dva desetljeća sudjeluje u izdavanju crkvenog lista “Podravski zvonici“ te izdaje knjigu “Spomenica Župe Virje“. Neko vrijeme bio je savjetnik zagrebačkog nadbiskupa te sedamnaest godina dekan Virovskog dekanata.

Godine 1998., nakon uspostave Varaždinske biskupije, imenovan je kanonikom Varaždinsko-čazmanskog kaptola. Iste godine imenovan je počasnim građaninom Općine Virje zbog unapređenja vjere i kulture u Virju, a iduće ga je godine predsjednik dr. Franjo Tuđman odlikovao Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske. U 72. godini života umirovljen je te se, preselivši u Varaždin, stavio na raspolaganje Varaždinskoj biskupiji, gdje je od 1999. do 2004. godine pomagao u ekonomatu i obavljao niz drugih pastoralnih zadataka. Bio je katedralni ispovjednik, obavio kanonske vizitacije župa, a zbog zdravstvenih problema posljednjih je godina smanjio svoje aktivnosti vrativši se pisanju i izdavaštvu, kojima se i ranije tijekom života posvećivao s osobitim žarom. Od srpnja 2004. g. živio je u Svećeničkom domu u Varaždinu.

2005. godine je u svojoj rodnoj župi Visoko proslavio 50. obljetnicu misništva te je iste godine prigodom 200. obljetnice župe pripremio knjigu “Visoko. Oaza stare hrvatske krijeposti i čestitosti“. Iste je godine dobio i povelju Općine Visoko za sveukupno životno djelo na korist općine Visoko. Do zadnjeg je dana svog života redovito pratio događaje u svijetu, u domovini, u Crkvi, a posebno je volio proučavati povijest mjesta i župa u kojima je proveo svoj životni vijek.

Marko Đurin

Snimio: Krunoslav Novak