Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

17. nedjelja kroz godinu B

Pet minuta i dvije ruke

Ljudsku pozornost oduvijek su privlačila čuda. I danas su aktualna pitanja je li redovit sakramentalni život dovoljno čudesan i može li Bog zadovoljiti očekivanja suvremenog čovjeka.
Dakako da Bog može sve, ali on nije stvorio čovjeka da bude samo ukras svijetu. Očito je to u odnosu prema apostolima. Isus može učiniti čudo i bez suradnje s čovjekom, ali želi mu otkriti tajnu svoje ljubavi.

Učenici nastoje pronaći rješenje, no razočarani su jer nemaju dovoljno, nemaju ništa što bi Gospodinu moglo pomoći da nahrani tisuće ljudi. Lekciju im je očitao dječak koji je nešto imao. Ma kako tih pet kruhova i dvije ribice značilo malo, on je sve što ima bio spreman dati, i ostati anoniman. Bez potpisa, bez slikanja, bez zahvalnica.

Tu počinje čudo, to je prvi sastojak čuda. Bog u svojoj ljubavi želi sve učiniti, ali ne želi iz svoje radosti izuzeti čovjeka. Ne želi čovjeku uskratiti radost služenja. Ne želi ga lišiti čudesnosti i ljepote života što proizlazi iz mogućnosti da bude koristan, dobar i vrijedan, ali u iskrenosti srca, ne u predstavama.

Sv. Mala Terezija kaže: „On ne dolazi s neba svaki dan kako bi ostao u zlatnom ciboriju, već da nađe drugo nebo – nebo naše duše.“ To je prizor euharistije. Ovonedjeljni ulomak evanđelja obiluje euharistijskim značenjima, no pitanje je idemo li mi na misu kao na priredbu, odmaknuti se od stvarnosti i odmoriti od problema, ili se idemo s njima suočiti. Krist u euharistiji ne ide na odmor, nego ide na križ. Ta požrtvovnost, kao drugi sastojak čuda, mora se osjetiti u konkretnom životu gdje će se pokazati da sakramentalni život jest čudesna snaga koja sve okreće na dobro.

Zato trebamo prestati kukati kako ništa nemamo i početi zahvaljivati za sve što imamo. Najveći Božji dar naši su bližnji. Početkom godine papa Franjo ustanovio je Svjetski dan djedova i baka odredivši da će se slaviti 4. nedjelje u srpnju. Promatrajući njihove živote, prisjećamo se kako su oni imali malo, ali imali su dvije ruke i pet minuta vremena za Boga i čovjeka. Radišne ruke i posvećeno vrijeme, to je bilo dovoljno da nas podignu i postave na dobar put života. Nije li i to prelijepo Božje čudo?

Ljudi, barem u našoj sredini, danas nisu kruha gladni, ali te dvije ribice koje daju okus možda su slika onih dviju riječi koje nikako ne prelaze preko usana: oprosti mi, ili volim te, ili hvala ti. Vjerujem da svatko u svojoj domišljatosti može pronaći nešto, ma kako bilo skromno, što će donijeti pred Gospodina, koji je kruh života, i što će biti sastojci njegovog čuda za nas. Možda se to čini premalo ili ništa. Nije na odmet da budemo svjesni svoje malenosti, ali budimo svjesni i toga da Božja svemoć i od iskrenog ništa čini čuda.
                                                                                                        
  Vlč. Ivica Cujzek