Katehetski uredObiteljski centarPastoral mladihPastoral studenataCrkvena glazbaMedijska djelatnostLiturgijski pastoralSakralna arhitekturaCaritas Varaždinske biskupijePastoral osoba s invaliditetom i njihovih obiteljiMisijski pastoralPastoral duhovnih zvanjaBiskupijska knjižnicaUdruge

Održana duhovna obnova za slijepe i slabovidne osobe

LUDBREG, 12. - 14. 7. 2022.
Pastoralni centar u Ludbregu, od 12. do 14. srpnja 2022. godine, bio je mjesto zajedništva, molitve te obnove naših duša. Naime, tamo je u protekla tri dana održana duhovna obnova za slijepe i slabovidne osobe s područja Varaždinske biskupije, u organizaciji Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Varaždinske biskupije. Uz članove Udruge slijepih Međimurske županije na ovome mjestu okupili su se i bogoslovi iz zagrebačke i zadarske nadbiskupije, zatim članovi i volonteri spomenutog Povjerenstva, dok je duhovnu obnovu predvodio povjerenik, vlč. Leonardo Šardi.
           
Duhovna obnova započela je zazivom Duha Svetoga kojom su sudionici molili za otvorenost djelovanju Duha Svetoga u ovim danima, a nakon čega je pročitan odlomak Lukina evanđelja (Lk 10, 38-42), koji nam opisuje susret Marte i Marije s Isusom. U trenutku Isusova dolaska ove dvije žene reagirale su skroz različito. Marta je poput prave domaćice bila zauzeta posluživanjem gosta, dok je Marija sjela do nogu Isusovih i s radošću osluškivala što joj On ima za poručiti. Kroz ovaj primjer možemo vidjeti primjer akcije i kontemplacije, odnosno djelovanja i osluškivanja. Na temelju ovoga evanđelja sudionici su mogli promišljati o svom osobnom odnosu s Bogom. Pa kakav je to naš odnos s Bogom? Jedan od odgovora na to pitanje između ostaloga bio bi, da je molitva komunikacija s Prijateljem koja nadilazi svako ovozemaljsko prijateljstvo. Ako naše molitve ne daju plodova, tada tu istu molitvu trebamo mijenjati, jer cilj molitve jest da nas uzdigne od svega što nas okružuje ovdje na zemlji, za što pak nam je uz poniznost potrebna i otvorenost srca ka Božjem djelovanju u našem životu. Zato je važno posvjestiti si činjenicu da svako Božje „Da“ služi spasenju ljudskog srca. Na tome putu uz nas je Marija kao prva zagovornica koja nas vodi Boga, gdje se upravo pod Njegovom zaštitom, bez straha i naših želja možemo prepustiti Božjoj volji. Kada govorimo o oblicima molitve, trebamo znati da njih imamo šest, a to su: blagoslov, klanjanje, prosidbena molitva, zagovor, zahvala te pohvala Bogu. Ponekad je u molitvi dovoljno tek reći: „Evo, Bože, ja sam tu.“ Jedna od sudionica pak o svojem odnosu s Bogom svjedoči ovako: „Samo Boga imam. S njim razgovaram, ponekad se i posvađamo. Iako ne znam što mi sve sprema prihvaćam Njegovu volju i idemo dalje.“ Dok drugi sudionici na pitanje jesmo li u svojoj svakodnevici više slični Marti ili Mariji odgovaraju da su obje uloge važne, no da bi duhovno ipak trebalo biti važnije od materijalnoga.

