Slika lađe koju nam predočava evanđelist Marko metafora je u kojoj promatramo svoje životno poslanje. Premda je lađa najsigurnija u luci, nije ona stvorena za to da se usidri u nekoj uvali. Jasan je Božji poziv da se iz prosječnosti otisnemo prema veličanstvenosti njegova poziva, što podrazumijeva prelazak preko mentaliteta plićaka.
Prostor je to u kojem se život podčinjava konformizmu i oportunizmu, brzom uspjehu, lakim rješenjima, površnostima koje samo kratkoročno zadovoljavaju ljudska čeznuća. Promatrajući kako struje ovoga svijeta u njega naplavljuju razne prljavštine i podižu mulj duhovnih i materijalnih trivijalnosti, prepucavanja i tračeva, prijevara i smicalica itd., pitamo se nije li se i Bog umorio od ljudskog muljanja. Zato razumijemo opasku Isusovih učenika kada su se našli u nevolji i neveri: „Zar ne mariš što ginemo?“

Riječi „dođi kraljevstvo tvoje“ svakodnevno prelaze preko praga naših usana, ali kako da se one udomaće kad su nam nutrine zauzete nečim drugim u čemu je zadržano tako malo od gostoljubivosti koju svjedoči izreka: „Nekada su kuće bile od blata, a srca od zlata.“ Danas se izuvaju cipele kada se ulazi u kuće kako se ne bi zaprljao pod, dok se bez problema nagazi na srce i nanosi blato na ljudsko lice.
Sve dokle to prihvaćamo kao normalnost, naše priče o tome kako bi svijet trebao biti drugačiji, ostaju samo na pragu usana. Želimo li doista kraljevstvu Božjem iskazati dobrodošlicu, svoje interijere moramo preurediti prema dizajnu Isusovih prispodoba. Prelijepa je njegova slika kraljevstva kao zrna gorušice koje je najmanje, a naraste veće od svega povrća.
Uz značaj poniznosti, skromnosti i jednostavnosti koja je najljepši ukras ljudskosti, ova nam prispodoba progovara o strpljenju i upornosti kojom je poduprt središnji motiv Isusove predodžbe: sjena pod kojom se gnijezde ptice nebeske.

Svijet pomalo i potmulo uvjerava da sve to što si priželjkuju, običnim ljudima nije dostižno, da je to za njih prevelik zalogaj. I mnogi se mire s tim da je dobar čovjek, koji radi pošteno, voli vjerno i živi ponizno, naivan i nekonkurentan. Mnogi prihvaćaju sugestije da je onaj tko živi po kršćanskim načelima staromodan. Jer govori se da je prihvatljivo, čak i simpatično malo prevariti, malo lagati, malo tračati, malo psovati, malo se oholiti… jer bez malo pokvarenosti ne može se biti u toku s vremenom, ne može se popeti na postolje pobjednika. Pa i među vjernicima glatko prolazi govor da smo samo mali i slabi, stoga ne moramo baš uvijek poštivati Božja pravila – on je Bog pa će razumjeti.

Rezultati nedavnog istraživanja koje je za cilj imalo analizirati utjecaj stranih riječi na hrvatski jezik, mnoge su iznenadili. Anketa provedena među srednjoškolcima u našem kajkavskom podneblju pokazala je da djeca u velikoj većini ne razumiju što znači riječ cjelov.
Od Božjeg poljupca sve je započelo. Bez doticaja njegovih usana ni u čemu nema daha života. Čovjek je Božji cjelov. I stvoreni smo i rođeni iz poljupca, njemu je pridruženo značenje dijeljenja života u roditeljskoj radosti, njemu pribjegavamo u najljepšim i najtežim trenucima života svjedočeći da biti čovjek znači biti ljubljen, a pružati svjedočanstvo kršćanskog života znači odgovarati na obećanje Božje blizine do svršetka svijeta.

Ne sviđa se svima istina. Mnogi će je pokušati utrnuti, neki i napadati, ali iskren se vjernik toga ne plaši, nego uporno pali svagdanja mala svjetla. Jedan osmijeh, jedna lijepa gesta, priznanje, blaga riječ ili blizina sama – tu je izvor „veličanstvenih djela Božjih.“ Jer velika se svjetla nakon predstave gase. Čak i sunce uvečer zađe! A ništa ne može ugušiti maleno svjetlo u duši dobroga čovjeka koga čak ni smrt ne može spriječiti da odiše ljubavlju i zrači nadom. To je slika Crkve koja u svoje majčinsko krilo prigrljuje svakog putnika što traži tu mrvu sigurnosti da je i za njega upaljeno svjetlo uz koje ga netko odano voli i čeka.

