Od:
Do:

Oproštaj od preč. Mate Repića, lepoglavskog župnika u miru

Oproštaj od preč. Mate Repića, lepoglavskog župnika u miru

LEPOGLAVA, 24. 7. 2014. 

Preč. Mato Repić, svećenik Varaždinske biskupije, koji je preminuo u ponedjeljak 21. srpnja, pokopan je u četvrtak 24. srpnja u Lepoglavi gdje je pune 53 godine bio na službi župnika.

Sprovodne obrede na lepoglavskom groblju i misu zadušnicu u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak u zajedništvu s još jednim sinom župe Petrijanec, sisačkim biskupom mons. Vladom Košićem, te još 40-tak svećenika.

U oproštaju su sudjelovali mnogobrojni vjernici, uz pokojnikovu sestru Anku i nećake s obiteljima, redovnice iz više zajednica, osobe javnog života te vjernici iz više župa, osobito iz Lepoglave i Petrijanca. Riječi oproštaja od župnika u miru i umirovljenog kanonika prepozita Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog, koji je preminuo u 97. godini života i 72. godini svećeništva u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu, uputili su domaći župnik mons. Andrija Kišiček, vlč. Ivica Cujzek u ime duhovnih zvanja župe Lepoglava te Stjepan Kosi u ime rodbine i vjernika Repićeve rodne župe Petrijanec.

Župnik Kišiček istaknuo je kako okupljeni na oproštaju žele zahvaliti dobrom Bogu i dobrom župniku Mati za mnoga duhovna dobra koja su primili po svjedočanstvu njegovog života i rada. Podsjetio je kako je pokojni Mato u vrijeme progonstva Crkvi vjernih svećenika hrabro u životnoj opasnosti svjedočio svoju vjeru i ništa ga nije moglo obeshrabriti i pokolebati. Župnik Mato, nenametljivim držanjem, poniznim i jednostavnim načinom života, hrabrim nošenjem s velikim nevoljama i vlastitom bolešću, zaslužio je poštovanje i poslije smrti, rekao je mons. Kišiček dodavši da je poruka njegova života da postoje vrednote za koje se isplati, unatoč svim životnim nedaćama, živjeti i umrijeti.

Na životni i svećenički put preč. Repića okupljene je podsjetio domaći sin vlč. Ivica Cujzek. Mato Repić rođen je 16. veljače 1918. g. u Petrijancu. Zaređen je za svećenika 6. lipnja 1943. g. po rukama zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Kao kapelan službovao je u župama Vidovec i Vinica. Lepoglavskim župnikom postao je 30. siječnja 1946. godine, a na toj dužnosti ostao je pune 53 godine, točnije do 1. rujna 1999. godine. Kao lepoglavski župnik mnogo je patio zajedno sa svojim vjernicima u vrijeme komunističkog režima, osobito u vrijeme progona svećenika nakon II. svjetskog rata. Svoje dane u Lepoglavi opisao je u knjizi "Uspomene lepoglavskog župnika".

Zahvaljujući svojoj razboritosti i snazi vjere, kao i molitvama pobožnog lepoglavskog puka, održao se čak i onda kada su mu izravno prijetili, postavljali zasjede i kao vrhunac represije – oduzeli crkvu. Unatoč teroru, pritiscima i zastrašivanju, vjerski se život u lepoglavskoj župi nije gasio, nego se, naprotiv, razvijao i napredovao. Uvijek je rado isticao da treba odati priznanje lepoglavskom puku, vjernicima koje nije mogao slomiti bezbožni komunizam da bi zatajili svoju djedovsku vjeru. U vrijeme njegova župnikovanja u lepoglavskom zatvoru tamnovao je i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac (1946. - 1951.).

Kao župnik najteži napad doživio je od tadašnjih vlasti, 27. svibnja 1952. godine kada je komisijski zatvorena lepoglavska župna crkva. U tim olovnim vremenima svojim hrabrim svjedočenjem mnoge je mladiće i djevojke, okupljajući ih oko sebe kao ministrante, čitače ili kao članove različitih molitvenih udruga, potaknuo na duhovni poziv: oko 20 djevojaka postalo je redovnicama, a za njegovo vrijeme u Lepoglavi su bile četiri mlade mise, a kao plod takvog svjedočanstva, još tri poslije. Doživio je radost da se župna crkva ponovno vratila na uporabu župi 8. prosinca 1989. godine, nakon punih 37 godina. Obistinile su se proročke riječi našeg blaženika Stepinca, koji je lepoglavskom župniku Mati Repiću 1953. godine u Krašiću rekao: "Vi ćete župniče vašu crkvu dobiti nazad!" Njegovom zaslugom počinje i opširna obnova župne crkve nakon demokratskih promjena.

Velika podrška u životnim križevima župniku Mati bila je njegova obitelj, napose rođena sestra, članica družbe Sv. Vinka Paulskog, milosrdnica s. Budislava koja je s njime u Lepoglavi bila pune 46 godine. Bio je u više navrata dekan Bednjanskog dekanata, od 1981. kanonik Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog, 26. svibnja 1998. odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, a 2010. dobio je priznanje Grada Lepoglave za životno dijelo. Nakon umirovljenja u ljeto 1999. godine živio je u Svećeničkom domu u Zagrebu, gdje je, kako je sam znao reći, u tišini i spokoju, u sjeni katedrale, molio za sve crkvene potrebe. Vlč. Cujzek istaknuo je kako je njegovo srce, iako izranjavano i pritiješnjeno, uvijek bilo uspravno, ljubeći silno i duboko, jer su ga krasile pažljivost, vedrina i snaga te mu je uputio zahvalnost za život koji je bio predivna pjesma, koju neki možda nisu mogli razumjeti i cijeniti, ali mnogi će je gajiti u zahvalnosti.

Pokojnikov rođak Stjepan Kosi podsjetio je okupljene na njegove dane i susrete u rodnom Petrijancu kojem se uvijek rado vraćao i u kojem je u lipnju 2013. godine proslavio 70 godina misništva, te mu je zahvalio za sve dobro koje je darivao ljudima oko sebe.

Misu zadušnicu za najstarijeg svećenika Varaždinske biskupije predvodio je biskup Mrzljak koji je napomenuo kako su se okupili u crkvi koja je desetljećima bila zatvorena, dodavši kako ni u tim vremenima nitko nije mogao zatvoriti živu Crkvu koju je predano okupljao pokojni župnik.

U homiliji se biskup Košić, kao sin petrijanečke župe, sa zahvalnošću i poštovanjem prisjetio preč. Repića kojeg je u životu vodila samo ljubav prema Bogu i Crkvi te je svojim cjelokupnim životom kao Božji čovjek pružio izvanredno svjedočanstvo dobrote ljudskog srca i veličine svećeničkog poziva. Naglasio je kako mu je cijeli život bio obilježen lepoglavskim uzništvom blaženog Alojzija Stepinca jer su obojica iste godine stigla u Lepoglavu, dok se u danima mučeništva i sužanjstva nadbiskup Stepinac oslanjao na dvojicu svetih župnika, najprije lepoglavskog Matu Repića, a potom krašićkog Josipa Vranekovića. Zaželio je svima da im životno svjedočanstvo prečasnog Mateka bude svjetlo i nadahnuće za vlastiti kršćanski život.

Jasminka Bakoš-Kocijan