Pod nazivom Compact for Europe – united with Ukraine od 25. do 30. srpnja 2022. godine u mjestu Liszki, nedaleko Krakova, održan je međunarodni susret mladih koji su u svojim zemljama sudjelovali na projektnom tjednu zaklade socioMovens. Giving Europe a Soul.

Zaklada socioMovens. Giving Europe a Soul je sastavnica Socijalnog instituta „Kommende Dortmund“ nadbiskupije Paderborn i promovira socijalni nauk Crkve kroz koji nastoji ponovo Europi vratiti dušu koju je izgubila. Giving Europe a Soul upravo je i glavni moto koji pokreće djelovanje ove zaklade. U Varaždinskoj biskupiji spomenuti projektni tjedni organiziraju se unatrag nekoliko godina od strane Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije, samog socioMovensa te više škola s područja naše biskupije i Zagrebačke nadbiskupije. Sami projektni tjedni na našem su području poznatiji pod nazivom projekt „Bartimej“. Volonterke Povjerenstva Melani Divjak, Margareta Jagić, Jana Matejak i Mihaela Slunjski, zajedno sa članicama Povjerenstva Ivanom Peček i Anikom Sačić sudjelovale su na spomenutom susretu.

Svaki dan susreta je započinjao duhovnim impulsom gdje su mladi kroz evanđelje i moto dana dobili poticaj živjeti Božju riječ i utkati je u svoju svakodnevnicu. Joshua iz zajednice Fazenda da Esperanza posvjedočio je o vlastitom putu oslobođenja od droge i novom životu u Kristu. Fazenda da Esperanza je zajednica nastala u Brazilu koja kroz Božju riječ i različite radne i psihološke metode pomaže mladima, ali i starijim osobama u oslobođenju od ovisnosti od alkohola, droge, kocke, poremećaja u prehrani, a u posljednje vrijeme sve je učestalija i ovisnost o internetu.

Cilj susreta je bio pobuditi u mladima empatiju prema narodu Ukrajine ali i naći načine kako konkretno pomoći u konkretnoj situaciji. Mladi pristigli iz Brazila, Hrvatske, Kazahstana, Mađarske, Njemačke, Rumunjske i Slovačke u Ukrajini imaju prijatelje te su još više imali motivaciju aktivno se uključiti u cjelotjedni susret i promišljati o načinima i mogućnostima pomaganja.

Kroz tjedan su se izmjenjivale teme i predavači koji su govorili o različitim aspektima stanja u Ukrajini. Tako je doktor političkih znanosti, gosp. Tim Peters, iz zaklade Konrad-Adenauer Stiftung progovorio o vlastitom iskustvu boravka u Ukrajini. Između ostalog je rekao: „Rat u Ukrajini nije počeo u veljači 2022. godine. Počeo je revolucijom 2014. godine. Narod je želio više dostojanstva, pravde, demokraciju i kvalitetniji život. Stoga je pokrenuta revolucija. Za svijet je to u početku bio konflikt, no za Ukrajinu to je rat započet 2014. godine. Koliko ljudi mora umrijeti da bi konflikt prerastao u rat?!? Napustio sam Ukrajinu deset dana prije nego što je započeo rat. Nije mi bilo lako otići jer kapetan zadnji napušta brod, no nisam imao izbora. Kad je napadnut Harkiv sve se promijenilo. Sve sam doživio vrlo osobno jer sam dvije godine tamo živio i radio. Kad sam gledao vijesti na televiziji jedva sam ponovo prepoznao o kojim je razrušenim dijelovima grada riječ. Unatoč svoj surovosti rata, uvijek postoje mala svjetla nade. Moja prijateljica u Düsseldorfu je u svoju kuću primila majku iz Mariupolja koja ima sinčića istih godina kao i njena kćer. I ta majka je dugo i polako pojašnjavala kćerkici od pet godina zašto ostaje bez svoje sobe i što se dogodilo ovoj obitelj i zašto sad netko nepoznat ulazi u njihovu kuću i živi s njima. Tako, već mala djeca postaju oni koji neće okretati glavu već će pomagati.“

Nakon predavanja, sudionici su se povukli u svoje jezične grupe i promišljali o tome što sve ovo što se zbiva u Ukrajini točno znači za njih i kako oni konkretno mogu pomoći. Zaključeno je kako svi mogu širiti vijesti putem društvenih mreža, moliti, organizirati radionice na kojima bi se izrađivali ručni radovi za izbjeglice iz Ukrajine i tome slično. Prelat Peter Klasvogt izvještaj s radionica je zaključio riječima: „Ovo stanje je i prostor za solidarnost. Za svaku zemlju je izazov prihvatiti izbjeglice, otvoriti srce i patiti s njima.“ A onda se osvrnuo i na suradnika socioMovensa, svećenika Myhaila koji je odlučio ostati u Ukrajini i u Donjecku organizira podjelu obroka u pučkoj kuhinji. Kako duže nisu bili u kontaktu, pitao ga je kako je i kako živi u tom teškom okruženju.  Ovaj mladi svećenik mu je odgovorio: „U ratnim okolnostima kad je smrt stalno u neposrednoj blizini, toliko više cijenim stvarnost života. Nastojim biti zahvalan za svaki preživljeni dan.“ Poruka je bila poslana prije dva tjedna i od tada više ne može stupiti s Myhailom u kontakt, ne zna je li živ.

