Mnogo je puta Isus u susretu s ljudima izgovorio riječ „idi“ – nakon što ih je izliječio, oslobodio, utješio, ohrabrio, osmislio im život: „Idi i nemoj više griješiti... Idi, vjera te spasila... Idi za mnom.“ Nikada nije rekao: Ne trudi se, ne muči se, ne idi ili odustani. S druge strane, u čudesan i neponovljiv putopis naših života ono ljudsko i svjetovno stalno se trudi upisati: Ne možeš ti to, to je teško, Božji je put prezahtjevan, to je za odlikaše i genijalce, za bolje, jače, zdravije, otpornije, izdržljivije... Sjetimo se ili istražimo u nedjeljnom evanđelju što je na slična odvraćanja Gospodin kazao Petru!
Bog najbolje zna za što su njegovi sinovi i kćeri sposobni! Zato kada promatramo što je sve zabilježila naša nutarnja sprava za mjerenje prevaljenog puta, kada listamo svoje putopise, uzmimo k srcu stranice gdje crno na bijelo stoji posvjedočenje samoga Boga da, dokle god s njime idemo, ne postoji ništa što ne možemo.

Pozornost privlači i zaključak ulomka u kojem svjedoci tog čuda oduševljeno razglašuju: „Dobro je sve učinio!“ Zdravo uho je ono koje dobro čuje i zdrav je jezik onaj koji dobro govori. A mi tako često slušamo sve, samo ne dobro. Sluh kao da nam je namješten na frekvencije što odašilju loše vijesti, a na valovima pesimizma, crne kronike, tračeva i nevaljalosti svih vrsta, za dobrotu tako malo ima sluha i još manje tona. Kao da se tu javljaju šumovi zamuckivanja pa se najlakše prebaciti na druge frekvencije.

Zanimljivo je igrom riječi primijetiti da je mjerna jedinica za frekvenciju herc, doduše u čast zaslužnog fizičara, ali u kajkavskom podneblju svi dobro razumijemo značenje njemačke riječi Hertz.I frekvencija dobra mjeri se jedinicom srca. Koliko srca, toliko dobra! Kako nam je to veličanstveno pokazao Gospodin kome je toliko stalo do izlječenja ljudske okorjelosti da nam je neposredno otvorio neiscrpnu dobrotu svoga Srca koje na najosobitiji, najbliži i najrazumljiviji način progovara u ludbreškom euharistijskom svetištu.

Gospodin skreće pozornost upravo na prijetnje koje ne donosi zlo samo po sebi, nego po ljudskom pristanku na zlo. Ozbiljno moramo shvatiti njegovo upozorenje na licemjerje onih što se smatraju uzornima glede forme koju dosljedno izvršavaju. Njega ne mogu impresionirati slatke riječi i privlačna vanjština jer kao što ljudi vide lica, tako on vidi srca. I žalosti ga to što Boga „narod usnama časti, a srce mu je daleko“ od njega. Stoga i veli: „Iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“

Lako je istraživati svemir, diviti se egzotičnim krajolicima, suosjećati s patnjom ljudi u nerazvijenim zemljama, prigodno počastiti djedove i bake kada čujemo da se slavi njihov dan, letimično prohujati Svetim pismom i njime se busati. Sve je to samo naše zakamuflirano odlaženje od realnosti, gdje, hrvajući se sa svakodnevicom, shvaćamo da svaki uzlet završava na zemlji jer Bog nije čovjeka stvorio s krilima i nije zamislio da leti, već da iz dana u dan živi ljepotu i istinitost težine njegove riječi.
Na to upozorava sv. Franjo Saleški: „Ponekad se toliko trudimo biti dobri anđeli, a propuštamo biti dobri ljudi.“ Ne može čovjek biti anđeo, ali može biti svet. Razlika je u tome što se svetost u muci rađa. Iz temelja položenih u tvrdoću zemlje raste, propinje se k nebu i prkosi vjetrovima vjerno se držeći za svoj križ. U njemu je mudrost što nas čuva od zaletavanja u bestežinsko stanje i težina što nas čini sposobnima da budemo ljudi na svome mjestu.

