Što nama znači Pismo od Boga u vremenu u kojem klasično pismo postaje samo nostalgično sjećanje, a sve što su sadržavala pisma kakva pamtimo, koja su se s posebnom pažnjom pisala i nestrpljivo iščekivala, svedeno je na par riječi brzinski i formalno otipkane poruke? U vremenu kada rijetko tko još ima vremena i volje bilo što čitati, pitamo se što ljudima znači Riječ Božja, potaknuti odredbom pape Franje da se na treću nedjelju kroz godinu slavi Nedjelja Božje riječi.

Zaputimo se u Kanu svoje duše i recimo otvoreno Isusu što konkretno nama fali da bismo bili sretni ljudi. Možda uvidimo da nam ne fali ništa jer sve već imamo! Neka ta molitva bude čista voda koja će isprati sve suvišno kako bi se u posudama naših duša objavio i jasno vidio odraz Božjega lica, a to je ono što nam najviše treba – nada.

Dragi čitatelji, ove nas riječi pozivaju na susret s pogledom u nebo triju kraljeva koji poručuju da mudri ljudi nikada ne prestaju tražiti Boga! Žele nam rasvijetliti i događaj krštenja Gospodinova jer tada otvoreno nebo i danas progovara. Naš pogled u njega najstrelovitija je molitva jer to je slika pouzdanja u Boga - koji nije aparat, nego Otac, i koji ne nudi tablete za kratkoročno smirenje, nego svjedočanstvo da on gleda na nas kao na svoju ljubljenu djecu, svu svoju milinu.

Ne možemo mi osmišljavati duh Božića jer on ne ovisi o našem mišljenju, ma kako bilo lijepo. Ne možemo mi njemu davati smisao prilagođavajući ga svojim zamislima jer on svoj smisao ima od iskona, kako stoji u Proslovu Ivanova evanđelja: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Osim 'riječ', izvorno 'logos' znači i 'smisao'. Zato ne možemo mi utvrđivati kakav je pravi, a kakav krivi Božić jer samo je jedan, i on nema nikakvih veza s čarolijama, nego ima sve veze s običnim ljudima, u čiju se realnost i spustio.

Željeti sretan Božić nije samo nabrajanje što kome treba ili godi. Nije to samo ponavljanje prigodnih riječi, nego željeti sretan Božić znači učiniti da se, poput Isusa koji se spušta u Marijino naručje, želje s naših usana spuste u naše ruke i tamo se udomaće. Da sve to što jedni dugima želimo, jedni drugima zbilja i postanemo. Tako, dragi čitatelji, „dej vam Bog pre hiži i v družini navek zdravlja i veselja, se kaj si želite, a najviše mira i blagoslova Božjega!“ Sretan Božić neka u vama i s vama raste!

Marija nije mogla priuštiti svome Sinu raskoš i luksuz, ali mogla mu je vidik štalice uljepšati osmijehom. Mogla je odagnati strahove i ugrijati zebnju svojom blizinom, tvrdoću ležaja umekšati nježnošću svoga krila i djetinjstvo učiniti sigurnim svojom neustrašivom vjernošću. To je njezina snaga. A to nije nikakva nadnaravna snaga, nego potpuno ljudska, potpuno naša. To je snaga kakvu svatko od nas nosi u svojim grudima, samo je ponekad zasjenjena nerealnim ili oholim težnjama.

Danas izgleda da se priprava za Božić svela samo na kupiti: vjenčić, poklone, pšenicu, lampice i koješta još kupiti, čak i miris božićnih kolača za priželjkivani ugođaj. I ni slučajno da doma zasijana pšenica naraste ukrivo ili da netko bor nakiti po starinski, po srcu – već je i to uzrok mrzovolje jer sada su hit neke druge boje i oblici. Nervoza i žalost vrebaju takve stavove jer na cilju se zbrajaju minusi kao nakon ispita za koji se nismo spremili.

Jedan mali čovjek svojom gestom ljubavi može prelomiti zlo i prevagnuti na dobro. Često se žalimo, ili opravdavamo: „A što ja tu mogu, tako je kako je.“ Ali melodija ptica, i onih biblijskih i ovih adventskih, nije takva! Njihov ritam daleko je od rezigniranja jer one pozivaju na hrabrost i zauzetost, na obraćenje i radosno iščekivanje Božjega Sina. Ta pouka svoje je utjelovljenje našla u osobi Ivana Krstitelja kao najpouzdanijeg uzora kako se pripravlja put Gospodinu.

Kršćani ne iščekuju propast, nego dolazak. To je ključ došašća, vremena u kojem smo pozvani na osobit način dati smisao svome čekanju, čija je ljepota u sigurnosti dolaska. Mi imamo nepobitnu i neupitnu sigurnost da ćemo nakon svih problema i muka u tami koja zahvaća svijet i ljudsko srce „ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom“, a dolazi upravo ispuniti svoje obećanje i ukloniti naše strahove.

U evanđelju slušamo kako Pilat Kristu nameće govor o kralju. I mi gledamo prema njemu, Kralju kraljeva, prema Vladaru vjekova i Gospodaru svega stvorenoga. Dok se u nama budi ona ljudski razumljiva težnja da Isus već jednom kaže: „Dosta“, on tako uvjerljivo ostaje dosljedan, tako smireno ostaje vjeran sebi. Pilatova podbadanja podiže na višu razinu i okreće ih u govor o istini. Ne traži svoja prava i kraljevski tretman, ne opravdava se i ne dokazuje da on jest Kralj, nego u prvi plan stavlja Istinu i one koji su od Istine, koji slušaju njegov glas.