Sigurno ne postoji čovjek koji ne bi htio biti sretan. Sreća je srž ljudskih čežnji, što potvrđuje činjenica da gotovo ne postoji čestitar koji drugome ne želi sreću. Isus nas tako dobro poznaje, zato u svojoj molitvi i ističe nakanu „da imaju puninu moje radosti u sebi.“ Kako bi se ta molitva ostvarila, Gospodin apostrofira, tj. moli za tri uporišta radosti: „da budu jedno“, „da ih očuvaš od Zloga“ i „da budu posvećeni u istini.“
Pogledamo li malo dublje, Krist zapravo moli za preostale plodove Duha jer zajedništva nema bez velikodušnosti, a za odricanje od zla ključna je suzdržljivost. Na koncu, Duh Sveti, Posvetitelj svijeta, koga Krist naziva Duhom istine, sve navedene plodove podiže na razinu dosljednosti.

Uz Božju, i majčinska je ljubav ukoričena u hrbat knjige što kao kičma životu daje čvrstinu i uspravnost. Zato jezik koji najbolje razumijemo i zovemo materinskim. Ne samo na Majčin dan, nego svaki dan pružimo majkama i bakama priznanje otvorenim srcem i sklopljenim dlanovima. Bog razumije naš materinji jezik i prigrljuje naše čežnje na grudi kad god dolaze iz krila spoznaje da moliti znači ljubiti, a ljubiti znači zapovijedi čuvati. Utječimo se s pouzdanjem i nebeskoj Majci Mariji. Kakva bi ona bila Majka da se ne zauzme za svoje sirotane? Kaže anegdota da se neki čovjek nije mogao dočekati da mu Bog ispuni želju pa se dosjetio kako ga požuriti: „Isuse, tužit ću te tvojoj Mami!“ Jer kakav bi on bio Sin kad bi svojoj Majci mogao reći ne? Dragi čitatelji, na tom tragu živimo zahvalno i radosno! Velikim i bijelim slovima zapisujmo u svoje dane lijepa sjećanja, a ne gorka kajanja!

Svaki vinogradar zna kako je važna rezidba, kako je bitno raskrstiti s onim što je nezdravo i jalovo, što ne koristi, ne bi li se omogućilo onome što je čilo i zdravo da raste i plodi. To je slika odrješitosti i odlučnosti, odvažne spremnosti da se čovjek rastane od svih nelogičnosti i nerazumnosti, zabluda i zastranjenosti. U tom procesu do izražaja dolazi i pravo mjesto među prioritetima zauzima zbilja koju je Isus Krist svojim hodom po zemlji posvetio, i time nas zadužio da ju čuvamo. Prvenstveno je to obitelj kao zajednica muža i žene otvorena životu u kojoj se rodio i odrastao. Potom djelovanje u široj zajednici s naglaskom na činjenje dobra i, na koncu, svjedočanstvo požrtvovne odanosti svome poslanju. Sve što nagrđuje takav put, tj. protivi se Božjoj slici na koju smo stvoreni, valja u korijenu, bez dijalogiziranja, okolišanja i kompromisa, sasjeći.

Nedjelja Dobroga Pastira prilika je da odbacimo krive slike te prepoznamo i prihvatimo Boga kakav jest. A on nije netko tko se nama sviđa ili ne. Možda ga ne vidimo najbolje jer i nas upravo na svojim ramenima iznosi iz ralja opasnosti pa zvjeramo okolo i primjećujemo sve, samo ne ono ključno: Bog je onaj tko „život polaže“. I to ne zato što mu je to dužnost, zato što može, jer je on Bog ili jer ga ne boli, nego zato što mu je stalo, zato što voli. Neka nam se pogled s visokih i čvrstih ramena Dobroga Pastira usmjeri k pravoj slici Boga i ljepšoj slici svijeta koji volimo i s njime stvaramo!

Biti kršćanin znači biti svjedok u životu koji nije scenarij gdje sve ide kao po loju. Oni koji mu pristupaju kao glumci, zaslužit će ovacije i aplauze, kako se i pristoji jer publiku ne zanima, ona dobiva traženu zabavu i nakon odjavne špice ide dalje. Ali za nekoga je uvijek presudno to što u odjavnoj špici stoji, a tamo jasno piše tko je tko. Može se svijet i dalje vrtjeti koliko hoće, ali ako se ne osjeća ponos u riječima: to je moj otac ili majka, moja žena ili muž, moje dijete, moj prijatelj, moj suradnik, moj župnik, moj brat; ako u toj riječi „moj“ zazvoni žalost, ako to ime završi spuštenim pogledom, onda je sve bila isprazna gluma, a ne svjedočanstvo.

