Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

21. nedjelja kroz godinu B

Božja riječ spušta na zemlju

Kako nam teško pada na srce Isusovo pitanje: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Tako bismo rado i mi od šuba odvratili: „A kamo da idemo!?“ A onda, opet, tako često svakamo idemo, a Isusa ostavljamo za poslije, dok se vratimo iz defiliranja ovim svijetom. Jer: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ Lakše je slušati obećanja onih koji nas kuju u zvijezde ili nam zvijezde skidaju s neba. Ljepše je prihvaćati ponude koje nas nose nebu pod oblake, no zapisao je davno još Ivan Gundulić da šuplje riječi vjetar nosi!

Duh Božje riječi ne ide za tim da nas zanosi u sfere odakle stvarnost izgleda kao dječja igra. Ona ne postoji zato da se nama svidi. Ne trudi se Bog biti simpatičan i dopadljivošću zadobiti što više poklonika, već je ljepota i autentičnost njegove riječi baš u težini, ma kako se to činilo oprečnim.

Kada čovjek želi procijeniti je li nešto vrijedno, primjerice je li neki predmet zlatan, tada isprobava njegovu težinu. Ako je teško, onda vrijedi. Nismo li se nebrojeno puta osvjedočili da se za prave stvari treba pomučiti, a lako se osvajaju samo krivotvorine. Ipak, mnogi bi htjeli i kruh bez motike i ljubav bez žrtve i nebo bez križa, premda svakodnevno molimo „da po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo.“ Jesu li i te naše riječi postale besadržajno šuplje?

Dakako da je Božja riječ teška, i potrebna nam je njena težina jer ona spušta čovjeka na zemlju. Zato nas moraju okrznuti i riječi našega suvremenika: „Stigli smo sve do Mjeseca i natrag, ali imamo poteškoća prijeći preko ulice da upoznamo novog susjeda.“ Lako je istraživati svemir, diviti se egzotičnim krajolicima, suosjećati s patnjom ljudi u nerazvijenim zemljama, prigodno počastiti djedove i bake kada čujemo da se slavi njihov dan, letimično prohujati Svetim pismom i njime se busati. Sve je to samo naše zakamuflirano odlaženje od realnosti, gdje, hrvajući se sa svakodnevicom, shvaćamo da svaki uzlet završava na zemlji jer Bog nije čovjeka stvorio s krilima i nije zamislio da leti, već da iz dana u dan živi ljepotu i istinitost težine njegove riječi.

Na to upozorava sv. Franjo Saleški: „Ponekad se toliko trudimo biti dobri anđeli, a propuštamo biti dobri ljudi.“ Ne može čovjek biti anđeo, ali može biti svet. Razlika je u tome što se svetost u muci rađa. Iz temelja položenih u tvrdoću zemlje raste, propinje se k nebu i prkosi vjetrovima vjerno se držeći za svoj križ. U njemu je mudrost što nas čuva od zaletavanja u bestežinsko stanje i težina što nas čini sposobnima da budemo ljudi na svome mjestu.

Ne plašimo se te povlastice ljudskosti kojoj nije svojstveno napuštanje, već ostajanje uz svoje svetinje, uz svoju časnu riječ i uz riječ svoga Boga!
                                                                                                         
   Vlč. Ivica Cujzek