Ne vjerujem da čovjek može poznavati Boga i ne voljeti ga, to bi bio apsurd. A kada čovjek nekoga voli, to se vidi, ne može se ljubav sakriti. Ona se vidi u pogledu, čuje se u glasu, opipljiva je u postupcima. Dakle ako čovjek voli Boga, to se mora negdje vidjeti. Vidi li se to u našim životima, to je glavno pitanje.

Apostoli Petar, Ivan i Jakov to su doživjeli, a o iskustvu njihova viđenja Isusove slave evanđelje 2. korizmene nedjelje govori da to je bilo toliko lijepo da se nisu više željeli vratiti u svijet. Željeli su ostati na Taboru. No, prije nego što se to ostvari, pred njima je zadaća da nebo odškrinu ljudima na zemlji.

Svaki naš zaborav ogroman je poen za neprijatelja ljudskih duša. Ne dajmo mu svoje vrijeme i ne dajmo mu svoje sjećanje!

Ne trebamo se zavaravati, nitko od nas ne može spasti svijet, dokinuti ratove, nahraniti gladne, ali svatko može učiniti nešto više od komentiranja i kritiziranja. Svatko od nas može preuzeti odgovornost Božjega suradnika u borbi za bolji, ljepši i pravedniji svijet. No moramo biti jasni. Na kojem se terenu vodi ta borba?

Ne trebamo se bojati da Bog ne zna kako je nama. Duboko je on iskusio sve o čemu govori, a najljepše je u našem Kristu to što je do kraja ostao vjeran svemu što je govorio. Najljepše u njegovim prijateljima to je što se diče Isusom Kristom i dosljedno i radosno ostaju mu vjerni.

Gledajući sebe i ljude koje poznajemo, istražimo tko je među nama istinski sretan. Je li to netko tko ima mnogo novca? Tko je popularan? Tko se prvo pobrine za sebe, svoju ugodu i zabavu? Tko udovoljava svojim požudama? Vjerujem da ćete se složiti da ništa od toga ne garantira sreću, počesto se s njom i kosi jer površni trenuci zadovoljstva prelete i nestanu na prvi spomen teškoća koje su u životu neizbježne.

Nikada nije i ne može biti Božja volja ljudima nažao, nego uvijek na spasenje. Ponekad je to i lekcija strpljenja, pouka poniznosti, vježba vjernosti danim obećanjima, discipline, odricanja za veće dobro. Ali nikad nije čovjeku na štetu.

Danom života Crkva skreće pozornost na kulturu šanse i smisla, nasuprot kulturi ubitačnosti i nebrige, nezainteresiranosti i uzaludnosti. Skreće se pozornost na činjenicu koju svako razumno biće osjeća: Nitko i ništa ne može umanjiti vrijednost i svetost ljudskoga života. Ako netko ne zna gdje to piše, neka pogleda na tri točke koje su raspele ruke i stopala našega Spasitelja. Tu su tri Božje točke za život kojima čovjek nikada neće moći staviti svoju jednu.

Vidimo li, dragi čitatelji, kako nas Sveto pismo i njegovi pisci odgajaju? Bog nije njih uopće trebao da bi nam prenio svoje poruke. Mogao je sam, mogao je i Isus sam napisati Bibliju, ali on je htio surađivati s ljudima, pokazavši im povjerenje i poštovanje, želeći da budu medij njegove Riječi. Ona nas ne odgaja samo u duhovnom rastu k svetosti, nego i u razvoju općeljudskih vrijednosti koje se ne mogu održati bez svog čvrstog temelja.

Zamislite koliko ljudi živi danas i koliko ih je bilo u povijesti čovječanstva. Jeste li pomislili kako je moguće da niste nikada vidjeli nikoga tko izgleda kao vi ili kao bilo tko koga vi poznajete? Pa ni blizanci, taj čudesni izuzetak koji potvrđuje pravilo, nisu identični. U odnosu na poznati dio svemira, kako je čovjek malen, jedna trunčica! I svi su ljudi jednako građeni, na istim mjestima imaju udove, kosu, oči, nos, usta... a nema istih. Nema istih otisaka prstiju, nema istoga glasa, istih očiju, a kamoli pogleda. Nije li to predivno čudo Božje?! Još kada si osvijestimo da, osim fizičke stvarnosti, svaki čovjek ima jedinstvene emocije, inteligenciju, interese, vještine i sposobnosti, talente, kreativnost itd., zaista je predivno kako čovjek, samim svojim postojanjem, svjedoči o Bogu.