Krštenje Gospodnje C
Pogled u nebo
U susretu s nevoljom ili nemoći prirodna je ljudska reakcija pogledati u nebo u znaku traženja utjehe, razumijevanja, pomoći. Nebo nudi odgovore, no možemo li ih mi danas razumjeti?
Zašto nam je govor neba postao strani? Duhovito je to netko ilustrirao uživjevši se u ulogu djeteta koje crta svoj prvi crtež – svoje nebo – lik oca i majke koji se nadvijaju nad sve njegove potrebe. Na toj slici roditelji umjesto glava na vratu imaju mobitele, a umjesto sjaja očiju fotografske bljeskalice.
I nebo odraslih nerijetko zamjenjuju aparati prema kojima upiru pogled i kojima se utječu. Uz televiziju i mobitel koje dobro razumiju, nebo im nije više privlačno, ne paše im tišina koja zahtijeva da pomnije osluškuju, promišljaju o svojim postupcima i odgonetaju Božje poruke. Plaše se ljudi i tame i veličine neba jer sami bi htjeli sve kontrolirati i sav svijet imati na dlanu.
Mobiteli to na neki način omogućuju jer pružaju lažni osjećaj da čovjek ima prevlast, da određuje, zapovijeda i svemoćan je. Nebo, kao sinonim za Božji dom, ali i kao sliku bližnjih s kojima gradi svoj dom, više ne pita za mišljenje, kao da mu i ne trebaju. U velikim gradovima zbog svjetlosnog onečišćenja više nije ni moguće vidjeti zvjezdano nebo. Prostor između čovjeka i čovjeka i čovjeka i Boga zagađen je bljeskalicama. Ne bi to bio problem kad ne bi ljudi više nego Nebu vjerovali aparatima. Njihova promidžba nudi rješenja, često u obliku pilula koje mogu sve – oraspoložiti, usrećiti, ojačati, umrtviti... Kao pod neprestanom anestezijom, ljudi otupljuju za sve što je u životu stvarno.
A u životu je stvarno da uz ljepotu svjetla postoji i tama sa svim ljudskim zabludama i opasnostima zloga. Postoje i stvarnosti koje ne može čovjek zaposjesti jer su Božje. Njegovo svjetlo koje je uvijek na strani dobra ponekad nije lako razumjeti. Ne možemo mi uvijek dokučiti zašto se nešto događa, ali pogled u nebo znak je vjere u Boga koji od gore vidi širu sliku naših života. On neprestano pali za nas mala svjetla nade kao putokaze povjerenja koji nas vode bliže nebu, ali i ljudima koje naš pogled prema nebu zahvaća.
Dragi čitatelji, ove nas riječi pozivaju na susret s pogledom u nebo triju kraljeva koji poručuju da mudri ljudi nikada ne prestaju tražiti Boga! Žele nam rasvijetliti i događaj krštenja Gospodinova jer tada otvoreno nebo i danas progovara. Naš pogled u njega najstrelovitija je molitva jer to je slika pouzdanja u Boga - koji nije aparat, nego Otac, i koji ne nudi tablete za kratkoročno smirenje, nego svjedočanstvo da on gleda na nas kao na svoju ljubljenu djecu, svu svoju milinu.
Osluškujmo tu ljepotu i otkrivajmo u njenom svjetlu, trajnijem i od zvijezda, smirenje za sve svoje nemire!
U susretu s nevoljom ili nemoći prirodna je ljudska reakcija pogledati u nebo u znaku traženja utjehe, razumijevanja, pomoći. Nebo nudi odgovore, no možemo li ih mi danas razumjeti?
Zašto nam je govor neba postao strani? Duhovito je to netko ilustrirao uživjevši se u ulogu djeteta koje crta svoj prvi crtež – svoje nebo – lik oca i majke koji se nadvijaju nad sve njegove potrebe. Na toj slici roditelji umjesto glava na vratu imaju mobitele, a umjesto sjaja očiju fotografske bljeskalice.
I nebo odraslih nerijetko zamjenjuju aparati prema kojima upiru pogled i kojima se utječu. Uz televiziju i mobitel koje dobro razumiju, nebo im nije više privlačno, ne paše im tišina koja zahtijeva da pomnije osluškuju, promišljaju o svojim postupcima i odgonetaju Božje poruke. Plaše se ljudi i tame i veličine neba jer sami bi htjeli sve kontrolirati i sav svijet imati na dlanu.
Mobiteli to na neki način omogućuju jer pružaju lažni osjećaj da čovjek ima prevlast, da određuje, zapovijeda i svemoćan je. Nebo, kao sinonim za Božji dom, ali i kao sliku bližnjih s kojima gradi svoj dom, više ne pita za mišljenje, kao da mu i ne trebaju. U velikim gradovima zbog svjetlosnog onečišćenja više nije ni moguće vidjeti zvjezdano nebo. Prostor između čovjeka i čovjeka i čovjeka i Boga zagađen je bljeskalicama. Ne bi to bio problem kad ne bi ljudi više nego Nebu vjerovali aparatima. Njihova promidžba nudi rješenja, često u obliku pilula koje mogu sve – oraspoložiti, usrećiti, ojačati, umrtviti... Kao pod neprestanom anestezijom, ljudi otupljuju za sve što je u životu stvarno.
A u životu je stvarno da uz ljepotu svjetla postoji i tama sa svim ljudskim zabludama i opasnostima zloga. Postoje i stvarnosti koje ne može čovjek zaposjesti jer su Božje. Njegovo svjetlo koje je uvijek na strani dobra ponekad nije lako razumjeti. Ne možemo mi uvijek dokučiti zašto se nešto događa, ali pogled u nebo znak je vjere u Boga koji od gore vidi širu sliku naših života. On neprestano pali za nas mala svjetla nade kao putokaze povjerenja koji nas vode bliže nebu, ali i ljudima koje naš pogled prema nebu zahvaća.
Dragi čitatelji, ove nas riječi pozivaju na susret s pogledom u nebo triju kraljeva koji poručuju da mudri ljudi nikada ne prestaju tražiti Boga! Žele nam rasvijetliti i događaj krštenja Gospodinova jer tada otvoreno nebo i danas progovara. Naš pogled u njega najstrelovitija je molitva jer to je slika pouzdanja u Boga - koji nije aparat, nego Otac, i koji ne nudi tablete za kratkoročno smirenje, nego svjedočanstvo da on gleda na nas kao na svoju ljubljenu djecu, svu svoju milinu.
Osluškujmo tu ljepotu i otkrivajmo u njenom svjetlu, trajnijem i od zvijezda, smirenje za sve svoje nemire!
Vlč. Ivica Cujzek
