Nije uzaludna poslovica da hrast zbog vihora pušta dublje korijenje. Ponekad su i teškoće dar koji osnažuje i osposobljava za daljnje borbe.
Takvi su Božji ljudi. Oni koji ga ljube i koji ga traže. S njima Bog „surađuje na dobro“, s njima čini čuda. Zato uvijek tražimo Boga i budimo zajedno u ovom svijetu njegova ljepota, njegova vrijednost, njegovo čudo!

Hoćemo li ove godine uopće poći u Ludbreg na hodočašće ili ćemo naći neki izgovor da umirimo svoju savjest? Trebalo bi nas nešto kopkati u savjesti i natjerati da pođemo i pokažemo da je i nama stalo, da smo zahvalni za ljubav Božju, da smo svjesni kako ovisimo o njegovoj milosti, da nam savjesti ne drijemaju, nego smo se spremni odricati i tražiti oproštenje. Trebali bismo poći da možemo doći pred njega znajući da smo se borili protiv svojih slabosti i dali sve od sebe u borbi za svoje čiste savjesti, za svoje duše, za duše svoje braće i sestara, da smo i njima pomagali u tome, a ne otežavali. Trebali bismo poći moliti za njihov i naš miran san na ovom svijetu i naš zajednički sretan put u vječni mir.

U ulomku evanđelja 21. nedjelje kroz godinu otkrivamo da Isus nije htio ići tragom sile, iako nitko moćniji od njega nije svijetom hodao. Njegov put spasenja, pravi, vjernički put koji vodi u život bazira se na dragovoljnosti.

Na pragu Velike Gospe razmatramo veličinu Božje ljubavi jer nije dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila njegova utjelovljenog Sina, začetnika svakog života, ona koja je putokaz nade i utjehe putničkom narodu (II. vatikanski sabor, predslovlje Uznesenja).
Putokaz nade i utjehe, tako potrebne čovjeku! Pitamo se gdje danas nju možemo naći. Znamo da je uznesena na nebo, tako nas uči Crkva. Znamo da se nije nikada čulo da bi ona ikoga zapustila tko se njezinoj zaštiti utekao, njezinu pomoć zatražio, njezin zagovor zaprosio, tako nas uče naši preci koji su tu molitvu zavoljeli uvjerivši se u njezinu istinitost. Ali gdje danas Mariju susresti?

Isus je ljude svog vremena opominjao zbog mrmljanja. To vrijedi i za naša zanovijetanja. Ne trebamo u svemu tražiti povod za prepirke, u svemu gledati negativnosti, u svakoj situaciji svoju vjeru sami podvrgavati mučenju. Dajmo se poučiti Duhu Božje riječi koja nam ove nedjelje kaže: „Tko vjeruje, ima život vječni.“ Imajmo malo vjere u našega Gospodina koji nije neki odsutni i nezainteresirani vladar, nego je „kruh života“, „kruh živi koji je s neba sišao“ i silazi da nam da „tijelo“ svoje, i svoje oči, svoj pogled na život i svijet, da bismo živjeli, da bismo se mogli životu i u životu radovati.

Ne dajmo da nam moderne navike oduzmu svetost života! Čak kad bi netko imao toliko novaca da bi pokušao kupiti ljubav, dobrotu, zajedništvo, sreću, snagu, poštenje, mir... sve što znakom kruha volimo označavati, Boga se ne može kupiti! A, budimo iskreni, tko nam drugi sve to za čim čeznemo može dati?

Lijepo je to što Crkva potiče vjernike na zahvalnost svojim starima, ali pomalo i tužno to što današnjeg čovjeka treba podsjećati na potrebu poštovanja onih „sa srebrom u kosi i zlatom u srcima“.

Jesam li ja onaj koji, čuvši poticaj, bez opiranja i raspravljanja činim zadano, ili zapinjem na onome „ali“ koje pretpostavljam Božjoj riječi? Jesam li „ali vjernik“ koji sluša Boga, ali ima svoje teorije što i kako treba činiti? Jesam li onaj koji vjeruje u Boga, ali pojam vjernosti prilagođava vlastitoj ugodi? Jesam li vjernik koji voli Boga, ali sakramentalni mi se život čini prezahtjevnim? Sviđa mi se ideja o Bogu, ali Crkva mi nije potrebna, godi mi Božje milosrđe, ali žrtva mi nije po volji, molim „budi volja Tvoja“, ali... Mnogo je „ali vjernika“ među nama, zato je vrijedno promisliti jesam li ja među njima.

Internet je prepun informacija o tome kako u životu uspjeti. Dovoljno je u tražilicu upisati željeni pojam i pojavit će se mnoštvo savjeta što se mora, tj. ne smije činiti da bi se uspjelo u karijeri, u ljubavi, zdravlju, ljepoti, bogatstvu, duhovnosti... Većinom sve to jesu dobrohotni, ali savjeti koje stvarnost života dobrano nadmašuje i u koje malo tko polaže realne nade. No promatrajući sve te silne preporuke i ljude koji ih nude, učitelje, mentore, nadristručnjake, moderno zvane gurue i nazovimajstore raznih zanata, kojima često ne znamo ni pravo ime ni zvanje ni namjere, korisno je zapitati se gdje ja tražim savjet, odnosno kome vjerujem da mi želi dobro.

I nas najjače povrijedi nerazumijevanje najbližih. Teško je raditi, boriti se, nadati i voljeti, teško je živjeti bez njihove podrške, a kamoli tek kada se uz sve nedaće mora nositi i teret njihove izdaje. Ni zlatna srca te boli nisu pošteđena. I čelični živci tu pucaju. Čak ni Gospodin „ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika“. Rane su to koje ne zacjeljuju tako lako, neke nikad ne izgube na težini.