Kršćanin je čovjek koji razumije da put za Kristom vodi preko rana, zato pred njima ne drhti, već uvijek iznova izlaže svoju ljubav, baš u inat svim uvredama i nepravdama. Uskrsna radost i mir njegovo je objašnjenje, njegova jasnoća življenja što dokida strahove i sumnje koje izviru iz šutnje i neistine. To znači nasljedovati Isusa - zainatiti se i živjeti nepopustljivo, beskompromisno i srčano. Uvijek je bilo i bit će da se oni koji iza leđa pričaju s razlogom tamo i nalaze. Zato, dragi i ponosni kršćani, odvažimo se biti karakterni, a ne zadivljeni vjernici kojima su usta puna, a ruke prazne Boga. Budimo ljudi koji žive iz uskrsnuća Kristova, a ne iz pričanja, nadmetanja i podmetanja ljudi. A to znači da ćemo, baš u inat njegovoj nemilosrdnosti, svijetu predočiti prelijepu, itekako modernu i zanimljivu, stvarnost kršćanina – milosrđe Božje.

Na uskrsno jutro ne gledamo samo prazan grob, već blizinom živoga Boga i brata čovjeka ispunjen život! Tu ne nalazimo samo složene povoje na jednom mjestu, nego prepoznajemo posložene prioritete u svom životu i otkrivamo što znači biti čovjek na svom mjestu. Sve nam to odaje da Bog u čovjeka vjeruje. Bog vjeruje u nas i gaji nadu da će naš odgovor na njegovo povjerenje biti sretan Uskrs. Ali uzalud ćemo si željeti sreću ako joj nećemo dati oslonac svoga ramena i krilo svoje požrtvovnosti. Tako nam je pokazao Isus. To je njegov stav koji iskreno želim vama i vašim obiteljima! Neka među nama zaživi ljubav Krista raspetoga i strast Krista uskrsloga! Njegova nas krasota izaziva na ljepotu življenja. Njegova je snaga izazov na odvažnost življenja. Prihvatimo ga da bi Nada po našim životima postala opipljiva i darivala se svakodnevno kao uskrsna čestitka svima koje u svom srcu nosimo i na svom putu susrećemo! U tom duhu, od jednih do drugih, Uskrsom uzdignut, sretan vam put!

Čovjek bi danas htio sve, ali bez muke. Ali ne može se bez žrtve voljeti, bez truda uspjeti, bez borbe pobijediti. I pred Kristovom mukom mnogi će se sažaliti, no Bogu to ne treba. Njemu trebaju neustrašivi Cirenci i Veronike na ratištima međuljudskih odnosa. Potrebni su mu branitelji principa u našim domovima. Muževi i žene koji ne znaju što je predaja kad su u pitanju načela. Ako se mi ne izborimo za mir, netko će se drugi izboriti za rat. Zato „puškice“ u ruke, dragi vjernici! Ne možemo samo čekati da nam netko donese ili odnese radost, ljubav, slobodu, sigurnost, mir… to ne pada s neba i ne gubi se kao ključevi – za to se bori i to se čuva. I bez straha pred zlom jer i Boga se nešto pita. Njegov odgovor poziv je nama da potražimo u vrtovima svojih duša stručak nade i grančicu volje. Isprepletimo ih poniznošću i upornošću i povežimo hrabrošću. Neka nam Cvjetnica pokaže snagu ljepote koju je Bog usadio u nas i posvuda oko nas da branimo i nosimo jedni druge k Isusu koji čuje našu hosanu i spašava nas.

Ne budimo poput onih koji traže Boga, ali ne onoga iz Crkve i Katekizma – to je dosadno. Ne u malenima i bližnjima – to je naporno. Ne u molitvi – za to nema vremena ni živaca. Ne na križu – to je teško i podcjenjujuće. Vidimo li da tako nalazimo izgovore, a ne Boga? Ako stvarno njega tražimo, moramo poći tamo gdje Boga ima, a najizravniji je put do njega sakrament pomirenja. Najbrži je to put do prijestolja kraljice ljudskih želja – ljubavi – koja stoluje u Božjem srcu. Neka nas do njega vode jednostavni i ustrajni, skroviti i odlučni koraci sv. Josipa!

Život nije bajka, život su žuljevi i rane, na licu ispisane bore koje pričaju o stvarnim bitkama. Nije život bajka, ali bajke jesu izraz životnog iskustva, škole morala koji je danas na ispitu. Spletom okolnosti, u školama i drugim ustanovama životno svjedočanstvo svedeno je na minimum, a teškoće su i u obiteljima u nemanju vremena ili volje da se razgovara, priča, čita. U tim uvjetima iskustvena mudrost narodnih bajki podređuje se privatnim intervencijama pa nastaju moderne inačice u kojima izostaje izvorna pouka i živa riječ te one postaju samo zabava ili kupovanje vremena. U takvim pričama, tobože, da se djeca ne izlažu nasilju i ružnoći loših djela, zlo gubi svoje odbojne karakteristike i šulja se kroz šaljive likove, zavodljive sadržaje, marketinške trikove, kroz crtiće i igrice u kojima se omalovažava moć njegove opakosti, štoviše, pričinjava se da je malo zločestoće privlačno i poželjno jer, uostalom, nitko zbog toga neće nastradati.