Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

12. nedjelja kroz godinu C

Ruke u džepovima

Gledajući prema idućoj nedjelji u svjetlu Tijelova, Duh Božje riječi stavlja nam na srce način na koji prolazimo ovim svijetom. U svijetu ljudi grčevito traže nešto za što će se držati i strepe da to nešto ne izgube. A Gospodin kaže da će život izgubiti upravo onaj tko ga hoće spasiti, i obrnuto, spasit će ga onaj tko ga poradi Krista izgubi.

Odoka izgleda nespojivo, ali od srca ne. Slično je kao u igri skrivača koju se i odrasli često igraju, iako ispadaju djetinje komično kada sami sebe uvjere da su se dobro sakrili, a na kraju igre život se obično posloži tako da „tri spas za mene“ bude baš kod onoga od koga su se skrivali.

Nekada su se vjernici skrivali od progonitelja, morali su skrivati svoje križeve, a danas se mnogi skrivaju od križa, iako je sasvim jasno da je prihvaćanje križeva naših svagdašnjih jedini put spasenja.
Možda sve to zvuči kao paradoks, ali samo onima koji misle da je životni put sam od sebe ružicama posut. Te ružice, simbol ljepote, nečija radišna ruka mora strpljivo uzgajati, nečija ih velikodušna ruka nesebično dati, nečija čista ruka mora ih donijeti na naše putove i po njima vjerno posipati. A nečiji iskren pogled mora ih i primijetiti kao Božji dar po rukama bližnjih.

To je prizor tijelovske procesije na koju se ne ide s rukama u džepovima - kao da se nešto skriva. Stariji znaju reći da je smisao procesije hrabro pokazati tko smo i čiji smo, nasuprot skrivanja svoje vjere. Iduća nedjelja baš na tome inzistira kada Krist pita: „Što govori svijet... što vi kažete, tko sam ja?“ Pitanje vjerničkoga identiteta neizbježno vodi do odgovora križa.

Kao što nam životna procesija neće biti ružicama posuta ako hodamo s rukama u džepovima, tako se ni križ s rukama u džepovima ne može nositi. Zato pustimo frajerisanje, flegmatičnost, distanciranost, nezainteresiranost, egoizam, pohlepu i sve drugo na što asociraju ruke u džepovima. Samo življenje pruženih ruku, vičnih molitvi i radu, vještih u davanju, ima privilegiju ljepote.

Oslobodimo se straha da ćemo ostati praznih ruku. Onaj tko Isusa nosi u srcu, ne može imati prazne ruke jer njegova vjera mora pronaći put od srca do ruku. To je presudni korak koji obične povorke i besciljne parade pretvara u životne procesije kojima je cilj Nebo. Vjera koja nije zauzeta, nije iskrena. Lijena vjera koja se dosađuje, umišljena koja se pravi važna ili plašljiva koja se skriva, kao i sebična koju ne zanima potreba bližnjega, ne može ostvariti tu ljepotu niti može dohvatiti životni spas – drvo Kristova križa.

Zato dajmo svojoj vjeri šansu. Dajmo, zaposlimo svoju nadu, pokrenimo svoju ljubav i pođimo svjedočiti kako životni put, ako se ne skrivamo od Boga i ljudi, može biti ružicama posut!
                                                                                                         
Vlč. Ivica Cujzek