Bog ne traži instant vjernike kojima su na pameti prečice do uspjeha, nego dosljedne kojima je na srcu vjernost. Za uspjeh dovoljan je jedan trenutak i aplauz publike, a za vjernost potreban je svaki trenutak, u kojem nema pljeskanja, češće ima odmahivanja rukom i omalovažavanja. Mnogi su spremni dati sve od sebe kada je uspjeh u pitanju, no štede se kada treba sve dati za principijelnost. Ali tu se čeliči vjernost, u malim svakodnevnim izazovima, tu se kali vjernik koji postaje sposoban ponuditi svoje rame, ne da se netko bučno divi izloženim epoletama, nego da svoju ranjenu radost nasloni na tihu sigurnost iznesenih ožiljaka.

Na kraju, kada ostane samo još nada da će netko na Dušni dan zapaliti plamičak molitve i za našu dušu, Bog neće prepoznati one koji poput gordih reflektora bodu oči skrećući pozornost na sebe i zasljepljuju sve oko sebe. Njegove su svjetiljke oni koji ponizno obasjavaju istinu i požrtvovnošću liječe ranjenu nadu čovječanstva. To je zdravlje vjere, kao kruh krepka nada koju Bog obilato daruje na oltaru svoje privrženosti i u svadbama našim svagdašnjim. Ali ona ne pada s neba, nego se pali u čistoći srca, usnama koje mole, poštenim rukama koje rade i karakternim koracima koji beskompromisno tabaju put pravde. To je svjetiljka nade za Božje siromahe, a prepoznatljiva je po odlučnoj vjernosti i neustrašivom svjedočanstvu da ju nasrtljivost zla može i gaziti i gasiti, ali ne može ugasiti.

Dragi Bog ne treba vjernike obješena lica koji jadikuju kako je teško i kritiziraju kako je loše, dok iz udobnog kockastog naslonjača citiraju svece i fasciniraju se njihovim junaštvom kao nekom iluzijom. Sveci nisu mađioničari, nego „samo“ ljudi koji su iskoračili iz svoje umišljene komocije, prigrlili križ i suočili se s realnošću. Koji su prestali tromo maštati i pričati o drugačijem svijetu, djetinjasto sanjariti o nekom tuđem životu i založili se da budu medij Božjeg blagoslova za svoj svijet kakav jest. Potrebna nam je takva „vojujuća Crkva“ srčanih i radosnih kršćana koji će ostaviti razmaženost da bi bili vjerodostojni borci, svjedoci čovječnosti koja svoje pokriće ima u Kristovim blaženima.

Kao i riječi onoga djeteta, Evanđelje nas poziva da operemo sa svojih uvjerenja iluzije da postoji ljubav bez križa, da kršćanin može razmaženo izbjegavati ozbiljnost života. To što je crveno na Isusu, to je stvarnost ljubavi, te kapljice požrtvovne odgovornosti i dosljednosti, to je zalog sreće koja neće pasti s neba, već izrasti iz vjernosti istini da ljubav nije ljepuškasta bajka koja trenutno zadovoljava, nego stvarnost koja zadužuje da, ranama usprkos, ustrajemo u borbi za svoje voljene. Postoje takvi neslomljivi ljudi, oni koji Isusa ne skidaju s križa, nego su spremni s njime ponizno padati na koljena i razapeto čekati. To je zakon koji odolijeva svim upadicama površnosti i prolaznosti jer nije inspiriran, kako je netko istaknuo, iluzijama da su najromantičniji likovi Romeo i Julija koji su u svojoj uzbudljivoj avanturi zajedno umrli, nego je nadahnut našim djedovima i bakama koji su, unatoč svim životnim mukama, zajedno ostarjeli.

Sama činjenica da smo besplatno primili život podrazumijeva poziv da uđemo u dinamiku darivanja sebe; ljudski se život rađa iz Božje ljubavi, raste u ljubavi i teži ljubavi. To vrijedi za svakoga, nitko nije isključen; – napomenuo je Papa – Božje se milosrđe izlijeva na cijeli svemir. Krist je na križu pobijedio grijeh i smrt, a Crkva nastavlja Isusovo poslanje u povijesti, i šalje nas posvuda da bi Bog preko nas očitovao svoju ljubav, te da bi dotaknuo i preobrazio srcā, umove, tijelā, društvā i kulture na svakom mjestu i u svako vrijeme.