Svaki dan mladi su sudjelovali na svetoj misi koju je služio osnivač zaklade socioMovens, dr. Peter Klasvogt, u suradnji sa svećenikom iz Kazahstana. Propovijedi su uvijek bile prožete jednostavnošću i mudrošću evanđelja. Završetak svakog dana kroz cijeli je tjedan bio posvećen ponovnom okupljanju grupa po jezičnim skupinama kako bi se mladi osvrnuli na dan i življenje zadanog mota. Prvu večer uz šestero Hrvatica, u njihovoj kući se okupilo i troje Mađara koji su se uz vodstvo mladog teologa Raphaela osvrnuli na proživljeni dan i moto.

Drugu večer, mala grupica se povećala za još troje članova. Pridružili su se Ayoub – napola Marokanac, napola Španjolac muslimanske vjeroispovijesti, a živi u Njemačkoj; Julius – mladi Nijemac, katolik, živi u Njemačkoj te Mouaid – musliman koji je prije sedam godina morao pobjeći iz Sirije i živi u Njemačkoj. Opuštena atmosfera koja je vladala među predstavnicama iz Hrvatske djelovala je zarazno na sve. Neplanirano i lako su ostvarena prekrasna prijateljstva.
         
Treći dan susreta, međunarodni bend Gen Verde koji okuplja članice iz 19 zemalja svijeta održale su kratki koncert i ukratko pojasnile sudionicima koja će biti njihova zaduženja kroz iduća dva dana. Naime, mladi su imali različite plesne, glazbene i glumačke radionice kroz koje su se uvježbavali za svoj nastup na koncertu koji je održan u petak navečer.
         
Peti dan susreta, planirano ali neočekivano jer zadnjih par dana nije bilo moguće ostvariti kontakt s njom, susretu se pridružila koordinatorica socioMovensa iz Ukrajine – Olga Sikyrynska. U emotivnom obraćanju mladima, necenzurirano i iskreno je progovorila o stanju u svojoj zemlji. Najprije, umjesto da je putovala samo tri sata iz svoga grada, morala je zbog ratnog stanja putovati 25 sati. Već je u samom startu bilo jasno da neće biti lako, ali uspjela je. Nesigurna što i kako da opiše stanje u svojoj zemlji, bez da to sve ne zvuči previše surovo, jednostavno se obratila mladima rekavši: „Svi mi imamo prijatelje. Ja uopće ne znam gdje je većina mojih prijatelja. Grad je potpuno uništen. Mama je sa dvije mlađe sestre otišla u Europu i svi su mislili da ću i ja s njima. No rekla sam: Mama, ja sad ne mogu poći s vama. Ako pođem nikada si to neću oprostiti, moram ostati i pomoći Ukrajini. Nisam ih vidjela već pet mjeseci. Od veljače 2022. više ništa nije isto. Moj tata brani Harkiv i jako se rijetko čujemo. Vojno je lice, mora mijenjati karticu u mobitelu svaka dva dana kako Rusi ne bi znali kuda se kreće. Povremeno mi samo pošalje poruku: Ja sam. Živ sam. Dobro sam. A ja znam da nije dobro. Mnogi moji prijatelji, neki i mlađi od mene su mladi znanstvenici, studenti, doktori. Sve su ostavili, uzeli pušku u ruke i brane svoju domovinu. Na televiziji možete vidjeti svašta i puno je lažnih informacija, ali ja sam to sve vidjela svojim očima. Jedna curica je nakon granatiranja prestala govoriti. Kada pričam sa 19-godišnjim vojnicima imam osjećaj da pričam sa 50-godišnjacima. Puno pomažem i volontiram gdje god mogu. Nemam sad baš neki stalni dom, tamo sam gdje me pozovu i gdje me trebaju. Ne želim ovakvu stvarnost svojim sestrama, svakodnevna granatiranja i rafali iznad glave. Znam da ćemo biti slobodni, ali… koja je cijena te slobode? Čitave generacije mladih su uništene. Izgubila sam više prijatelja nakon što su se vratili s bojišta nego na prvoj liniji. Nakon povratka jednostavno se nisu mogli nositi sa svim tim slikama u svojim glavama i počinili su suicid. Tužno je što se sad ne stignemo kvalitetno baviti s njima. Doista nemamo ni vremena, ni resursa, ni načina da sad pomognemo tim dečkima, a oni samo nestaju. Sad je prioritet obrana zemlje. Preko jedne organizacije volontiram i pomažem vojnicima i civilima. Trenutno prolazim obuku za vojnika i uskoro ću postati vojnik. Nije lako gledati kako svijet gubi interes za nas. Ali ne mogu čekati na svijet. Previše zla je već učinjeno. Ne vjerujem da postoji zapovijed da siluju djecu i muče ljude – to nije zapovijed već izbor. Ljuti me što pregovaramo s agresorom. Za što da pregovaramo, što to radimo?!? Nisu Ukrajinci napali Ruse – mi se moramo braniti! Sve je jasno! Nas ne zanima njihova zemlja, oni jednostavno ne razumiju da mi samo želimo svoju slobodu. S tom željom smo krenuli u revoluciju 2014. godine. Pa Rusija je bila uključena u skoro svaki mogući konflikt i rat na ovome svijetu a mi još pregovaramo s njima. Zašto?!? Hvala vam što smijem biti ovdje s vama. Teško mi je biti ovdje jer je ovdje tako mirno, a ja se preplašim čim čujem zvuk aviona iznad sebe, odmah očekujem bombe. A onda sama sebe moram podsjetiti da ovo nije Ukrajina, da je ovdje sve lijepo i mirno. Samo želim da ovo što prije završi i da imamo svoju slobodu.“
         
