Ponekad se stječe dojam da se kršćani trebaju bojati pluralističkog društva u kojem postoje različite legitimne ponude, u kojem je kršćanstvo samo jedna od ponuda. Mislim da se ne trebamo bojati pluralizma, već hoće li naša kršćanska poruka koju smo pozvani propovijedati na „krovovima svijeta“ biti i ostati autentična poruka i ponuda Isusa Krista suvremenom čovjeku. Isusova ponuda za nas treba biti iznad svih ponuda, ponuda zbog koje smo spremni iz našeg života ispustiti sve nebitno. U tom procesu ne smijemo upasti u napast prilagođavanja i selektivnosti Isusove poruke zbog straha i obzira, zbog suvremenosti i napretka, modernosti i biti u trendu. Isusova poruka dolazi po Crkvi i u Crkvi vođenoj svojim pastirima, u svojoj hijerarhiji i strukturi, sa svim onim što ona naučava svojim redovitim učiteljstvom. Uklonivši taj izvanjski strah i bojazan za privlačnost Evanđelja suvremenom čovjeku ostat će ono bitno: evanđelje koje otkriva čovjeka u njegovom najdubljem dostojanstvu Božjeg stvorenja i ponudi spasenja po Isusu Kristu.

Odnos prema Euharistiji nije odnos prema nekom slavlju, obredu, događaju, zajednici, već je to odnos s osobom Isusa Krista, koji nam u evanđelju na svetkovinu Tijelova poručuje da o tom odnosu, onom jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv, ovisi naša sadašnjost i budućnost. I dok mi se čini kako je taj odnos, pa i u Crkvi, posebno i u ovim vremenima iza nas, često sveden na ovu zajedničarsku dimenziju, važno je naglasiti kako taj zajedničarski odnos proizlazi iz onog važnijeg odnosa; Isus Krist i ja. Dok u zajedništvu s drugima slavimo euharistiju pozvani smo i osobno sklapati trajni savez s Bogom Isusom Kristom, savez istinskog prijateljstva i ljubavi po sakramentu pričesti. Ovu dimenziju euharistijskog zajedništva ne smije se olako shvaćati, niti se u konačnici „naviknuti“ na euharistiju. Potrebno je ne samo vjerovati u stvarnu prisutnost Kristovu u sakramentu Pričesti, nego toga trebamo postati svjesni; truditi se svjesno sudjelovati u slavljima, svjesno i budno blagovati Njegovo Tijelo i Krv jer „Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6, 55-56)

Bog koji nam se najpotpunije objavljuje Isusovim dolaskom pokazuje se kao Bog kojemu je dragocjeno svako njegovo stvorenje, a još više čovjek koji jedini od svih stvorenja može odgovoriti Bogu na njegov poziv ljubavi. Ta ljubav Božja prema čovjeku radosna je vijest za svakog čovjeka, još samo da uspijemo s povjerenjem odgovoriti toj radosnoj vijesti.
Vjera u ovu Radosnu vijest zapravo je pitanje biti ili ne biti spašen za vječnost. Spoznaja Božje ljubavi prema čovjeku, koji je stvoren za vječnu radost u zajedništvu s Bogom, otvara srce za dar vjere. Možda je upravo to najveća poteškoća današnjeg čovjeka, povjerovati u bezuvjetnu, stvarateljsku ljubav kakvu nam svjedoči Presveto Trojstvo koje slavimo.

Mogli bismo reći da se Duh Božji po apostolima tada, i po svojoj Crkvi od tada,  koristi univerzalnim jezikom ljubavi. Teološka definicija Boga Duha Svetoga glasi kako je on ljubav Oca i Sina. Duh Sveti proizlazi iz odnosa ljubavi između Oca i Sina, On jest ljubav Oca prema Sinu i Sina prema Ocu, te samim time što nam je poslao svoju Ljubav, da nas posveti svojom milošću, Bog pokazuje ljudskom rodu svoju beskrajnu ljubav.
Teško je danas u suvremenom društvu, u kaosu vrednota, stavova i mišljenja, promišljati o pojmu ljubavi kao pokretačkoj snazi čovjeka pojedinca i čitavog čovječanstva, kako bismo analogijom mogli barem u sjeni, kao u ogledalu, naslućivati kolika je i kakva sila Božje Ljubavi stvorila i otkupila svijet i čovjeka. Potrebno je othrvati se mentalitetu cijene, materijalne koristi i opipljive mjerljive vrijednosti.

I sami smo svjesni kako priče koje nam posreduju mediji nisu uvijek dobre, kako je industrija lažnih, zlih i zlonamjernih vijesti i informacija, potpomognuta tehnološkim komunikacijskim dostignućima, dosegla nevjerojatnu sofisticiranost te je često teško otkriti njihovu laž i obmanu. Zbog toga papa Franjo u Poruci podsjeća kako nam je potrebna mudrost da bismo primali i stvarali lijepe, istinite i dobre priče. Potrebna nam je hrabrost da odbacimo one lažne i zle. Potrebni su nam strpljenje i razlučivanje da ponovo otkrijemo priče koje nam pomažu da ne izgubimo nit između mnogih današnjih razdora; priče koje otkrivaju istinu o nama samima.

