Očitovanje Kristove prisutnosti
Očitovanje Kristove prisutnosti je najsnažnije prisutno u euharistijskoj žrtvi koja je spomen-čin Kristove smrti i uskrsnuća, a uvodi nas u vazmeno otajstvo i u udioništvo na otkupljenju svijeta. Ona je središte prema kojem teži sav naš liturgijski život. Euharistija, sakrament ljubavi, vez je našeg zajedničkog života i izvor našeg jedinstva. Po njoj ulazimo u zajedništvo s čitavim božjim narodom. Primajući Krista, koji se predao za nas, pozvani smo da i mi predamo svoj život za druge.
Zato klanjanje Presvetom sakramentu svjedoči o ljubavi prema Kristu, živom među nama, i tako se obnavlja u nama euharistijska milost.
Kako bi život u vjeri bio neprestano hranjen Kristovom ljubavi i plodonosan Božji dar, Kristovu prisutnost promatramo i u sakramentima pokore i bolesničkog pomazanja.
U sakramentu Pokore priznajemo se grješnicima i po njemu primamo od Boga oproštenje koje nas vodi istinskom obraćenju srca te nas pomiruje s Bogom, s Crkvom i s bližnjima.
Pokora, u duhu zadovoljštine za naše osobne krivnje i za grijehe svijeta, sjedinjuje nas po ljubavi s trpljenjem Krista Otkupitelja. Sjedinjeni s otajstvom njegove muke i smrti već sada postajemo s njim dionici radosti njegova uskrsnuća. Po bolesničkom pomazanju, svojom moći koja ozdravlja, Gospodin nas jača u kušnji bolesti. To pomazanje produbljuje u vjernicima stav ufanja i predanja u Očeve ruke.
Danas su sakramenti u životu suvremenog čovjeka, kao vidljivi znakovi nevidljive božje milosti, postali sve više nevidljivi. Tako „sakrament bolesničkog pomazanja daje bolesnom milost Duha Svetoga, koji pripomaže spasu svega čovjeka, pridiže ga pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti zloga i tjeskobe smrti, tako da bolesnik može ne samo svoje nedaće hrabro podnositi nego se i protiv njih i boriti, štoviše da postigne i ozdravljenje, ako mu je to od koristi za duhovno spasenje; a po potrebi, pomazanje daje također oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore“ (Denz.-Schön. 1694 i 1696).
Zašto ova praksa ne živi u čovjeku? Krist je uvijek prisutan.
Krist je prisutan u svojoj riječi, jer on govori kada se u Crkvi čita Sveto pismo. Prisutan je i kad Crkva moli i psalmira, jer on sam reče: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima“ (SC 7).
Tu moramo naglasiti redovitu liturgiju časova: „Uvijek treba moliti i nikada ne klonuti“ (Lk 18, l) - zapovjedio je Gospodin. Crkva je tu zapovijed svog Učitelja od prvih dana svoga postojanja vjerno obdržavala. U Djelima apostolskim Crkva se po prvi puta spominje kao zajednica sakupljena u molitvi: „s nekim ženama, Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom“ (Dj 1, 14). „Mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša“ (Dj 4,32).
A to se njihovo zajedništvo oslanjalo na riječ Božju, bratsku povezanost, molitvu i Euharistiju. S vremenom se razvio oblik molitve koji poznajemo kao časoslov. Taj je razvitak trajao stoljećima. Ovako ustrajnim moljenjem Crkva je posvećivala svoje dane (CNB, Predgovor XI).
Opća uredba novog časoslova potanje govori kako „crkveno slavljenje liturgije časova najjasnije odsijeva, i prema tome se najtoplije preporučuje, kada ga - skupa s biskupom, okruženim prezbiterima i služiteljima - obavlja mjesna Crkva, u kojoj je doista prisutna i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva“. I dodaje: „skupine vjernika, gdje je to moguće, neka glavne časove slave u crkvi zajednički...“ (CNB, Predgovor XI, XII). Na taj način crkvena zajednica vrši pravu majčinsku službu prema dušama, te ih privodi Kristu ne samo ljubavlju, primjerom i djelima pokore nego i molitvom. Ovo se osobito tiče onih koji su posebnim nalogom obvezani obavljati liturgiju časova, a to su: biskupi i prezbiteri, koji po samoj svojoj službi moraju moliti za svoj puk i za sav Božji narod, a zatim i drugi posvećeni službenici i redovnici“ (Laudis canticum 17).
Liturgija časova jest, uz Euharistiju i ostale sakramente, jedan od najodličnijih načina kojim Krist u nama izvršuje „djelo ljudskog otkupljenja i savršene Božje proslave“ (SC 5).
Liturgija potiče vjernike da „nasićeni vazmenim otajstvima budu složni u bogoljubnosti“, ona moli da „životom vrše ono što su vjerom prihvatili“ (SC 10).