U popodnevnom dijelu programa prvog dana, pridružio nam se fra Ivan Široki koji nam je održao nagovor o nadi. Nada je posebno važna u ovom neizvjesnom vremenu koje živimo. Zbog toga nas i Isus kroz više biblijskih citata potiče: „Ako ne vjerujete meni, vjerujte mojim djelima“. Ili pak: „Tko mene slijedi, sigurno neće hoditi u tami.“ Isto tako trebamo znati da u Isusu mnogi nisu uspjeli prepoznati Božju svjetlost, a upravo je Njegova svjetlost ta koja iz temelja mijenja čovjeka. Također, mi ljudi smo ti koji smo od Boga dobili zadaću osobnim primjerom privoditi ljude k Njemu. Naime, samim sakramentom krštenja Krist je zasvijetlio u svakome od nas. Potaknuti tim mislima promišljali smo o tome kako Ga možemo nasljedovati? Čak ni samim svecima nije bilo lako, mnogima je zasmetalo to Svjetlo u njima. Sveci su oni ljudi koje možemo prepoznati po njihovim patnjama. Jedan od takvih primjera daje nam i sam Isus Krist koji se u potpunosti solidarizirao s čovjekom te na taj način postao jedno u najvećim patnjama. Promišljajući o tome što bi u ovim neizvjesnim vremenima moglo donijeti svjetlost i nadu zaključujemo da bi to bila poslušnost. Čak i sam Isus postavlja nam pitanje: Hoće li naći vjere kad On ponovo dođe? Mi kršćani pak znamo da se vjera rađa iz ljubavi prema Bogu, jer ako znaš kamo ideš, tada znaš i zašto se dotičeš nekih stvari. Također, kao kršćani pozvani smo radovati se obraćenom grešniku, a ne zazivati Božju osudu.
            Drugog dana duhovne obnove u središtu našega razmišljanja bila je tema spasonosnog trpljenja. Naime, kao ljudi često se propitkujemo koja je zapravo svrha ljudske patnje? Zbog čega se događaju tolike nepravde, ratovi i druga zla? No, s druge strane možemo vidjeti da jedino u kršćanstvu Bog umire i pati za svakoga od nas. Sam Isus ulazi u patnju nevin i čist, tim primjerom želi nas uvesti u taj misterij. Svaki od nas pati na svoj jedinstven način. Svakome je dano onoliko tereta koliko može podnijeti. Upravo zbog toga patnja uvijek može biti prikazana za nečije spasenje. Ona nam je možda dana kako bi se po njoj više približili Bogu i suobličili s Njegovom patnjom. Zato Mu trebamo otvoriti svoje srce i zagledati se u Njegove rane pa mu tako dopustiti da nas tješi po svom križu. Patnja na križu budi nadu u uskrsnuće sa spoznajom da patnja nema zadnju riječ. Suze u trenucima boli možemo tumačiti kao suze čašćenja. U trenutku kada neka nama bliska osoba pati, ponekad je dovoljno samo da suosjećamo s njom u tišini. Starozavjetni pravednik Job također nama kršćanima može i treba biti primjer nošenja s patnjom, iako zna da nije sagriješio govori: „Kroz patnju se dolazi do slave vječnoga života“.

            U popodnevnim satima drugog dana duhovne obnove razmatrali smo prispodobu evanđelista Luke o dobrom Samaritancu kroz Lectio divina. Ovo evanđelje donosi nam prikaz bolesnog čovjeka kojega svi zaobilaze ne želeći mu pomoći. Ipak tada tim putem između gradova Jerihon i Jeruzalem prolazi Samarijanac koji pristupa svakom čovjeku. Taj primjer može i treba biti poticaj svakome kršćaninu da bude otvoren pomoći svakome, a čak i onda kada to bude odbijeno – trebamo prihvatiti izbor drugoga.

            Posljednjeg dana sudionici su razmatrali Euharistiju kao sakrament Ljubavi. Sveta misa upravo to i jest. Trenuci su to koji okupljaju cijelu župnu zajednicu kako bi zajednički molili za potrebe ostalih članova, ali i nahranili se te osnažili Kruhom života. Bitno je posvijestiti si činjenicu što redovitijeg odlaska na svetu misu – taj najuzvišeniji trenutak u životu svakog kršćanina. Također, važno je na svetu misu doći s nekom svojom osobnom nakanom, čime ćemo samo osnažiti smisao našeg prisustva u gozbi sakramenta Ljubavi.

            Uz nagovore vlč. Leonarda Šardija, ova trodnevna duhova obnova sadržavala je i brojne molitvene trenutke poput: pobožnosti križnog puta u ludbreškom svetištu, molitve krunica Božanskog milosrđa, te razmatranje Otajstva Svjetla. Sudionici su mogli iskoristiti mogućnosti osobnog klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, sakrament pomirenja i mogućnost za duhovni razgovor. Naravno, vrijeme su sudionici iskoristili i za dragocjenu razmjenu životnih iskustava.

            Duhovna obnova zaključena je zajedništvom za obiteljskim stolom, Također, od strane predsjednice Udruge slijepih Međimurske županije, gospođe Marije Ciglar, izražena je zahvalnost na dosadašnjoj suradnji, kao i nada u buduću dobru suradnju između ove udruge te Povjerenstva.
 
Krunoslav Šardi


Slika
Slika
Slika