Sve se vrti oko cijene. No samo jedan pogled na cijenu koju je Krist platio za naše živote pita nas imamo li pravo mrmljati. Posebno u kontekstu one poznate slike u kojoj Isus Oca predstavlja kao vinogradara, a za sebe kaže da je trs. Tu je prispodobu izrekao neposredno prije svoje muke, kada mu je itekako blizak krvav znoj getsemanske noći i žuljevi Velikoga petka. Nađemo li se u napasti gunđanja, dovoljno je stati pred križ. Hoćemo li i tu imati hrabrosti žaliti se na težinu svog služenja? Pogledajmo križ dok se pitamo o vrijednosti svojih napora. Isus nije pitao koliko to košta.

Ljudima je draža slika milosrdnog Boga koji je uvijek nježno nasmijan. Ali Bog je itekako rasrđen kada se čovjek poigrava njegovim milosrđem. Božja ljutnja povezana je s gubitkom poniznosti. Gdje ona izostaje, usađuje se dvoličnost koja unakazuje ljepotu Božjega stvorenja. Negdje sam pročitao zanimljivu misao da su se djeca nekada zastrašivala pričama o zlim babarogama i čudovištima s pet glava, a danas bi im trebalo pričati da se čuvaju ljudi s jednom glavom, a više lica na njoj. Dvoličnost je čudovišna osobina koja Boga ljuti...

Kada se saberu ljudi koji imaju isti cilj, onda taj cilj ima šanse, koja svoju potvrdu nalazi u svjetlu evanđelja 23. nedjelje kroz godinu: „Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“

Treba se vratiti Isusovim riječima: „Hoće li tko...“ Hoćeš li ti prihvatiti Božju volju ili tvrdoglavo tjerati svoju? Hoćeš li na pameti imati samo što je u svijetu atraktivno, ili ima mjesta i za ono što hoće Bog: da u tvojoj volji dozrije odluka da prihvaćaš njegov put. Ako netko neće, OK, „može čitav svijet steći“, može se svim naslovima oboružati, sav komfor što dalje od tvrdoće križa imati. Ali što će biti s njegovim životom dok svi ti naslovi zastare i više ne budu interesantni? A u našem vremenu njihov je rok trajanja od danas do sutra.

O evanđelju za iduću nedjelju već je mnogo puta sve važno rečeno, a ovo nisu vremena za ponavljanje. Ovo su vremena koja traže konkretne odgovore.

Lako je sa znanstvenog stajališta tumačiti kakvi bi naši odnosi trebali biti i što se priliči, a što ne. Ali stajalište srca ima svoje argumente, srce ima snagu koja je razuvjerila i samoga Krista. Riječi koje je on uputio sirotoj majci koja je molila za svoju opsjednutu kćer to potvrđuju: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“

Kako se hoda po pučini svijeta, usprkos strahovima i problemima, neverama i nevjerama, na najljepši način pokazala je baš mladost Crkve. Upravo mladi onima koje muče sumnje i kritike odgovorili su da su se jako prevarili. Oduševili su čitav svijet, ali nisu iznenadili Crkvu jer ona sve vrijeme osjeća njihov elan, nego su iznenadili protivne vjetrove davši im do znanja da Crkva ne može popasti jer je Božja. Crkva je Isusova, i zato u svim nemirima postojana.

Čujte kada se u vašoj župi izlaže Presveti Oltarski Sakrament. Ne propustite taj susret! Idite na ispovijed, primite svetu pričest! Sjetite se da niste sami u situacijama koje vas plaše jer primili ste Duha Branitelja, Gospodin vam je obećao vjernost u sakramentu ženidbe i svetoga reda. Ne zaboravite to kada ga tražite. Jer što se događa s vjerom bez sakramenata? Postaje bezlična i neosobna. Postaje preljudska i zato slaba i plašljiva.

Svi mi tražimo isto. Svatko tko čita ove riječi, pa makar i ne htio to priznati, traži vjeru, i ja skupa s vama, svi mi tragamo za istim vrijednostima, ali ne nalazimo svi isto jer su naša traženja previše vezana za ogledalo, kao u početnoj priči, u kojem promatramo sebe i krojimo sve, pa i Boga, prema vlastitim mjerilima. Kada otkrijemo da vjera nije ono što mi hoćemo, nego ono što hoće Bog, možemo slobodno reći da smo našli najvrijednije blago svojih života.

Isus govoreći o Bogu uzima niz primjera iz svakodnevnog života i zaključuje: „Tko ima uši, neka čuje!“ Ne obraća se on samo nekima koji žele čuti, svi ljudi imaju uši! Poanta je u tome da ništa ne ide na silu. Ne može se nikoga natjerati da vjeruje, zato postoji izreka: „Govori o Kristu samo kada te pitaju. Ali živi tako da te se pita za Krista.“ Jedini je vjerodostojan način naviještanja vjerodostojno življenje.