Nedjelja Dobroga Pastira prilika je da odbacimo krive slike te prepoznamo i prihvatimo Boga kakav jest. A on nije netko tko se nama sviđa ili ne. Možda ga ne vidimo najbolje jer i nas upravo na svojim ramenima iznosi iz ralja opasnosti pa zvjeramo okolo i primjećujemo sve, samo ne ono ključno: Bog je onaj tko „život polaže“. I to ne zato što mu je to dužnost, zato što može, jer je on Bog ili jer ga ne boli, nego zato što mu je stalo, zato što voli. Neka nam se pogled s visokih i čvrstih ramena Dobroga Pastira usmjeri k pravoj slici Boga i ljepšoj slici svijeta koji volimo i s njime stvaramo!

Biti kršćanin znači biti svjedok u životu koji nije scenarij gdje sve ide kao po loju. Oni koji mu pristupaju kao glumci, zaslužit će ovacije i aplauze, kako se i pristoji jer publiku ne zanima, ona dobiva traženu zabavu i nakon odjavne špice ide dalje. Ali za nekoga je uvijek presudno to što u odjavnoj špici stoji, a tamo jasno piše tko je tko. Može se svijet i dalje vrtjeti koliko hoće, ali ako se ne osjeća ponos u riječima: to je moj otac ili majka, moja žena ili muž, moje dijete, moj prijatelj, moj suradnik, moj župnik, moj brat; ako u toj riječi „moj“ zazvoni žalost, ako to ime završi spuštenim pogledom, onda je sve bila isprazna gluma, a ne svjedočanstvo.

Kršćanin je čovjek koji razumije da put za Kristom vodi preko rana, zato pred njima ne drhti, već uvijek iznova izlaže svoju ljubav, baš u inat svim uvredama i nepravdama. Uskrsna radost i mir njegovo je objašnjenje, njegova jasnoća življenja što dokida strahove i sumnje koje izviru iz šutnje i neistine. To znači nasljedovati Isusa - zainatiti se i živjeti nepopustljivo, beskompromisno i srčano. Uvijek je bilo i bit će da se oni koji iza leđa pričaju s razlogom tamo i nalaze. Zato, dragi i ponosni kršćani, odvažimo se biti karakterni, a ne zadivljeni vjernici kojima su usta puna, a ruke prazne Boga. Budimo ljudi koji žive iz uskrsnuća Kristova, a ne iz pričanja, nadmetanja i podmetanja ljudi. A to znači da ćemo, baš u inat njegovoj nemilosrdnosti, svijetu predočiti prelijepu, itekako modernu i zanimljivu, stvarnost kršćanina – milosrđe Božje.

Na uskrsno jutro ne gledamo samo prazan grob, već blizinom živoga Boga i brata čovjeka ispunjen život! Tu ne nalazimo samo složene povoje na jednom mjestu, nego prepoznajemo posložene prioritete u svom životu i otkrivamo što znači biti čovjek na svom mjestu. Sve nam to odaje da Bog u čovjeka vjeruje. Bog vjeruje u nas i gaji nadu da će naš odgovor na njegovo povjerenje biti sretan Uskrs. Ali uzalud ćemo si željeti sreću ako joj nećemo dati oslonac svoga ramena i krilo svoje požrtvovnosti. Tako nam je pokazao Isus. To je njegov stav koji iskreno želim vama i vašim obiteljima! Neka među nama zaživi ljubav Krista raspetoga i strast Krista uskrsloga! Njegova nas krasota izaziva na ljepotu življenja. Njegova je snaga izazov na odvažnost življenja. Prihvatimo ga da bi Nada po našim životima postala opipljiva i darivala se svakodnevno kao uskrsna čestitka svima koje u svom srcu nosimo i na svom putu susrećemo! U tom duhu, od jednih do drugih, Uskrsom uzdignut, sretan vam put!

Čovjek bi danas htio sve, ali bez muke. Ali ne može se bez žrtve voljeti, bez truda uspjeti, bez borbe pobijediti. I pred Kristovom mukom mnogi će se sažaliti, no Bogu to ne treba. Njemu trebaju neustrašivi Cirenci i Veronike na ratištima međuljudskih odnosa. Potrebni su mu branitelji principa u našim domovima. Muževi i žene koji ne znaju što je predaja kad su u pitanju načela. Ako se mi ne izborimo za mir, netko će se drugi izboriti za rat. Zato „puškice“ u ruke, dragi vjernici! Ne možemo samo čekati da nam netko donese ili odnese radost, ljubav, slobodu, sigurnost, mir… to ne pada s neba i ne gubi se kao ključevi – za to se bori i to se čuva. I bez straha pred zlom jer i Boga se nešto pita. Njegov odgovor poziv je nama da potražimo u vrtovima svojih duša stručak nade i grančicu volje. Isprepletimo ih poniznošću i upornošću i povežimo hrabrošću. Neka nam Cvjetnica pokaže snagu ljepote koju je Bog usadio u nas i posvuda oko nas da branimo i nosimo jedni druge k Isusu koji čuje našu hosanu i spašava nas.

