Ne budimo poput onih koji traže Boga, ali ne onoga iz Crkve i Katekizma – to je dosadno. Ne u malenima i bližnjima – to je naporno. Ne u molitvi – za to nema vremena ni živaca. Ne na križu – to je teško i podcjenjujuće. Vidimo li da tako nalazimo izgovore, a ne Boga? Ako stvarno njega tražimo, moramo poći tamo gdje Boga ima, a najizravniji je put do njega sakrament pomirenja. Najbrži je to put do prijestolja kraljice ljudskih želja – ljubavi – koja stoluje u Božjem srcu. Neka nas do njega vode jednostavni i ustrajni, skroviti i odlučni koraci sv. Josipa!

Život nije bajka, život su žuljevi i rane, na licu ispisane bore koje pričaju o stvarnim bitkama. Nije život bajka, ali bajke jesu izraz životnog iskustva, škole morala koji je danas na ispitu. Spletom okolnosti, u školama i drugim ustanovama životno svjedočanstvo svedeno je na minimum, a teškoće su i u obiteljima u nemanju vremena ili volje da se razgovara, priča, čita. U tim uvjetima iskustvena mudrost narodnih bajki podređuje se privatnim intervencijama pa nastaju moderne inačice u kojima izostaje izvorna pouka i živa riječ te one postaju samo zabava ili kupovanje vremena. U takvim pričama, tobože, da se djeca ne izlažu nasilju i ružnoći loših djela, zlo gubi svoje odbojne karakteristike i šulja se kroz šaljive likove, zavodljive sadržaje, marketinške trikove, kroz crtiće i igrice u kojima se omalovažava moć njegove opakosti, štoviše, pričinjava se da je malo zločestoće privlačno i poželjno jer, uostalom, nitko zbog toga neće nastradati.

Nedavno je objavljena fotografija jedne bake koja čekajući na autobusnoj stanici svojim štapom u snijegu crta srce. Ne vidi joj se lice, dubina njenih bora, radost ili tuga života. Samo blago pognut lik koji se ne obazire na poglede i komentare okoline, nego se oslanja na svoj štap koji je, kao i Kristov bič, prodrmao javnost pokazavši da se ni pod kojim uvjetima i pritiscima od principa ne uzmiče. Autor fotografije zaključio je: „Spojila je nebo i zemlju.“ Ali i pokazala kako se zauzima stav. Kako se čvrsto drži načela u slici tog štapa koji je simbol Crkve i kako se, čuvajući dostojanstvene granice, na svakom tragu za sobom ostavlja srce.

Korizma je poziv da krenemo drugačije, putem čovjeka koga krasi strahopoštovanje. Putem čovjeka koji će smireno, bez puno riječi, ljepotom odanosti iskrenom življenju ostavljati i druge ljude bez riječi. Protrljajmo oči svetim vjerničkim strahom koji nas ne čini plašljivcima, nego herojima. Strah Božji opominje nas da život nije igra blefiranja jer onoga trena kad sve karte budu na stolu, jedino će biti važno tko je sačuvao as iskrenog i poštenog srca u grudima. Prođimo taj put života hrabro! Držeći se skupa, iznesimo taj križ za našu djecu i starce, za naše obitelji, za one za koje bismo srce dali. Ponesimo ga i za one kojima je preteško, koji ne znaju da imaju snage ili su zalutali. Pođimo tako osvjetlati Kristovo lice istine. Budimo njegov obraz i pokažimo kakva je ljepota kad u svojim miljenicima Bog slavi trijumfe nad zlom. Bit će mukotrpno, i treba biti jer zadaća da budemo izvanredni ljudi koji svijet ostavljaju bez teksta teška je, ali je svakog žulja, svake suze i svake rane vrijedna!

