Duh Božje riječi ponovo nas vodi na trag kraljice svih vrlina - poniznosti - bez čijega svjetla ništa ne uspijeva. Borimo se upisati na taj popis poniznosti koji je jedina sigurnost jer dok kažeš keks, sve se u životu može okrenuti. Dok kažeš keks, „zagori“ pod nogama, ruše se uzvišena postolja, a ostaju čvrsto ona koja s Bogom u duhu poniznog i radosnog služenja grade ljudi koji, unatoč nemalim žrtvama, tiho i srdačno svima oko sebe pružaju dobar - i tȇk i život.

Uska vrata sigurno neće biti zaključana ljudima koji su ih zavoljeli jer svakodnevno kroz njih prolaze, spremni na žrtve i odricanja. Ta su vrata draga onima koje Gospodin poznaje jer se ne stide svojega uboštva, nego gaje skromnost i poniznost, koji otvaraju vrata malenima i imaju za njih osjećaja; i ne nalikuju na hrčke u svojim karakterima, nego rado od sebe daruju, rado prepuštaju prva mjesta drugima jer sanjaju svoje mjesto uz Isusa.

Možda je jedna od najljepših i najnježnijih izjava ljubavi kada se čovjek svome bližnjemu obrati riječima: „Zlato moje.“ Nije to samo zbog skupoće i velike vrijednosti, nije ni puko tepanje, čini mi se da je više povezano s intuitivnim razumijevanjem biblijske mudrosti kušanja u vatri i odlučnim stavljanjem ruke u vatru - davanjem nepobitnog jamstva - kada je u pitanju vjernost evanđeoskim načelima.

Ne može vjernik birati kome će služiti, kome ne i određivati tko bi njemu trebao služiti jer Gospodin jasno kaže, kako je odgovorio Petru, da smo svi mi sluge, bez obzira tko se u kakvoj potrebi pred nama našao, zato nastojmo što više usvajati Božji pogled, gledati druge kako on gleda nas, beskrajno strpljivo, neizmjerno blago, s poštovanjem i milosrdno.

Jedino to što on ne može protiv sebe. Ne može pogaziti svoju riječ, ne može činiti ništa na štetu čovjeka, ništa protiv čovjekova dobra. Pohlepa ni u kom slučaju ne donosi čovjeku dobro i Bog sigurno neće biti suučesnik u njezinu poticanju.

Samo Bog zna koliko je puta ustrajna molitva naših djedova i baka obranila nas u nepodopštinama i nepromišljenostima u koje srlja moderni svijet, kolike je tužitelje nadglasala i zlobnike koji su nas željeli zatrti utišala. Kolike je ovisnike vratila na pravi put, kolike grešnike obratila, koliko zvanja izmolila, koliko nereda pospremila i koliko dobra nam je priskrbila strpljiva i ponizna molitva naših najvjernijih zagovornika.

Primjećuješ li sličnost riječi robot i robovati? Ti ne robuj ni strastima ni stvarima ni ljudima ni poslovima! Ne daj se pokolebati ni omalovažiti u svojoj ljudskosti, nego podigni letvicu u životu kako bi izabirao bolji dio. Podigni je do Božjih nogu i druži se s njim, slušaj što je on za tebe osmislio i učinio, i vjeruj mu“

Gospodin Isus moj je bližnji. Podmetnuo je svoja leđa u svim životnim teškoćama, pružio je ruku u svim izazovima, otvorio je srce svakoj molitvi, pronašao je put u svakoj situaciji. Nikada nije razočarao. Nikada nije pogazio svoju riječ. I nikada nije postavljao suvišna pitanja. Jednostavno je bio tu, uvjerljivo dajući do znanja da nisam sam.

Danas se najčešće koriste kemijske olovke ili flomasteri čiji je „karakter“ pomalo ohol i nedodirljiv: ne daju se i ne trebaju šiljiti, njihov se trag ne da brisati, napravljene su tako da se ne mogu smanjiti, njihovo se srce lako zamijeni novim… prave se važne, kao da su slika modernog čovjeka koji sve teže razumije Isusov poziv „učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“.

Svaka je zajednica poput tkanja. Sjećam se svoje bake kako je izrađivala lepoglavsku čipku. Svaka nit ovisi o povezanosti i jačini one do nje. Jedino ako se drže skupa, tanašne niti tvore prekrasno i čvrsto tkanje kojemu se divi čitav svijet.
Želimo li „čipkariti“ ljepotu i snagu Crkve, obiteljskoga, prijateljskoga i bilo kojeg zajedništva, želimo li ostvariti tu vrijednost u koju je utkano toliko truda, mara, volje, ljubavi, toliko žuljeva, krvi i mučeništva, toliko svetosti u prošlosti i sadašnjosti, nemamo pravo uzmicati, nego hrabro stati jedni uz druge u vjernosti kršćanskim vrijednostima, pa i kad ih svijet ne cijeni.