Ne budimo poput onih koji traže Boga, ali ne onoga iz Crkve i Katekizma – to je dosadno. Ne u malenima i bližnjima – to je naporno. Ne u molitvi – za to nema vremena ni živaca. Ne na križu – to je teško i podcjenjujuće. Vidimo li da tako nalazimo izgovore, a ne Boga? Ako stvarno njega tražimo, moramo poći tamo gdje Boga ima, a najizravniji je put do njega sakrament pomirenja. Najbrži je to put do prijestolja kraljice ljudskih želja – ljubavi – koja stoluje u Božjem srcu. Neka nas do njega vode jednostavni i ustrajni, skroviti i odlučni koraci sv. Josipa!

Život nije bajka, život su žuljevi i rane, na licu ispisane bore koje pričaju o stvarnim bitkama. Nije život bajka, ali bajke jesu izraz životnog iskustva, škole morala koji je danas na ispitu. Spletom okolnosti, u školama i drugim ustanovama životno svjedočanstvo svedeno je na minimum, a teškoće su i u obiteljima u nemanju vremena ili volje da se razgovara, priča, čita. U tim uvjetima iskustvena mudrost narodnih bajki podređuje se privatnim intervencijama pa nastaju moderne inačice u kojima izostaje izvorna pouka i živa riječ te one postaju samo zabava ili kupovanje vremena. U takvim pričama, tobože, da se djeca ne izlažu nasilju i ružnoći loših djela, zlo gubi svoje odbojne karakteristike i šulja se kroz šaljive likove, zavodljive sadržaje, marketinške trikove, kroz crtiće i igrice u kojima se omalovažava moć njegove opakosti, štoviše, pričinjava se da je malo zločestoće privlačno i poželjno jer, uostalom, nitko zbog toga neće nastradati.

Nedavno je objavljena fotografija jedne bake koja čekajući na autobusnoj stanici svojim štapom u snijegu crta srce. Ne vidi joj se lice, dubina njenih bora, radost ili tuga života. Samo blago pognut lik koji se ne obazire na poglede i komentare okoline, nego se oslanja na svoj štap koji je, kao i Kristov bič, prodrmao javnost pokazavši da se ni pod kojim uvjetima i pritiscima od principa ne uzmiče. Autor fotografije zaključio je: „Spojila je nebo i zemlju.“ Ali i pokazala kako se zauzima stav. Kako se čvrsto drži načela u slici tog štapa koji je simbol Crkve i kako se, čuvajući dostojanstvene granice, na svakom tragu za sobom ostavlja srce.

Korizma je poziv da krenemo drugačije, putem čovjeka koga krasi strahopoštovanje. Putem čovjeka koji će smireno, bez puno riječi, ljepotom odanosti iskrenom življenju ostavljati i druge ljude bez riječi. Protrljajmo oči svetim vjerničkim strahom koji nas ne čini plašljivcima, nego herojima. Strah Božji opominje nas da život nije igra blefiranja jer onoga trena kad sve karte budu na stolu, jedino će biti važno tko je sačuvao as iskrenog i poštenog srca u grudima. Prođimo taj put života hrabro! Držeći se skupa, iznesimo taj križ za našu djecu i starce, za naše obitelji, za one za koje bismo srce dali. Ponesimo ga i za one kojima je preteško, koji ne znaju da imaju snage ili su zalutali. Pođimo tako osvjetlati Kristovo lice istine. Budimo njegov obraz i pokažimo kakva je ljepota kad u svojim miljenicima Bog slavi trijumfe nad zlom. Bit će mukotrpno, i treba biti jer zadaća da budemo izvanredni ljudi koji svijet ostavljaju bez teksta teška je, ali je svakog žulja, svake suze i svake rane vrijedna!

Za hrabro nošenje s nedaćama čovjeku treba duhovna kondicija koja se gradi u samodisciplini kroz odricanje. Neophodna mu je jasnoća molitve da bi čeličio svoju razboritost i jakost. Upravo je korizma prilika za kaljenje tih stožernih kreposti bez kojih se ono humano u čovjeku lako izjalovi. Duhovna i tjelesna krepost čini nas doraslima i izdržljivima u suočavanju i s lijepim i s manje lijepim budućim izazovima. Sportski znalci kažu da se s uobičajenim vježbanjem i trčkaranjem ništa ne postiže. Tjelesna se kondicija ne može pospješiti bez izlaženja iz udobnih okvira, nego kada pomislimo da dalje ne ide, da ne možemo i hoćemo odustati - ako tada pretrčimo još par metara više, unatoč boli, ako učinimo jedan korak više, jedino se tako raste.