4. nedjelja došašća C
Zagonetka došašća
Poput zagonetke koja nam ne da mira dok ju ne razriješimo, odgonetali smo prošlih tjedana izraze došašća koji su nam davali naslutiti siluetu One koja čuva pravi smisao i duh Božića. Njene obrise iscrtava Sveto pismo, podarila su nam ih i mnoga umjetnička djela, a na osobit način snagu i ljepotu Bogorodice opjevao je narod u pjesmama došašća.
Slijedeći realnost života Majke Božje, otkrivamo kako se nakon navještenja ona nije oholila u nedodirljivosti i uobraženosti tražeći povlastice i časti, naprotiv, hitala je jednostavno služiti drugima. To je put vjerničke zajednice koja je u došašću poput Majke Božje zanijela Krista i sada očekuje njegovo rođenje. Udaljimo li se od majčinskoga krila, i Bogorodice i Crkve, uzalud ćemo u pometnji svijeta tragati za okrajcima mira.
Tražimo li iskreno Majku Božića, moramo se ograditi od, doduše dražesnih, ali površnih betlehemskih navika koje su preplavile duh došašća. U stilu života u kojem ima mjesta i vremena za sve, osim za čovjeka u potrebi, osim za obitelj i novorođenče, osim za Boga, s Marijom se nećemo sastati. Ona je pohitala u gorje gdje je Elizabeta trebala pomoć i podršku. Ne gura se ona u centar pozornosti, zadovoljna je i u bijednoj štalici negdje u sjeni modernih kretanja.
Idući za njom, naći ćemo se u društvu onih baka i djedova koji skrovito stišću svoje krunice negdje u udaljenim zaseocima ili zabačenim sobicama naših gradova, a nerijetko i naših domova. Prići ćemo onima čija su srca izranjena zbog lažnih života, raznih nepravdi, poroka i zala. Spustiti se do usamljeničkih i bolesničkih uzglavlja, strepiti s očevima i majkama koji se svim silama bore za opstanak svojih obitelji. Obraz uz obraz, tamo je i danas Marija. Raskajanim dušama koje uviđaju neodgodivu važnost sakramenata, napose pomirenja, pruža svoje ruke kao oslonac za nove prve korake. Smiješi se i plače, vjeruje i nada se, moli, voli i bori se s onima koji zagonetku došašća razrješuju njenim ključem poniznosti.
Marija nije mogla priuštiti svome Sinu raskoš i luksuz, ali mogla mu je vidik štalice uljepšati osmijehom. Mogla je odagnati strahove i ugrijati zebnju svojom blizinom, tvrdoću ležaja umekšati nježnošću svoga krila i djetinjstvo učiniti sigurnim svojom neustrašivom vjernošću. To je njezina snaga. A to nije nikakva nadnaravna snaga, nego potpuno ljudska, potpuno naša. To je snaga kakvu svatko od nas nosi u svojim grudima, samo je ponekad zasjenjena nerealnim ili oholim težnjama.
Dragi čitatelji, i u ljepoti i u težini života, čuvajmo jedni druge! Ne dajmo duhu vremena da nam sakrije put poniznosti na kojem Majka Božja i naše oči otvara za sve ono što štalice naših života pretvara u dvore sigurnosti, u odaje mira.
Vlč. Ivica Cujzek
Poput zagonetke koja nam ne da mira dok ju ne razriješimo, odgonetali smo prošlih tjedana izraze došašća koji su nam davali naslutiti siluetu One koja čuva pravi smisao i duh Božića. Njene obrise iscrtava Sveto pismo, podarila su nam ih i mnoga umjetnička djela, a na osobit način snagu i ljepotu Bogorodice opjevao je narod u pjesmama došašća.
Slijedeći realnost života Majke Božje, otkrivamo kako se nakon navještenja ona nije oholila u nedodirljivosti i uobraženosti tražeći povlastice i časti, naprotiv, hitala je jednostavno služiti drugima. To je put vjerničke zajednice koja je u došašću poput Majke Božje zanijela Krista i sada očekuje njegovo rođenje. Udaljimo li se od majčinskoga krila, i Bogorodice i Crkve, uzalud ćemo u pometnji svijeta tragati za okrajcima mira.
Tražimo li iskreno Majku Božića, moramo se ograditi od, doduše dražesnih, ali površnih betlehemskih navika koje su preplavile duh došašća. U stilu života u kojem ima mjesta i vremena za sve, osim za čovjeka u potrebi, osim za obitelj i novorođenče, osim za Boga, s Marijom se nećemo sastati. Ona je pohitala u gorje gdje je Elizabeta trebala pomoć i podršku. Ne gura se ona u centar pozornosti, zadovoljna je i u bijednoj štalici negdje u sjeni modernih kretanja.
Idući za njom, naći ćemo se u društvu onih baka i djedova koji skrovito stišću svoje krunice negdje u udaljenim zaseocima ili zabačenim sobicama naših gradova, a nerijetko i naših domova. Prići ćemo onima čija su srca izranjena zbog lažnih života, raznih nepravdi, poroka i zala. Spustiti se do usamljeničkih i bolesničkih uzglavlja, strepiti s očevima i majkama koji se svim silama bore za opstanak svojih obitelji. Obraz uz obraz, tamo je i danas Marija. Raskajanim dušama koje uviđaju neodgodivu važnost sakramenata, napose pomirenja, pruža svoje ruke kao oslonac za nove prve korake. Smiješi se i plače, vjeruje i nada se, moli, voli i bori se s onima koji zagonetku došašća razrješuju njenim ključem poniznosti.
Marija nije mogla priuštiti svome Sinu raskoš i luksuz, ali mogla mu je vidik štalice uljepšati osmijehom. Mogla je odagnati strahove i ugrijati zebnju svojom blizinom, tvrdoću ležaja umekšati nježnošću svoga krila i djetinjstvo učiniti sigurnim svojom neustrašivom vjernošću. To je njezina snaga. A to nije nikakva nadnaravna snaga, nego potpuno ljudska, potpuno naša. To je snaga kakvu svatko od nas nosi u svojim grudima, samo je ponekad zasjenjena nerealnim ili oholim težnjama.
Dragi čitatelji, i u ljepoti i u težini života, čuvajmo jedni druge! Ne dajmo duhu vremena da nam sakrije put poniznosti na kojem Majka Božja i naše oči otvara za sve ono što štalice naših života pretvara u dvore sigurnosti, u odaje mira.
Vlč. Ivica Cujzek
