Nedjelja Muke Gospodnje B
"Puškice" u ruke
Dok ostali nazivi za korizmene nedjelje, Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna i Gluha, polako odlaze u zaborav, Nedjelja muke Gospodnje još čuva epitet cvjetna. No čuva li Cvjetnica, poput imena, dragost i svrhovitost drevnih običaja? Mnogi pamte kako je nekada, osobito među djecom, vladao borbeni duh čija će „puškica“ biti najljepša, tko će pronaći cicamace, čije će grančice drijenka biti najvidljiviji znak vjere zdrave kao dren…
Dirljiva je ta nostalgija koja navire u sjećanje uoči Cvjetnice. Ona budi podijeljene osjećaje jer uvodi nas u vazmeno otajstvo prikazujući Krista kako krotko, na magarcu, ulazi u pobjedu. Kroz muku i poniženje ide k uzvišenju. Kao što je na oduševljenje naroda u Jeruzalemu ubrzo pala sjena izdaje, i na naše je običaje pala sjena mržnje. Nesretni rat sve je poružnio. Iz ruku djece oteo je „puškice“ koje su se nosile Isusu jer je u ruke njihovih očeva nametnuo puške koje odnose najmilije. „Puškice“ se nikada više nisu vratile, ni imenom, ali ni značenjem. Danas još rijetko tko na blagoslov donese stručak cvijeća ubranog u vlastitom vrtu. Uglavnom se naruče maslinove grančice koje se uzimaju na ulasku u crkvu. Njih ne treba tražiti po blatnjavim poljima, ne treba nikakvih priprema. Treba ih samo uzeti.
U toj slici pitamo se koji to ratovi danas u našim sredinama traju koji uskrsne pretvaraju u proljetne praznike. Koja nam zla danas odnose najmilije, siju zaborav, osiromašuju smisao i crninom obavijaju dane? Umjesto borbenog, kao da vlada neki umorni duh među vjernicima, a on progovara ili sažalnim ili oholim tonom: „Ne muči se.“ Zaboravivši Kranjčevićeve riječi: „Ne može nikad biti bez Golgote uskrsnuća.“
Čovjek bi danas htio sve, ali bez muke. Ali ne može se bez žrtve voljeti, bez truda uspjeti, bez borbe pobijediti. I pred Kristovom mukom mnogi će se sažaliti, no Bogu to ne treba. Njemu trebaju neustrašivi Cirenci i Veronike na ratištima međuljudskih odnosa. Potrebni su mu branitelji principa u našim domovima. Muževi i žene koji ne znaju što je predaja kad su u pitanju načela. Ako se mi ne izborimo za mir, netko će se drugi izboriti za rat. Zato „puškice“ u ruke, dragi vjernici! Ne možemo samo čekati da nam netko donese ili odnese radost, ljubav, slobodu, sigurnost, mir… to ne pada s neba i ne gubi se kao ključevi – za to se bori i to se čuva. I bez straha pred zlom jer i Boga se nešto pita. Njegov odgovor poziv je nama da potražimo u vrtovima svojih duša stručak nade i grančicu volje. Isprepletimo ih poniznošću i upornošću i povežimo hrabrošću. Neka nam Cvjetnica pokaže snagu ljepote koju je Bog usadio u nas i posvuda oko nas da branimo i nosimo jedni druge k Isusu koji čuje našu hosanu i spašava nas.
Dok ostali nazivi za korizmene nedjelje, Čista, Pačista, Bezimena, Sredoposna i Gluha, polako odlaze u zaborav, Nedjelja muke Gospodnje još čuva epitet cvjetna. No čuva li Cvjetnica, poput imena, dragost i svrhovitost drevnih običaja? Mnogi pamte kako je nekada, osobito među djecom, vladao borbeni duh čija će „puškica“ biti najljepša, tko će pronaći cicamace, čije će grančice drijenka biti najvidljiviji znak vjere zdrave kao dren…
Dirljiva je ta nostalgija koja navire u sjećanje uoči Cvjetnice. Ona budi podijeljene osjećaje jer uvodi nas u vazmeno otajstvo prikazujući Krista kako krotko, na magarcu, ulazi u pobjedu. Kroz muku i poniženje ide k uzvišenju. Kao što je na oduševljenje naroda u Jeruzalemu ubrzo pala sjena izdaje, i na naše je običaje pala sjena mržnje. Nesretni rat sve je poružnio. Iz ruku djece oteo je „puškice“ koje su se nosile Isusu jer je u ruke njihovih očeva nametnuo puške koje odnose najmilije. „Puškice“ se nikada više nisu vratile, ni imenom, ali ni značenjem. Danas još rijetko tko na blagoslov donese stručak cvijeća ubranog u vlastitom vrtu. Uglavnom se naruče maslinove grančice koje se uzimaju na ulasku u crkvu. Njih ne treba tražiti po blatnjavim poljima, ne treba nikakvih priprema. Treba ih samo uzeti.
U toj slici pitamo se koji to ratovi danas u našim sredinama traju koji uskrsne pretvaraju u proljetne praznike. Koja nam zla danas odnose najmilije, siju zaborav, osiromašuju smisao i crninom obavijaju dane? Umjesto borbenog, kao da vlada neki umorni duh među vjernicima, a on progovara ili sažalnim ili oholim tonom: „Ne muči se.“ Zaboravivši Kranjčevićeve riječi: „Ne može nikad biti bez Golgote uskrsnuća.“
Čovjek bi danas htio sve, ali bez muke. Ali ne može se bez žrtve voljeti, bez truda uspjeti, bez borbe pobijediti. I pred Kristovom mukom mnogi će se sažaliti, no Bogu to ne treba. Njemu trebaju neustrašivi Cirenci i Veronike na ratištima međuljudskih odnosa. Potrebni su mu branitelji principa u našim domovima. Muževi i žene koji ne znaju što je predaja kad su u pitanju načela. Ako se mi ne izborimo za mir, netko će se drugi izboriti za rat. Zato „puškice“ u ruke, dragi vjernici! Ne možemo samo čekati da nam netko donese ili odnese radost, ljubav, slobodu, sigurnost, mir… to ne pada s neba i ne gubi se kao ključevi – za to se bori i to se čuva. I bez straha pred zlom jer i Boga se nešto pita. Njegov odgovor poziv je nama da potražimo u vrtovima svojih duša stručak nade i grančicu volje. Isprepletimo ih poniznošću i upornošću i povežimo hrabrošću. Neka nam Cvjetnica pokaže snagu ljepote koju je Bog usadio u nas i posvuda oko nas da branimo i nosimo jedni druge k Isusu koji čuje našu hosanu i spašava nas.
Vlč. Ivica Cujzek
