Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

5. uskrsna nedjelja C

Duhovno planinarenje

U duhu poslovice koja kaže da se samo dvije stvari ne mogu sakriti: ljubav i planina, privlačan je prizor ljubavi kao duhovne planine. Zapanjujuće je promatrati taj vrhunac s kojega se proteže veličanstven pogled na ljepote Božjega stvorenja. Svatko ga čezne osvojiti, no kada se čežnja uobliči u korak, otkriva se i mukotrpnost uspinjanja, od čega mnogi zaziru pa ostaju u podnožju diveći se, maštajući ili zavideći odvažnim duhovnim planinarima.

Peta vazmena nedjelja izazov je da se i mi ohrabrimo jer očijukanje s kolebanjem, šurovanje s odustajanjem, okretanje leđa svojima, slika je Jude koji u osvajanje svojih snova kreće sam. Novovjeko društvo uči čovjeka da se izbori sam za sebe, kao da se u svemu radi o prestižu i nadmetanju, kao da je životno uspinjanje natjecanje, a ne rast za koji je nužno čvrsto povezano korijenje. Ljubav nije društvena igra koja nalaže čovjeku da se snalazi sam i ostavi sve što ga ograničava jer će se tako lakše vinuti k uspjehu. Tako se ne osvajaju ni profesionalni ni sportski brežuljci, a kamoli ljubav.

Na tom je tragu i izreka: „Kućni prag najveća je planina.“ U njega je ugrađeno tako mnogo ponosa i poniznosti, u njega je utabano toliko brige, truda, odricanja, opraštanja, toliko smijeha i suza, smisla, mudrosti, molitava... Ogromna je to planina koja otkriva tko je čovjek i pokazuje da njegov identitet važi samo u odnosu na drugoga. Zato se na planinu ljubavi nitko ne može uspeti okrećući leđa Bogu i bližnjemu.

Tužno je kada se ime ljubavi iskorištava za opravdavanje izdaje onih koji ne mogu više voljeti svoju obitelj, ali mogu neku novu. To nije novost ljubavi o kojoj govori Isus. Njegova nova zapovijed ne sastoji se od odbacivanja dosadašnjega, nego od odbacivanja lijenosti, flegmatičnosti i ravnodušnosti. Riječ je o vjernosti koja traži svakodnevno traganje za novim putovima tamo gdje se čini da je neprohodno. O odgovornosti koja stalno obnavlja svoju strpljivost i upornost. Ne osjećaju li se mnogi zbog nedostatka takvog stava kao beskućnici u vlastitim domovima?

Kućni prag u našim župama ima i Bog. Koliko se puta i on tresao od zalupljenih crkvenih vrata, pucao pod težinom grubih riječi ili šutnje, koliko se puta crvenilo lice majke Crkve zbog ljudskih gluposti? Ali Bog svojoj obitelji nikada nije okrenuo leđa. Iznova je taj prag obnavljao da se čovjek ima kamo vratiti kada drugi vidikovci ne ispune njegovu dušu smirenjem.

Neka nam to bude poticaj da svaki naš dolazak pred svetinju ljudskoga i Božjega kućnog praga doprate koraci poštovanja i iskrenosti po kojima će svi znati čiji smo, i neka ga slijede koraci volje i vjernosti koji ne mogu sakriti kako je uzvišeno zvati se sinovima i kćerima Boga ljubavi!
                                                                                                          Vlč. Ivica Cujzek