Snažno je svjedočanstvo čovjeka koji je, doslovno, pušio Bibliju. Tako se zove i knjiga u kojoj je Wilhelm Buntz opisao svoj život prije i nakon susreta s Božjom riječju. Svesrdno ju preporučam svakome tko imalo dvoji o moći i aktualnosti Božje riječi, svakome tko želi utvrditi svoju vjernost Božjoj riječi i tko pomišlja da je teško biti njezin svjedok.

Zdravlje i mir glavne su čežnje današnjih ljudi, a naše je glavno pitanje može li Isusov odgovor: „Dođite i vidjet ćete“, zadovoljiti njihova traženja.

Ništa ne bih volio više nego da u novoj godini budemo svjedoci otvorenog neba. U našem vremenu ljudi žive zaključani. U neprestanom su strahu da će im netko nauditi, nešto materijalno ukrasti, nešto duhovno oskvrnuti, nešto intimno objaviti, nekako napakostiti. Najčešće takve zločince ne mogu spriječiti zaključana vrata i zatvorena srca, ali može ih spriječiti otvoreno nebo.

Pred Božićem, klečeći u srcu i pameti, što bi se moglo reći, a da ne pokvari ljepotu Božje pažnje prema čovjeku? Sve spoznaje i mudrovanja, svi osjećaji, ideje, planovi i mogućnosti u stavu su svetoga straha i ne daju izustiti ništa osim molitve.

Čuje li se u ozračju „božićne čarolije“, osim u nekoliko crkvenih pjesama koje su snimili popularni glasovi, igdje išta o ženi i mužu bez kojih Božića ne bi bilo. Teško. A važno je osluškivati njihovu poruku jer ona čuva stvarnost Božića. Ni za koju majku njezino dijete nije neka bajkovitost, nego najprisnija realnost proživljena u svim nijansama boli i žrtve, radosti i ljubavi. Marijina je poruka da ništa dobro ne dolazi bez trud(ov)a. Trud za trudom garancija je ljubavi. A Josip, muž pravedan, govori o bespogovornom povjerenju jer ništa dobro ne dolazi bez uporne i strpljive vjernosti.

Ne plašimo se i ne stidimo svoje čežnje za Bogom. Možda će se netko i smijati, pa neka...

Duh svjetovnog adventa ni na što ne kuca, osim na novčanike. Ali duhovni advent postavlja teška pitanja, zato i nije toliko popularan. On od nas nešto ozbiljno traži, ali i daje ozbiljne odgovore.

Moramo raditi na usavršavanju svoje stručnosti. Samo ne one u omalovažavanju i nadmudrivanju s drugima, ne u opravdavanju svoje umišljenosti i licemjernosti, ne u lijenosti i vrijeđanju Božje ljubavi, nego stručnosti u poštenju, u dobroti i poniznosti, u savjesnosti, u poštovanju i povjerenju, i prema onima koji znaju i ne znaju, a iznad svega prema Bogu koji jedini sve zna.

Pred nama je došašće u kojem Kralj kraljeva, čije obuće ni „najveći od žene rođen“ - Ivan Krstitelj nije dostojan nositi, želi hodati u našim cipelama! On želi podijeliti s nama naše žuljeve, rane i zebnje. On želi hodati s nama i uz nas. Dolazi u Božiću gladan, nezaštićen i neprihvaćen, dolazi bos i traži tvoje cipele.

Odsutnost gospodara slika je kušnje. Bog čovjeka stavlja na kušnju kako bi znao koliko mu i što sve može povjeriti od svoje strasti za dobro. Dakako da je teže onima koji odluče svoje talente upotrijebiti za stjecanje većeg dobra. Biti vjeran uvijek je teže. Opravdati bi se čovjek mogao neznanjem, ali mi znamo! A to ništa ne olakšava, naprotiv, još je u Propovjedniku u Starom zavjetu zapisano: „Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.“ Ne treba se zavaravati, znamo da ne može biti lako ako se radi o nečem uistinu vrijednom, a kamoli kada shvatimo da je sve to rad za Božje kraljevstvo.