Lako je biti vjernik i koljena spustiti na ulaštena klecala za Veliku Gospu, Božić, Uskrs... No ljepota tih dana ne nastaje preko noći, već se glanca u danima između. U njihovu anonimnost prati nas Gospa naša svagdašnja. U one obične trenutke čija su klecala preoblikovana u radni stol, ponekad u obiteljski stol, katkad njihovu tvrdoću pod koljenima srca osjećamo i na ulici ili u usamljenosti svoga doma, ponekad u nerazumijevanju okoline i iznevjerenom povjerenju.

Svatko je najvrsniji teolog, najmudriji egzegeta, najučeniji tumač crkvenoga prava i zagovaratelj evanđeoskih vrijednosti – sve dok voda ide na njegov mlin. No, čim se nešto prepriječi zamišljenim idejama i planovima, čovjeku počne smetati Bog, počnu ga žuljati Božji zakoni te se okreće, prema modi i prigodi, dezinformacijama i onim stvarnostima koje može kontrolirati, vlastitim ih potrebama podčiniti, a koje nisu dio naše vjere i kulture, nego se oslanjaju na ina religijska uporišta ...  vremenu koje nas guši propagiranjem isprazne pozitive, imajmo mi odvažnosti biti promicatelji snage i ljepote kršćanske nade, a naša nada nije u pukom optimizmu, nego u osobi i riječi Isusa Krista.

Nije svrha našega djelovanja uspjeh, nego vjernost Bogu, bez koga ne možemo učiniti ništa. No u kulturi samoslikanja, u kojoj se lako lažnim efektima uljepša ili prikrije stvarnost, u kojoj se bezbolno mogu odrezati osobe koje su višak ili dodati one koje nedostaju, nije čovjek vjeran ni samome sebi, a kamoli Bogu i bližnjemu. Takva selfie vjera, u kojoj samoljublje nadvisuje bogoljublje i čovjekoljublje, vodi nas pred sliku nalik onom tužnom prizoru s početka evanđeoskog ulomka kada mnoštvo vidi da nema Isusa ni njegovih učenika.

Trebamo prestati kukati kako ništa nemamo i početi zahvaljivati za sve što imamo. Najveći Božji dar naši su bližnji. Početkom godine papa Franjo ustanovio je Svjetski dan djedova i baka odredivši da će se slaviti 4. nedjelje u srpnju. Promatrajući njihove živote, prisjećamo se kako su oni imali malo, ali imali su dvije ruke i pet minuta vremena za Boga i čovjeka. Radišne ruke i posvećeno vrijeme, to je bilo dovoljno da nas podignu i postave na dobar put života. Nije li i to prelijepo Božje čudo?

Živimo li bezglavo, bezobrazno, beskarakterno, bezosjećajno, bezizražajno, bezbožno...? Činimo to kada se navikavamo na život bez sklada s prirodnim zakonitostima i ne marimo što u društvu poželjno postaje da se Božji zakoni prirodnosti i normalnosti zamjenjuju ljudskima koji toleriraju sve, pa i uvrnutosti bez zadrške, bez cenzure.

Listajući ilustriranu Bibliju, zapitao je jedan dječak: „Zašto Isus uvijek nosi sandale?“ Pitanje koje nije tako naivno kako izgleda. Obuća označava tragove koje čovjek za sobom ostavlja prolazeći svijetom. Sveto pismo kaže da je Krist prošao čineći dobro. U tom pogledu, za razliku od čizme koja agresivno gazi sve pred sobom i bosih nogu koje se brzo zaprljaju do neprepoznatljivosti, u slici sandala uočavamo potrebu da čovjek koji hoda s Bogom prolazi zemljom blago i čiste savjesti - ne podižući prašinu oko sebe, što posebno Gospodin naglašava: „Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.“