5. korizmena nedjelja B
Izlaz iz škripca
Na učenikovo pitanje: „Nekad su ljudi gledali Boga licem u lice, zašto danas nije tako?“ učitelj je odgovorio da je to zato što se više nitko ne želi tako duboko sagnuti.
I mi želimo vidjeti Isusa. Jedni zbog ljubavi prema njemu, drugi zbog znatiželje, ima i onih koji ga traže iz loših namjera i onih koji su se pomamili za bogovima ovoga svijeta. Vođeni prirođenom čežnjom za izvorom smisla, svi tražimo Boga poput Grka u evanđelju pete korizmene nedjelje. Otkrivamo ga najčešće posredstvom onih koji su mu blizu, koji ga znaju, i upravo je njima, više nego Grcima koji ga ne znaju, upućena jedna od najupečatljivijih evanđeoskih slika: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“
Njome je Isus označio smisao vlastitoga, ali i našega vjerničkog puta. Tko ne može pojmiti to saginjanje, padanje i umiranje i izbjegava samoprijegor tražeći drugačiji, manje zahtjevan, manje potresan način života, ne može se nadati cilju svog traganja. Uskrativši sam sebe za nadu i smisao, zadovoljit će se nečim sekundarnim što može eventualno pružiti trenutni užitak ili razonodu, no u konačnici samo steže životni škripac i gomila stres, nemir, strah... Umjesto samopožrtvovnosti, rađa se samosažaljenje kad naiđe kriza ili šok, tj. potresnost, o čemu Isus govori iz iskustva vlastitoga škripca pružajući i nama izlaz iz naših trauma.
Dva su takva koraka naznačena u nedjeljnom evanđelju. Potaknut ljudima koji ga žele vidjeti, Isus progovara o služenju: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.“ Oni koji žele nešto vidjeti, podižu glave najviše što mogu, a oni koji žele služiti, saginju ih, baš poput pšeničnog zrna koje pada na zemlju. Spuštaju glave u skrušenoj molitvi, čiji je produžetak u saginjanju prema malenima, slabima i pogaženima; koja se, dakle, nastavlja u služenju. Sjetimo se: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Ne može vidjeti Isusa tko neće služiti!
Drugi korak nazire se u zaključku ulomka kada mnoštvo svjedoči o „glasu s neba“. Božja im je riječ, kao i nama, dotaknula srca. Zavoljeli smo ju, rado ju slušamo. No čuvši ju, jedni su prokomentirali da je zagrmjelo, drugi da mu je anđeo zborio. Njemu, a ne meni. Uvijek nekome drugome, a ne meni.
Vrijedno je ovdje stati, odreći se oholosti, pustiti fantaziranja i kompliciranja i prihvatiti jednostavnu odgovornost da se Bog obraća tebi, a ne nekome drugome, tebe poziva da ti ne bude ispod časti prignuti se k drugome jer tu se susreće Bog koji se k tebi prigiba da te izvuče iz škripca.
Svi smo nekad u škripcu, zato ne prestanimo tražiti Krista koji izlaz ne čini lakšim, ali ga čini mogućim.
vlč. Ivica Cujzek
Na učenikovo pitanje: „Nekad su ljudi gledali Boga licem u lice, zašto danas nije tako?“ učitelj je odgovorio da je to zato što se više nitko ne želi tako duboko sagnuti.
I mi želimo vidjeti Isusa. Jedni zbog ljubavi prema njemu, drugi zbog znatiželje, ima i onih koji ga traže iz loših namjera i onih koji su se pomamili za bogovima ovoga svijeta. Vođeni prirođenom čežnjom za izvorom smisla, svi tražimo Boga poput Grka u evanđelju pete korizmene nedjelje. Otkrivamo ga najčešće posredstvom onih koji su mu blizu, koji ga znaju, i upravo je njima, više nego Grcima koji ga ne znaju, upućena jedna od najupečatljivijih evanđeoskih slika: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“
Njome je Isus označio smisao vlastitoga, ali i našega vjerničkog puta. Tko ne može pojmiti to saginjanje, padanje i umiranje i izbjegava samoprijegor tražeći drugačiji, manje zahtjevan, manje potresan način života, ne može se nadati cilju svog traganja. Uskrativši sam sebe za nadu i smisao, zadovoljit će se nečim sekundarnim što može eventualno pružiti trenutni užitak ili razonodu, no u konačnici samo steže životni škripac i gomila stres, nemir, strah... Umjesto samopožrtvovnosti, rađa se samosažaljenje kad naiđe kriza ili šok, tj. potresnost, o čemu Isus govori iz iskustva vlastitoga škripca pružajući i nama izlaz iz naših trauma.
Dva su takva koraka naznačena u nedjeljnom evanđelju. Potaknut ljudima koji ga žele vidjeti, Isus progovara o služenju: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.“ Oni koji žele nešto vidjeti, podižu glave najviše što mogu, a oni koji žele služiti, saginju ih, baš poput pšeničnog zrna koje pada na zemlju. Spuštaju glave u skrušenoj molitvi, čiji je produžetak u saginjanju prema malenima, slabima i pogaženima; koja se, dakle, nastavlja u služenju. Sjetimo se: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Ne može vidjeti Isusa tko neće služiti!
Drugi korak nazire se u zaključku ulomka kada mnoštvo svjedoči o „glasu s neba“. Božja im je riječ, kao i nama, dotaknula srca. Zavoljeli smo ju, rado ju slušamo. No čuvši ju, jedni su prokomentirali da je zagrmjelo, drugi da mu je anđeo zborio. Njemu, a ne meni. Uvijek nekome drugome, a ne meni.
Vrijedno je ovdje stati, odreći se oholosti, pustiti fantaziranja i kompliciranja i prihvatiti jednostavnu odgovornost da se Bog obraća tebi, a ne nekome drugome, tebe poziva da ti ne bude ispod časti prignuti se k drugome jer tu se susreće Bog koji se k tebi prigiba da te izvuče iz škripca.
Svi smo nekad u škripcu, zato ne prestanimo tražiti Krista koji izlaz ne čini lakšim, ali ga čini mogućim.
vlč. Ivica Cujzek