„Čovjek mora biti u toku s vremenom!“ Dapače, ali ne na štetu zdrave pameti! To zdravlje čuva post jer čovjeku omogućuje da se disciplinira i distancira od svega čime je prezasićen, i tjelesno i duhovno, da bi mogao pravilno vrednovati što je u životu zaista bitno i da se podsjeti kako mu, zapravo, malo – sve dalje, sve manje – treba. Na kraju života čovjek dokuči ono što su sveti ljudi imali milost i mudrost razumjeti prije: „Ako je Bog sve što imaš, onda imaš sve što ti treba.“

I treba raščistiti s onim dosadnim stereotipima te površnim interpretacijama da evanđeoske riječi o ljubavi prema neprijatelju i okretanju drugog obraza znače popuštanje zlu i ignoriranje nepravde ili da smo mentalno i moralno slabići i kukavice. Naprotiv, te riječi znače da se može drugačije! Da nije junak onaj koji je agresivniji i ustrajniji u prepiranju, nego onaj zbog koga čovjek osjeća snagu ljubavi i poželi biti bolji. To smo pozvani dokazati svojim razumijevanjem, strpljivošću, opraštanjem, ljubaznošću, poštovanjem, jednom riječju hrabrim življenjem evanđeoskih vrednota koje garantiraju da ništa ne može poljuljati Božju snagu u Božjem čovjeku.

Kaže anegdota da je mladić na kolodvoru promatrao starijeg gospodina koji čeka ženu. Kada je stigla, rekao joj je da mu je jako nedostajala, a gospođa odgovori da su joj ta dva dana bila duga kao vječnost. Mladić im je prišao upitavši koliko su već u braku. „Ravno 50 godina“, odgovori gospodin, a mladić prokomentira kako se nada da će njegova zaručnica i on takvi biti nakon 50 godina. Starac mu položi ruku na rame i reče: „Mladiću, ti se tome nemoj nadati. Ti donesi danas odluku.“
Odluka je duša nade, pamet vjere i srce ljubavi. Tu popuštanja nema!

Tako nam godi kada se poistovjećujemo s učenicima kojima je Isus uputio kompliment: „Vi ste svjetlost svijeta“, da lako previdimo činjenicu: svjetlo svoju svrhu ispunjava tek u okružju mraka.
Na to nas podsjeća i blagdan Svijećnice, kao i „Dan života“, u čijem kontekstu posebno odzvanja pouka Gustava Krkleca: „Guslara sretoh. Bio je slijep. Al reče: Sinko, život je lijep! Zbunih se malko; Zar zbilja lijep?! Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!“ Nije li baš to paradoks koji oslikava tako čestu stvarnost naših života? Onu u kojoj, tek kada nešto ne možemo, nekoga ili nešto više ne vidimo ili nemamo, uvidimo kako nam je taj i to bilo važno i dobro.

Ne moramo se i ne možemo u svemu slagati, trebamo i neistomišljenike poštivati i voljeti jer to je u duhu kršćanskog svjetonazora. Ali trebamo li šutjeti kada se netko izruguje iz naših svetinja, kada vrijeđa ljude koji mole, kada psuje ili iznosi dezinformacije, blati i obezvrjeđuje Crkvu – ljude koji su ga odgojili i pružili mu toliko dobra, i to još naziva kulturom i učenošću?

Netko je primijetio da je jedino mjesto na kojemu uspjeh dolazi prije zalaganja rječnik – još jedna ljudska umotvorina u kojoj je sve bez greške u savršen red posloženo. Nema toga u stvarnosti, u kojoj često ništa ne ide po redu. Zato je presudno poznavati Božji red, njegovu abecedu.

Danas je moderno, osobito među mlađima, imati vlastita uvjerenja o bitnim pitanjima vjere, imati privatna tumačenja koja ne mare za autoritete i ne osjećaju potrebu za duhovnim vodstvom. Takvo „autonomno, samoproizvedeno kršćanstvo“ ima problem s površnošću i izoliranošću, kolebljivošću i mlakošću upravo jer se „ne da krstiti“ – ni zajedničkim iskustvom vjere ni Duhom Svetim.

Uvijek me muči ta misao kako je moguće da se ništa u čovjeku ne promijeni kada na svojoj koži osjeti snagu Božje milosti. Koliko je već bilo Božića u našim životima, koliko nas je puta Bog iznenadio svojom brigom i blizinom u kojoj smo nadvladali sve probleme kakvi god bili, a mi se u svojoj tvrdoglavosti ne damo promijeniti i nećemo, poput mudraca, drugim putem krenuti prema novim izazovima, nećemo čuti da nas Bog na razne načine upućuje da ostavimo navike koje su nas u problem dovele, da se ne vraćamo na staro.

Prvi dan nove godine označen je predivnom slikom i neiscrpnom inspiracijom koju nam pruža evanđelist Luka u Bogorodici koja pohranjuje i u srcu prebire sve događaje vezane za Svetu Obitelj, za Sina Božjega, tim više što na zadnji dan stare godine Crkva razmatra navještaj sv. Ivana o Božjoj Riječi koja se utjelovila i nastanila među nama.
Kakvo je to bilo iznenađenje za ljude na razmeđu vjekova da se u srce jedne skromne žene piše prošlost i budućnost, da se u njemu spaja Stari i Novi zavjet, da u ritmu tog srca zakuca srce Spasitelja. Bilo je to moguće jer ona je dopustila da Duh Sveti u čistoći i jednostavnosti njena života piše svoju posvetu čovječanstvu. U tom smislu Marijino je srce slika Biblije. Stranice Svetog pisma ispisali su ljudi nadahnuti Duhom Božjim, u njima mi prebiremo ono što je Marija prebirala u svom srcu – živom spomenaru Božje ljubavi, živom Pismu Božjem.

Želim vam jednostavnost koja s iskustvom ne stari i vjeru koja se ne boji puta na koji Gospodin zove, bez obzira je li ili nije podloga bijela kao snijeg. On će koracima pridružiti svoju jakost, zato hrabro, da Božić u vašoj blizini bude sretan!