Nije dovoljno samo odazvati se na svadbenu gozbu Očevog Sina, nije dovoljno primiti sakramente kršćanske inicijacije, vjenčati se u crkvi, pa čak ni sudjelovati redovito na nedjeljnoj svetoj misi, a u konkretnom, svakodnevnom životu ne živjeti svoju pripadnost Crkvi. Baš mi se čini kako u posljednje vrijeme susrećem mnogo vjernika koji su svake nedjelje na misi, a njihovi politički, društveni, moralni stavovi i aktivnosti daleko su od učenja Crkve. Mnogo znaju, čitaju, angažiraju se u raznim inicijativama, ali im je teško prihvatiti učenje Pape, biskupa, svećenika, od svih su pametniji i informiraniji. Kakvo je naše „svadbeno ruho“, kako živimo svoju pripadnost Crkvi, svoju opredjeljenost za Krista? Koliko je to vidljivo u mojim osobnim stavovima i djelima, u mojim obiteljskim, prijateljskim, poslovnim odnosima?

Ako je Gospodin nama povjerio vinograd trebamo se zapitati kakvi smo vinogradari, kakvi su nam plodovi, kako se odnosimo prema onima koje nam Gospodin šalje da nas opominju, pouče, da od nas traže plodove? U konačnici kako se odnosimo prema njegovom Sinu i njegovoj žrtvi života koju je za nas prinio, kako se odnosimo prema sakramentima koji nam jamče trajnu povezanost s Njime? Donosimo li plodove o kojima i apostol Pavao govori u poslanici Filipljanjima: „Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu!“? (Fil 4, 8)

Ovaj evanđeoski ulomak doista može biti ispit savjesti svima nama koji ćemo doći na nedjeljnu misu, čuti navještaj ovoga evanđelja: koliko smo dosljedni u tome da ono što jezikom ispovjedamo ustrajno i svakodnevno pretvaramo u kršćanska djela ljubavi, mira, suživota, brige za druge, brige za okoliš; koliko ono što u crkvi slavimo živimo u svojim obiteljima i široj zajednici?
Isus je radostan zbog našega 'da' ali taj 'da' mora slijediti trajni napor i ustrajnost konkretnog rada u vinogradu Gospodnjem, napor i ustrajnost u izvršavljnju volje nebeskog Oca.

Gledano ljudski, materijalno i nama se ovaj postupak vinogradara može činiti nepravedan jer u materijalnoj stvarnosti se vrijednost rada mjeri plaćom, onaj tko više radi, više i zaradi. No ako ovu prispodobu primijenimo na duhovnu stvarnost postaje nam jasna njezina prava poruka o Bogu koji nikad i nikoga ne odbacuje, nego svakoga, pa ako je riječ i o bezbožniku koji „put svoj ostavi“ ili zlikovcu koji napusti svoje naume i milostivo mu se obrati, prima „jer je velikodušan u praštanju“, kako ćemo i čuti iz usta proroka Izaije. Pravedna plaća u duhovnoj stvarnosti ne postoji. Iskustvo je to koje možemo uočiti i u nekim zvanjima koja u sebi itekako sadrže duhovnu dimenziju jer kako i koliko platiti zvanje roditelja, odgojitelja, profesora, liječnika, svećenika? Vrijednost njihovog rada nije u plaći nego u samom radu iako je plaća nužna.

Po svojoj naravi čovjek je sklon tražiti pravdu i zadovoljštinu, dok je oproštenje ono božansko u čovjeku čemu se vjernik mora suobličiti. Baš po uzoru na Krista koji umirući na križu oprašta i opravdava: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). Razumom shvaćamo da je oproštenje najizvrsniji put rješavanja sukoba jer za razliku od mržnje i osvete, oproštenjem možemo uništiti spone zla i nasilja. No, iako je govor o opraštanju toliko razumljiv i razumom spoznatljiv oproštenje kao vrednota kojoj težimo zahtjeva puno snage i volje u čovjeku. Ponekad je potrebno zanemariti sve bolne emocije i osjećaje koje povrijeđenost stavlja u prvi plan i snagom volje, svakodnevno i više puta na dan ponavljati i obnavljati želju da oprostimo. Snagu za to trebamo tražiti u Isusu Kristu.