Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

18. nedjelja kroz godinu C

Kako izgleda raj

Kako bismo voljeli znati kako izgleda to „što oko ne vidje i uho ne ču“, to nebo u kojem oni koji Boga ljube nalaze utjehu i snagu! Tako su nam mile riječi fra Bonaventure Ćuka o rajskom „kutiću“ što nam ga u misli priziva evanđelje ove nedjelje. Radi se o čovjeku koji „sebi zgrće blago“ misleći da će još dugo u njemu uživati, ali prenut će ga riječi: „Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe!“

Ne možemo još „shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina“ ljubavi Kristove, ni naslutiti kako izgleda to „bogatstvo u Bogu“, ali možda se možemo prisjetiti kako miriše.

Oko spomendana sv. Joakima i Ane s posebnim poštovanjem u mislima nam uskrisuju likovi naših djedova i baka - blago pognuti zbog težine životnih križeva, ali još više zbog stava zahvalnosti za te križeve. Papa Franjo rekao je da oni „nisu životni ostaci koje treba odbaciti, nego dragocjeni komadići kruha koji su ostali na životnom stolu i koji nas mogu ispuniti mirisom koji smo izgubili – mirisom sjećanja.“ U našem blago pognutom stavu skrušenosti pred životom i zahvalnosti za one koji su nam život podarili, tako je živa slika njihovih ruku koje su nas othranile, vjerno ispraćale i dočekivale na našim putovanjima i lutanjima. Nisu one mirisale na luksuzne parfemske kreme, nego na omiljeni topli obrok, zemlju i životne rane.

Dragi čitatelju, ti koji imaš sreću da primiš te staračke ruke koje te, kao i u prvim koracima, kroz život pridržavaju svojim molitvama i žrtvama, zapamti tu aromu doma. Može biti da će nas baš ona voditi prema našim nebeskim kutićima. Jer ako raj ima miris, onda miriše na svete ruke naših djedova i baka.

Znamo da život nije svakoga mazio takvom ljepotom sjećanja. Mnogi proživljavaju tešku obiteljsku stvarnost i lako se prepoznaju u priči o drvenoj zdjelici iz koje je djed morao jesti sam u kutu kuhinje jer je sinu i snahi smetalo kada bi zbog drhtavih ruku zaprljao stolnjak ili razbio tanjur. Međutim svima se kad-tad otvore oči. U istoj priči svojim ih je roditeljima otvorio dječak koji se igrao s komadićima drveta. Kada ga je otac upitao što radi, rekao je: „Izrađujem zdjelice iz kojih ćete ti i mama jesti dok ostarite.“

Otvorimo i mi oči za komadiće neba koje nam je u bližnjima darovao Bog, sjećajući se i one upečatljive slike raja u kojoj ljudi imaju žlice s predugim drškama jer morali su naučiti živjeti skupa i hraniti jedni druge.

Neka nam i ljepota i težina ovog kratkog života bude poticaj da jedni za druge molimo i zajedno se borimo živjeti tako da oni koje volimo, osobito oni koji će u nebo doći prije i ispred nas, više ne moraju biti pognuti, nego uzdignutih glava, mirni i ponosni kada njima u mislima uskrisuju slike naših života.
 
Vlč. Ivica Cujzek