Kršćane koji se skupljaju u jedno iščekujući dolazak svoga Gospodina, apostol opominje da zajedno pjevaju psalme, hvalospjeve i duhovne pjesme (Ko1 3,16). Pjevanje je naime znak ushićena srca (Dj 2,46). Stoga s pravom kaže sv. Augustin: „…pjevanje je vlastito onomu tko ljubi“ i već je u davnini nastala uzrečica: „Dvostruko moli tko dobro pjeva“.
Neka se stoga pjevanje obilato koristi u misnome slavlju, s time da se poštuje duh pojedinih naroda i mogućnosti svakoga liturgijskoga skupa. Premda nije uvijek nužno, npr. u svagdanjim misama, pjevati sve one tekstove koji su po sebi namijenjeni pjevanju, treba općenito skrbiti da ne nedostaje pjevanje služitelja i puka u slavljima nedjeljom i na zapovjedne blagdane (OURM 20).