Sigurno ne postoji čovjek koji ne bi htio biti sretan. Sreća je srž ljudskih čežnji, što potvrđuje činjenica da gotovo ne postoji čestitar koji drugome ne želi sreću. Isus nas tako dobro poznaje, zato u svojoj molitvi i ističe nakanu „da imaju puninu moje radosti u sebi.“ Kako bi se ta molitva ostvarila, Gospodin apostrofira, tj. moli za tri uporišta radosti: „da budu jedno“, „da ih očuvaš od Zloga“ i „da budu posvećeni u istini.“
Pogledamo li malo dublje, Krist zapravo moli za preostale plodove Duha jer zajedništva nema bez velikodušnosti, a za odricanje od zla ključna je suzdržljivost. Na koncu, Duh Sveti, Posvetitelj svijeta, koga Krist naziva Duhom istine, sve navedene plodove podiže na razinu dosljednosti.

Uz Božju, i majčinska je ljubav ukoričena u hrbat knjige što kao kičma životu daje čvrstinu i uspravnost. Zato jezik koji najbolje razumijemo i zovemo materinskim. Ne samo na Majčin dan, nego svaki dan pružimo majkama i bakama priznanje otvorenim srcem i sklopljenim dlanovima. Bog razumije naš materinji jezik i prigrljuje naše čežnje na grudi kad god dolaze iz krila spoznaje da moliti znači ljubiti, a ljubiti znači zapovijedi čuvati. Utječimo se s pouzdanjem i nebeskoj Majci Mariji. Kakva bi ona bila Majka da se ne zauzme za svoje sirotane? Kaže anegdota da se neki čovjek nije mogao dočekati da mu Bog ispuni želju pa se dosjetio kako ga požuriti: „Isuse, tužit ću te tvojoj Mami!“ Jer kakav bi on bio Sin kad bi svojoj Majci mogao reći ne? Dragi čitatelji, na tom tragu živimo zahvalno i radosno! Velikim i bijelim slovima zapisujmo u svoje dane lijepa sjećanja, a ne gorka kajanja!

Svaki vinogradar zna kako je važna rezidba, kako je bitno raskrstiti s onim što je nezdravo i jalovo, što ne koristi, ne bi li se omogućilo onome što je čilo i zdravo da raste i plodi. To je slika odrješitosti i odlučnosti, odvažne spremnosti da se čovjek rastane od svih nelogičnosti i nerazumnosti, zabluda i zastranjenosti. U tom procesu do izražaja dolazi i pravo mjesto među prioritetima zauzima zbilja koju je Isus Krist svojim hodom po zemlji posvetio, i time nas zadužio da ju čuvamo. Prvenstveno je to obitelj kao zajednica muža i žene otvorena životu u kojoj se rodio i odrastao. Potom djelovanje u široj zajednici s naglaskom na činjenje dobra i, na koncu, svjedočanstvo požrtvovne odanosti svome poslanju. Sve što nagrđuje takav put, tj. protivi se Božjoj slici na koju smo stvoreni, valja u korijenu, bez dijalogiziranja, okolišanja i kompromisa, sasjeći.

Nedjelja Dobroga Pastira prilika je da odbacimo krive slike te prepoznamo i prihvatimo Boga kakav jest. A on nije netko tko se nama sviđa ili ne. Možda ga ne vidimo najbolje jer i nas upravo na svojim ramenima iznosi iz ralja opasnosti pa zvjeramo okolo i primjećujemo sve, samo ne ono ključno: Bog je onaj tko „život polaže“. I to ne zato što mu je to dužnost, zato što može, jer je on Bog ili jer ga ne boli, nego zato što mu je stalo, zato što voli. Neka nam se pogled s visokih i čvrstih ramena Dobroga Pastira usmjeri k pravoj slici Boga i ljepšoj slici svijeta koji volimo i s njime stvaramo!

Biti kršćanin znači biti svjedok u životu koji nije scenarij gdje sve ide kao po loju. Oni koji mu pristupaju kao glumci, zaslužit će ovacije i aplauze, kako se i pristoji jer publiku ne zanima, ona dobiva traženu zabavu i nakon odjavne špice ide dalje. Ali za nekoga je uvijek presudno to što u odjavnoj špici stoji, a tamo jasno piše tko je tko. Može se svijet i dalje vrtjeti koliko hoće, ali ako se ne osjeća ponos u riječima: to je moj otac ili majka, moja žena ili muž, moje dijete, moj prijatelj, moj suradnik, moj župnik, moj brat; ako u toj riječi „moj“ zazvoni žalost, ako to ime završi spuštenim pogledom, onda je sve bila isprazna gluma, a ne svjedočanstvo.