Za hrabro nošenje s nedaćama čovjeku treba duhovna kondicija koja se gradi u samodisciplini kroz odricanje. Neophodna mu je jasnoća molitve da bi čeličio svoju razboritost i jakost. Upravo je korizma prilika za kaljenje tih stožernih kreposti bez kojih se ono humano u čovjeku lako izjalovi. Duhovna i tjelesna krepost čini nas doraslima i izdržljivima u suočavanju i s lijepim i s manje lijepim budućim izazovima. Sportski znalci kažu da se s uobičajenim vježbanjem i trčkaranjem ništa ne postiže. Tjelesna se kondicija ne može pospješiti bez izlaženja iz udobnih okvira, nego kada pomislimo da dalje ne ide, da ne možemo i hoćemo odustati - ako tada pretrčimo još par metara više, unatoč boli, ako učinimo jedan korak više, jedino se tako raste.

Crkva nije parfumerija gdje se ide nabaviti miris koji će dobrotom i iskrenošću popratiti djela koja nisu začeta u čistom srcu. Crkva nije salon gdje se u susretu s Bogom pruža kozmetički tretman za uljepšavanje duše. Crkva je obitelj, a za obitelj se ne šminka, u obitelj se ne dolazi predstavljati kao u kremu društva. Crkva je i majka, a majku bole rane i poznat joj je prljavi veš njena djeteta. Ali on se ne iznosi van, nego se doma pere. Sve se može svijetu dati, ali intima ne. Isto je i iskustvo molitve koja nije puko dotjerivanje duše, nego poriv na služenje. Takvo svjedočanstvo Boga ne ostavlja negdje „vani na samotnim mjestima“, već miomirisom njegove blizine odiše svaki korak čovjeka odlučnog da prestane biti mrlja i bolna rana, a postane čist obraz i ponos svoje obitelji.

Peta nedjelja kroz godinu poziva nas da malo stopiramo famu o nemanju vremena. Trajanje i vrijednost vremena ne ovisi samo o otkucajima sata, već i o našoj volji i vrijednostima koje u njih unosimo. Evanđelje nam pokazuje koje su to vrijednosti za Isusa Krista: jedino one koje imaju dušu. Pred njim je uvijek samo jedna stolica rezervirana za dušu koja je u potrebi, koja je pritiješnjena bolestima, željna iskrenosti, koja žudi da ju netko čuje i poštuje, pruži osjećaj da je vrijedna, da nije sama i izdana. Da netko za nju ima vremena.

Kampanjska je takva vjera kojoj križ nije dovoljno očaravajući, kojoj čudo stvarnosti nije dovoljno čudesno pa hrli za umišljenim čudima koja brzo oduševljavaju, i još brže hlape. Zato obratimo pozornost na divote koje nisu nigdje drugdje, nego pred našim očima. Po njima nam Bog govori kako je divno to što imamo jedni druge i kakva je snaga u njegovoj ljubavi koja nas čuva od boravka u šupljem i izleta u prazno. Dopustimo mu da nas zadivi svojom jednostavnom vjernošću.

Realnost života tih ribara nije bila romantična komedija ili idilična pastorala koja nužno završava sretno, nego pravi triler, baš poput našega, koji iznenadi preokretom, udarcem, izdajom, tragedijom u trenu kada to najmanje očekujemo i dolazi od ljudi od kojih se tomu najmanje nadamo. No ako smo krenuli s Kristom, onda nemamo pravo odustati od njegove stvari, a njegova je stvar dobro u ovome svijetu. Ma kakav taj svijet bio, ma koliko o njemu slušali kritika, ma kako se činio površan, kaotičan i razočaravajući, taj je svijet dobar jer u njemu još uvijek postoje priče u kojima dobro pobjeđuje zlo. A sve dok se budu pisale i djeci čitale takve priče, sve dok budu postojali ljudi koji će tražiti i čuvati dobro i koji neće ni pomišljati na predaju, svijet će biti dobar.

Gdje smo dok se gaze svetinje i izdaju bližnji, dok bježimo od odgovornosti? Drsko predbacujemo Bogu zašto ne učini nešto, a sami smo ga zaključali u svetohranište i okrenuli leđa, odložili ga na prašnjavu policu s knjigama, tjeramo ga iz škola, zabranjujemo mu ulaz na svoje zabave, mičemo ga od stolova, uklanjamo iz kulture, pospremamo u muzeje skupa s nostalgičnim molitvenicima naših mudrih baka.