U svemu tome potrebno je da vjernici pristupaju k svetoj liturgiji s pravim raspoloženjem duše, a svoju pamet usklade s glasom i da sudjeluju s nebeskom milosti kako je ne bi uzalud primali. Stoga pastiri moraju budno paziti ne samo da se u liturgijskom činu obdržavaju propisi za valjano i dopušteno slavljenje obreda, nego da u njima vjernici sudjeluju s poznavanjem, djelatno i plodno.
Zato klanjanje Presvetom sakramentu svjedoči o ljubavi prema Kristu, živom među nama, i tako se obnavlja u nama euharistijska milost.
Kako bi život u vjeri bio neprestano hranjen Kristovom ljubavi i plodonosan Božji dar, Kristovu prisutnost promatramo i u sakramentima pokore i bolesničkog pomazanja.
U sakramentu Pokore priznajemo se grješnicima i po njemu primamo od Boga oproštenje koje nas vodi istinskom obraćenju srca te nas pomiruje s Bogom, s Crkvom i s bližnjima.
Pokora, u duhu zadovoljštine za naše osobne krivnje i za grijehe svijeta, sjedinjuje nas po ljubavi s trpljenjem Krista Otkupitelja. Sjedinjeni s otajstvom njegove muke i smrti već sada postajemo s njim dionici radosti njegova uskrsnuća. Po bolesničkom pomazanju, svojom moći koja ozdravlja, Gospodin nas jača u kušnji bolesti. To pomazanje produbljuje u vjernicima stav ufanja i predanja u Očeve ruke.
Danas su sakramenti u životu suvremenog čovjeka, kao vidljivi znakovi nevidljive božje milosti, postali sve više nevidljivi. Tako „sakrament bolesničkog pomazanja daje bolesnom milost Duha Svetoga, koji pripomaže spasu svega čovjeka, pridiže ga pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti zloga i tjeskobe smrti, tako da bolesnik može ne samo svoje nedaće hrabro podnositi nego se i protiv njih i boriti, štoviše da postigne i ozdravljenje, ako mu je to od koristi za duhovno spasenje; a po potrebi, pomazanje daje također oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore“ (Denz.-Schön. 1694 i 1696).
Zašto ova praksa ne živi u čovjeku? Krist je uvijek prisutan.
Krist je prisutan u svojoj riječi, jer on govori kada se u Crkvi čita Sveto pismo. Prisutan je i kad Crkva moli i psalmira, jer on sam reče: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam ja među njima“ (SC 7).
Tu moramo naglasiti redovitu liturgiju časova: „Uvijek treba moliti i nikada ne klonuti“ (Lk 18, l) - zapovjedio je Gospodin. Crkva je tu zapovijed svog Učitelja od prvih dana svoga postojanja vjerno obdržavala. U Djelima apostolskim Crkva se po prvi puta spominje kao zajednica sakupljena u molitvi: „s nekim ženama, Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom“ (Dj 1, 14). „Mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša“ (Dj 4,32).
A to se njihovo zajedništvo oslanjalo na riječ Božju, bratsku povezanost, molitvu i Euharistiju. S vremenom se razvio oblik molitve koji poznajemo kao časoslov. Taj je razvitak trajao stoljećima. Ovako ustrajnim moljenjem Crkva je posvećivala svoje dane (CNB, Predgovor XI).
Opća uredba novog časoslova potanje govori kako „crkveno slavljenje liturgije časova najjasnije odsijeva, i prema tome se najtoplije preporučuje, kada ga - skupa s biskupom, okruženim prezbiterima i služiteljima - obavlja mjesna Crkva, u kojoj je doista prisutna i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva“. I dodaje: „skupine vjernika, gdje je to moguće, neka glavne časove slave u crkvi zajednički...“ (CNB, Predgovor XI, XII). Na taj način crkvena zajednica vrši pravu majčinsku službu prema dušama, te ih privodi Kristu ne samo ljubavlju, primjerom i djelima pokore nego i molitvom. Ovo se osobito tiče onih koji su posebnim nalogom obvezani obavljati liturgiju časova, a to su: biskupi i prezbiteri, koji po samoj svojoj službi moraju moliti za svoj puk i za sav Božji narod, a zatim i drugi posvećeni službenici i redovnici“ (Laudis canticum 17).
Liturgija časova jest, uz Euharistiju i ostale sakramente, jedan od najodličnijih načina kojim Krist u nama izvršuje „djelo ljudskog otkupljenja i savršene Božje proslave“ (SC 5).
Liturgija potiče vjernike da „nasićeni vazmenim otajstvima budu složni u bogoljubnosti“, ona moli da „životom vrše ono što su vjerom prihvatili“ (SC 10).
U svemu tome potrebno je da vjernici pristupaju k svetoj liturgiji s pravim raspoloženjem duše, a svoju pamet usklade s glasom i da sudjeluju s nebeskom milosti kako je ne bi uzalud primali. Stoga pastiri moraju budno paziti ne samo da se u liturgijskom činu obdržavaju propisi za valjano i dopušteno slavljenje obreda, nego da u njima vjernici sudjeluju s poznavanjem, djelatno i plodno.