Nakon Olginog govora nastala je teška tišina. Dr. Peter Klasvogt je zahvalio Olgi na svemu što čini za svoju zemlju i rekao: „Hvala ti Olga, ti si jedna od nas. Kršćanstvo je biti tu za drugoga. Mi patimo s tobom, mi smo jedna duša. Znaš li da si jedna od nas? Mi smo s tobom.“ Grupni rad nakon ove teme je bio izuzetno težak pogotovo za predstavnice Hrvatske jer je svatko u obitelji imao nekoga tko je bio u ratu ili je nekoga izgubio u ratu. Jedna sudionica je napomenula kako je tužno što smo danas nezahvalni. Samo brinemo o tome što ćemo obući, što ćemo posjedovati, kad ćemo u kupovinu umjesto da zamijetimo ljude u potrebi. Novostečeni prijatelj iz Sirije je rekao kako on ne može uspoređivati svoju priču s Olginom jer on je morao pobjeći od svojih. Rekao je: „Sve sam imao u Siriji. Živio sam kao kralj. Imali smo tri kuće i dvije trgovine. Ali znali smo da će nas poubijati ako ostanemo. Ja o tome ne pričam. Režiser sam. Sad u Njemačkoj još završavam studij arhitekture. Prvu godinu u Njemačkoj sam puno radio jer nisam imao ništa, ostao sam bez svega. Ali želim da ljudi znaju istinu. Zato svoju istinu govorim preko videa. Ne volim politiku jer je tu samo more riječi. A ja od riječi nemam ništa. Moram sam naći način kako se nositi s ovime. Kad vidim Olgine oči, sjetim se sebe prije nekoliko godina i onda mi je još teže…“

Budući da je Olga sudjelovala u jednom projektnom tjednu u Hrvatskoj, odmah je po dolasku, večer ranije, otišla do nas i iscrpno smo pričali o stanju u njenoj zemlji. Spomenula je kako ne želi da je ljudi žale kao da je izgubljeni psić. Sa svojih 28 godina Olga je jako svjesna svega ali je ljuta na svijet koji zatvara oči pred nepravdom. Znajući da je Hrvatska prošla svoju kalvariju puno se zadržavala u razgovoru s predstavnicama Hrvatske, a pri povratku u svoju zemlju poslala im je poruku: „Hvala na svemu, već mi nedostajete. Bilo mi je vrlo važno da pričam s nekime tko me stvarno razumije.“
         
Prije koncerta u petak navečer, dr. Peter Klasvogt je progovorio o novom ustroju socioMovensa kao i osnivanju zaklade socioMovens. Petak navečer osnovana je udruga mladih socioMovensa što je potvrđeno podjeljivanjem članskih iskaznica mladima koji su sudjelovali na susretu. Zadnju večer svaka je zemlja trebala predstaviti aktivnosti socioMovensa u vlastitoj zemlji. O angažmanu Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, na engleskom jeziku je prozborila volonterka Mihaela Slunjski.

Popodne prije predstavljanja Hrvatske, muslimani i katolici, Hrvatice, Nijemac, Marokanski Španjolac i Sirijac imali su i generalnu probu kako bi naučili jezik i pokrete koji prate pjesmu. Navečer su svi zajedno, jednom dušom, pred stotinjak mladih otpjevali pjesmu s pokretima „Mi gradimo prijateljstvo“ – himnu Povjerenstva i oduševili sve okupljene. Potom je održan koncert benda Gen Verde u koji su se aktivno uključili svi sudionici pokazavši pritom svoja umijeća koja su naučili kroz prethodne radionice.

Nakon predstavljanja svih zemalja, sudionici su dobili tzv. „Čovječuljka s Biblijom“ koji tako zorno prikazuje život kršćanina. Naime, čovječuljak je konstruiran tako da dok drži knjigu u rukama on stoji, čim se knjiga makne – pada. Poruka je jasna – dokle god ima Božju riječ u svojim rukama i po njoj nastoji živjeti, on zna koga slijedi i tko ga vodi. Čim ispusti Božju riječ iz ruke on pada i ne zna kojim putem krenuti.

Idući međunarodni susret je predviđen za tri godine u Rumunjskoj. Do tada pozvani smo živjeti Isusov poziv iz evanđelja (Mt 25, 14): „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“