3. nedjelja došašća C
Koljevka radosti
Pred ljude koji traže put smisla pa poput mnoštva u evanđelju pitaju: „Što nam je činiti?“ Crkva trećom nedjeljom došašća stavlja poticaj: Gaudete! Radujte se!
Došašće svakome razdraga srce kada miris kolača, neka melodija ili koji drugi trag dozove u misli uspomene iz vremena koje je, čini se, bilo radosnije od našega. Zar je to tek nostalgična priča? Rezultat toga što smo u sjećanjima, svjesno ili ne, zadržali samo lijepe misli? Teško, jer itekako pamtimo i grubosti, nevolje i stresove koji htjedoše zasjeniti radost života, ali bezuspješno. Gdje je onda uzrok suvremenog nezadovoljstva?
Danas izgleda da se priprava za Božić svela samo na kupiti: vjenčić, poklone, pšenicu, lampice i koješta još kupiti, čak i miris božićnih kolača za priželjkivani ugođaj. I ni slučajno da doma zasijana pšenica naraste ukrivo ili da netko bor nakiti po starinski, po srcu – već je i to uzrok mrzovolje jer sada su hit neke druge boje i oblici. Nervoza i žalost vrebaju takve stavove jer na cilju se zbrajaju minusi kao nakon ispita za koji se nismo spremili.
Što smo zaboravili? Što nam priječi da kroz došašće uđemo u plus života, da osjetimo puls radosti? Otkriva to jedna majka pričajući kako su je posramila njezina djeca. Budući da je obitelj imućna i sve što poželi može si priuštiti, iznenadila se kada su djevojčice na pitanje što žele za Božić odgovorile da žele s njom cijeli dan peći kolače.
Što nam je, dakle, činiti da bismo bili ljudi radosti? Vrlo konkretne savjete izrekao je Ivan Krstitelj: podijeliti, ne utjerivati i biti zadovoljni s onim što imamo. Samo to potrebno je da budemo ljudi evanđelja. Samo malo volje da to što je nekada bilo tako dobro prestane biti lijepa prošlost i postane našim trudom lijepa sadašnjost.
S pravom se dičimo kakve je kolače znala baka napraviti makar nije imala nikakve specijalne arome, kako su ljudi znali zapjevati, pa i kad im je težina života stezala grlo... A ništa nas ne priječi da i mi oživimo i, napose današnjoj djeci posvjedočimo, sve divno bogatstvo adventskih običaja prepunih smisla i poticaja! U njima otkrivamo kako duh božićne radosti nije ni u kojim drugim ukrasima, nego na licima koja krase naš dom. Bio to osmijeh ili suza, bila to bora ili rana, znajmo to, prema Krstiteljevim riječima, međusobno podijeliti, nenametljivo i nenasilno voljeti i za to čudo iskreno zahvaljivati.
U takvom raspoloženju rado će zakucati srce Boga. On je radost koju tražimo i koja traži nas! Traži za svoju radost koljevku – našu volju. U jaslice naše volje polaže svjetlo svoga evanđelja koje će sigurno nadvladati sjene zla. Kako je nadjačalo one koje su prijetile našim sjećanjima, tako će i ove koje se protive radosti mlađih naraštaja!
Vlč. Ivica Cujzek
Pred ljude koji traže put smisla pa poput mnoštva u evanđelju pitaju: „Što nam je činiti?“ Crkva trećom nedjeljom došašća stavlja poticaj: Gaudete! Radujte se!
Došašće svakome razdraga srce kada miris kolača, neka melodija ili koji drugi trag dozove u misli uspomene iz vremena koje je, čini se, bilo radosnije od našega. Zar je to tek nostalgična priča? Rezultat toga što smo u sjećanjima, svjesno ili ne, zadržali samo lijepe misli? Teško, jer itekako pamtimo i grubosti, nevolje i stresove koji htjedoše zasjeniti radost života, ali bezuspješno. Gdje je onda uzrok suvremenog nezadovoljstva?
Danas izgleda da se priprava za Božić svela samo na kupiti: vjenčić, poklone, pšenicu, lampice i koješta još kupiti, čak i miris božićnih kolača za priželjkivani ugođaj. I ni slučajno da doma zasijana pšenica naraste ukrivo ili da netko bor nakiti po starinski, po srcu – već je i to uzrok mrzovolje jer sada su hit neke druge boje i oblici. Nervoza i žalost vrebaju takve stavove jer na cilju se zbrajaju minusi kao nakon ispita za koji se nismo spremili.
Što smo zaboravili? Što nam priječi da kroz došašće uđemo u plus života, da osjetimo puls radosti? Otkriva to jedna majka pričajući kako su je posramila njezina djeca. Budući da je obitelj imućna i sve što poželi može si priuštiti, iznenadila se kada su djevojčice na pitanje što žele za Božić odgovorile da žele s njom cijeli dan peći kolače.
Što nam je, dakle, činiti da bismo bili ljudi radosti? Vrlo konkretne savjete izrekao je Ivan Krstitelj: podijeliti, ne utjerivati i biti zadovoljni s onim što imamo. Samo to potrebno je da budemo ljudi evanđelja. Samo malo volje da to što je nekada bilo tako dobro prestane biti lijepa prošlost i postane našim trudom lijepa sadašnjost.
S pravom se dičimo kakve je kolače znala baka napraviti makar nije imala nikakve specijalne arome, kako su ljudi znali zapjevati, pa i kad im je težina života stezala grlo... A ništa nas ne priječi da i mi oživimo i, napose današnjoj djeci posvjedočimo, sve divno bogatstvo adventskih običaja prepunih smisla i poticaja! U njima otkrivamo kako duh božićne radosti nije ni u kojim drugim ukrasima, nego na licima koja krase naš dom. Bio to osmijeh ili suza, bila to bora ili rana, znajmo to, prema Krstiteljevim riječima, međusobno podijeliti, nenametljivo i nenasilno voljeti i za to čudo iskreno zahvaljivati.
U takvom raspoloženju rado će zakucati srce Boga. On je radost koju tražimo i koja traži nas! Traži za svoju radost koljevku – našu volju. U jaslice naše volje polaže svjetlo svoga evanđelja koje će sigurno nadvladati sjene zla. Kako je nadjačalo one koje su prijetile našim sjećanjima, tako će i ove koje se protive radosti mlađih naraštaja!
Vlč. Ivica Cujzek