Jedna od najljepših definicija kršćanske vjere jest ona koju nam daje apostol Petar u svojoj prvoj poslanici, a koju ćemo čuti slijedeće nedjelje. Naime, Petar tražeći od prvih kršćana svjedočanstvo vjere govori: „budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15). Prema Petru, ono što razlikuje vjernika od nevjernika jest nada koja je u njemu. Kršćanin jest čovjek nade, čovjek koji će svojim stavom i optimizmom izazivati svoje bližnje da traže razloge njegovog optimizma. Nada je uvijek okrenuta budućnosti, ona uvijek iščekuje, raduje se dobru, pronalazi načina da u tamu svakodnevice ulazi i svjetlo. A takvi ljudi će upravo u današnjem svijetu i društvenoj situaciji biti izazov drugima. Vjernika ne zaobilaze nevolje današnjeg svijeta kao što su siromaštvo, nezaposlenost, bolest, smrt… On te nedaće živi jednom drugačijom perspektivom koja dolazi iz njegove vjere.

„Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Iv 14, 6) Kako to razumijeti? Evo što piše prof. Raguž u Živom vrelu razmišljajući nad ovim tekstom: “Osjećate li kako gine naš razum pred ovim misterijem koji jedino donekle možemo spoznati, samo ako ponizno molimo Duha Svetoga da nas on prosvijetli. Mislim da nam Isus želi reći sljedeće: 'Ja sam sve! Ja sam Put koji vodi do Istine, ali ja sam i sama Istina.' A to znači da je Istina osoba, odnos; ona je nastanjenost u Isusu po vjeri, napuštanje sebe, a ne hladna teorija bez odnosa, „objektivna spoznaja“. Zato nam Isus govori: 'Kreni sa mnom i onda ćeš doći k meni, jer ja sam Istina. Ne ideš nikamo bez mene i ne ćeš nikamo ni dospjeti bez mene.' Ako to učinimo, primit ćemo sam Život, jer Krist je Život. Shvaćate li dubinu Kristovih riječi? Živiš punim plućima, a ne ovako jalovo kako mi inače živimo, samo kad s Isusom dođeš k njemu i kod njega se nastaniš!“

Poznati psihoanalitičar Erich Fromm u svojoj knjizi Umijeće ljubavi, govori da su temeljne odrednice ljubavi briga, odgovornost, pažnja prema drugome i poznavanje drugoga. Isus je Dobri Pastir koji zapravo istinski ljubi svoje ovce, koji je trajno i brižno zauzet za njih, koji osjeća odgovornost za povjereno mu stado, koji svoj poziv pastira doživljava kao ispunjenje smisla vlastitog života, koji poznaje svoje ovce do te mjere da se uživljava u njihove potrebe i brige, da s njima dijeli život i sudbinu. 
Evo takve pastire trebamo, poštovani čitatelji, ove nedjelje moliti od Gospodina.

I danas kada se čini da zlo bolesti i smrti pritišće čitavo čovječanstvo ljudi se teško okreću za neprolaznim vrijednostima, teško se otvaraju nadnaravnom. Teško je gledati kako je i dalje za suvremenog čovjeka Krist beznačajan, a Crkva nevažna. Gladajući sve to mi vjernici se doista nalazimo na putu u Emaus, ne razumijemo, razočarani smo, gubimo hrabrost i vjeru. U tim sumnjama potrebno je hodati s Isusom, potrebno je iznova istraživati Pisma, graditi povjerenje koje se razvija na zajedničkom putu, postavljati Mu pitanja, otvoriti svoje srce za odgovore koje nam daje jer samo otvorenošću srca jedni druge prepoznajemo.
Otvorena srca učenika u Emausu otkrila su Isusov identitet u znaku euharistije. Euharistija postaje centar svakog vjerničkog života, stol Božje Riječi i Božjeg kruha omogućava nam da Isusa upoznajemo te da nakon najintimnijeg druženja s Njime u pričesti, budemo spremni „vratiti se u Jeruzalem“ i svjedočiti za Njega.  

Dok Tomu nazivamo „nevjernim“ trebali bismo preispitati svoju vjeru. Vjerujem li ja u Isusovo uskrsnuće tako da ta vjera mijenja moj život, moju svakodnevicu, moje odnose. Ako ne, koliko onda moja čestitka „Sretan Uskrs“ ima smisla? Trebala bih onda stati uz Tomu i pružiti ruku za Gospodinom, nadajuć se da će me Gospodin obdariti milošću vjere. Vjere koja će otvoriti vrata, koja će ići ususret životu u spoznaji da je naš krajnji i jedini cilj spasenje duša.