Gdje je izlaz iz tame u kojoj i nama visi mač nad glavama, pa se poistovjećujemo s Ivanom Krstiteljem koji je dobro znao da se sve to za čim čeznemo piše velikim slovom On. Zato Ivan iz tamnice Isusa pita: „Jesi li ti On(aj) koji ima doći?“
Isus neobično odgovara: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli.“ Njegov smo odgovor mi. Kako je to čudesno Bog zamislio! Kakvu je čast dao, dragi čitatelju, i tebi i meni u prilici da budemo – ne samo kao glasnici, nego kao svjedoci svega što nam je Bog učinio – njegov odgovor ljudima koji se osjećaju usamljeno i tjeskobno, omalovaženo i izdano, koji u tamnicama ovog svijeta čekaju da netko pokaže da je On uključen u naše živote i da stvarnost njegove ljubavi ne može nitko isključiti, ma kako bio silan i glasan, nametljiv i okrutan.
 

U jednoj šali, prigodnoj i za aktualno Svjetsko prvenstvo i za došašće, prijatelji raspravljaju ima li u raju nogometa. Kako se nisu mogli složiti, dogovore se da će onaj koji prvi umre drugome javiti tu tako važnu stvar. Preminuo je onaj koji je tvrdio da nogometa u nebu nema pa u snu dođe prijatelja obavijestiti da je bio u pravu, i doda: „Ima još nešto, drugu nedjelju si ti na golu!“ Lijepo je biti u pravu, zaključuje autor priče, no jesmo li spremni čuti cijelu istinu i jesmo li spremni za nebesku utakmicu kad god budemo pozvani?

Došašće nije (samo) vrijeme, došašće su ljudi koji imaju vremena jedni za druge. To su ljudi koje je Bog zapalio da nam po njima kaže kako i on nas čeka, i on se nama raduje. To su vjernici koji slave zornice, mole, kaju se i čine dobra djela. Dok se god svi ne vrate doma, te petrolejke ne smijemo ugasiti! Njih pali Crkva zanesena božanskim svjetlom jer je poput Majke Božje poslušala Boga i zanijela Isusa, koji sada dolazi najbliskiji čovjeku.

Da se ne zavaravamo, svi smo mi, htjeli ili ne, siromasi. Makar posjedovali i milijune, svi smo prosjaci Božje i ljudske ljubavi. Jedino je razlika u tome što su neki sretni, a neki ne. Sretni su oni čiji je odgovor potvrdan, koji hoće biti Božji, koji se njegova i svoga siromaštva ne stide.

S prizorima svega što će vjernike zadesiti zbog Isusova imena, otvaraju se mnoga pitanja. Jesu li to naši dani? Osjećamo li u svojem vremenu kako djelovanje Božjeg i čovjekovog protivnika nije igra, da je zlo jako i nije zabavno, iako se često tako šarlatanski predstavlja? Ako osjećamo, jesmo li se dali zastrašiti? Ako ne, jesmo li se dali zavesti učenjima koja promoviraju bezbrižan život? Zar su tako ružna i teška iskustva nužna da bismo svjedočili? Kako to netko može biti ubijen, a da mu ni vlas s glave ne propadne? Kako to Isus misli?

Sv. Irenej rekao je da je slava Božja živi čovjek. Nikakva smrt niti ikoja druga sila ne može biti dokaz o postojanju vječnoga života, nego jedino živi čovjek koji vjeruje u Isusa, koji svojim životom Boga proslavlja. Boga koji je život stvorio i ne može protiv života, ne može protiv sebe.

Ulomak evanđelja prepoznatljiv po Zakeju, čovjeku koji je silno želio vidjeti tko je Isus, približava nas svetkovini Svih svetih – onih koji gledaju Božje lice. Ne samo ova nedjelja, nego sav ljudski život uvodi nas u tu tako dragu proslavu svetosti. Iz iskustva molitve i susretanja s Božjom riječi te iz iskustva ljubavi smijemo reći da je Božja najveća želja čovjekova svetost. Svatko tko voli, čezne biti blizu voljenoga. Zato je najljepšu, upravo svetu želju imao Zakej: vidjeti Isusa. Budući da to nije mogao jer bio je nizak, popeo se na drvo. Kada ga je Isus ugledao, rekao mu je znakovito: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.“

Naše Nebo – Isus Krist nije tamo gdje se ljudi uzdižu i udaljuju od drugih, nego je tamo gdje su ljudi u njegovo ime složni i odlučni spustiti glavu da drugoga podignu. Na njihovim se obrazima oslikava vedrina neba.

Lako je vjerovati kada je to, riječima sv. Pavla, zgodno. Ali kada postane nezgodno, kada čovjek odluči ostati na tragu istine i poštenja iako mu to neće donijeti u svijetu promaknuće, tu se nalazi čovjek vjere. On ne odustaje ni dok njegovim kalvarijskim koracima još i braća podmeću noge, ni kada ga sustižu zla, gubici i strahovi, krive optužbe i prave žrtve, ni dok nema snage više čekati jer mu je za petama najtužnija ljudska rečenica: „Više nema nade.“ Tu se prepoznaje čovjek koji se ne predaje očaju, nego ustraje. Ne u osjećaju, nego u svjedočanstvu vjere, nade i ljubavi; ne sebične i samodostatne, nego Kristove.

Kažu ljudi da i srce ima pamćenje, i nazvali su ga zahvalnost. Tema je to tjedna u kojem pratimo desetoricu čiji su koraci, pametno, jer znali su kamo trebaju ići, tražili Isusovu pomoć. No samo se jedan sjetio zahvaliti. Ostali su se na van osjećali bolje, ali njihova stvarnost u nutrini ostala je loše.