Samo ukorijenjena u stvarnosti vjera raste. A naša je stvarnost ranjiva. To nam otkrivaju rane od trnja na čelu našega Spasitelja. Nemojmo ih izbjegavati. Veliki tjedan prilika je da im se približimo. Bez straha i srama i bez odgode suočimo se sa svojim mukama i ne ostavljajmo za sobom trnje koje peče. Od svojih jada, od modrica na tijelu naše nade, polomljenog poštovanja, pogažene ljubavi, od svojih strahova, slabosti i boli složimo jedan stručak koji će razumjeti Onaj koji nas poziva da i iz naših tragova raste cvijeće svetosti.

Svjedoci smo pogubnosti mržnje koja gazi ljudsko dostojanstvo i u našoj sredini, samo bez sirena i reflektora. U našim domovima i na ulicama također teku suze zbog rastanaka, laži, podlih udaraca, verbalnih napada i nasilja. Najgore je kada se ljudi na zlo naviknu i prihvate ga kao nešto uobičajeno, što se nazire i u evanđelju pete korizmene nedjelje. I tu se radi o jednoj sredini u kojoj ljudi uzimaju kamenje u ruke i prijete ubojstvom, s naumom da izazovu i optuže Boga.

Znaju li se ljudi još, unatoč aktualnim krizama i prijetnjama, radovati. Je li radost samo za povlaštene ili kao plod Duha Svetoga vrijedi za sve sinove i kćeri Božje? U tom kontekstu nezaboravna je anegdota u kojoj istaknuti jezikoslovac pita svoje studente zašto su kajkavci bolji ljudi od čakavaca i štokavaca: „Jer se znaju kaj-ati!“ Kao u svakoj dobroj, i u ovoj šali ima zere istine koja nagoviješta uzrok radosti u Isusovoj prispodobi o bolnoj drami jedne obitelji o kojoj nam govori nedjeljno evanđelje.

U Isusovoj prispodobi o neplodnoj smokvi nema ništa nesvakidašnje. Vlasnik je želi posjeći, no vinogradar traži još jednu šansu. Međutim sa šansom nešto treba poduzeti, stoga će radnik smokvu okopati i pognojiti, dakle preuzima odgovornost u svoje ruke. Isto predstoji i našem obraćenju. I mi trebamo uzeti svoje živote u svoje ruke, a prestati jadikovati i prebacivati krivnju. Trebamo raditi na sebi, a ne neodlučnost imenovati sudbinom, kolebljivost Božjom voljom, lijenost nepovoljnim uvjetima itd. Sve su to izgovori kojima se niječu šanse, a očekuju čuda.

Zanimljivo je kako je Petru tek sjena oblaka otvorila oči. Nije svaka neprilika postavljena da nas uništi, neke su tu da nas usmjere na Božju riječ i otkriju snagu njegova poziva - da ne gubimo tlo pod nogama, nego se spustimo bliže jedni drugima i zemlji koja nas treba. U tom duhu, probudimo Petra, tu stijenu u sebi, odvažimo se zauzeti za ono lijepo što sanjamo i budimo vjerodostojni svjedoci Božjega Sina koji je prolazio ovom zemljom noseći križ i čineći dobro.

U vremenu pretrpanom „online“ duhovnošću iz koje se eliminira riječ pobožnost, jer zvuči staromodno, i gube se pučki molitvenici naših baka jer u njima nije ništa proizvoljno, moramo biti oprezni. Molitva nije proizvoljnost, ono što nama paše, nego je to život okrenut Bogu, a naš Bog ne ide u šetnju, nego nositi križ!

Pobrkan redoslijed stvari i trčanje pred rudo, to su prve posljedice manjka komunikacije s Bogom. Umjesto da se tu rađaju ideje i planovi, tu se najčešće završavaju nakon što se izjalove na svjetovnom planu. Vjernik zato postavlja pitanja, najprije u molitvenom susretu Bogom, a tek onda debatira sa svijetom iznoseći jasne argumente, ne zvučne, a izlizane kritike.

Mjera za veličinu ljubavi zove se oprost, a za snagu milosrđe. Divno to zvuči! Samo budimo oprezni u procjeni i ozbiljni u poimanju što to točno znači kako ne bismo prekardašili granice. Da, ljubav ima i granicu. Zove se dostojanstvo.

Ključno je shvatiti da se plaća u najvrjednijoj, nebeskoj valuti može zaslužiti jedino besplatnim, neproračunatim davanjem.

Hrabro je stati na svjetlo istine kada rastu sjene laži. Hrabro je braniti svoje svetinje kada im se sve protivi. Hrabro je živjeti posvećenim životom u svijetu koji to ne cijeni. Hrabro je prigrliti stare i nemoćne i odgajati djecu u svijetu koji sve živo ranjava i razara. Hrabro je u tim uvjetima preuzimati odgovornost za život drugoga, i to ispred karijere, ispred zlih jezika, ispred straha, ispred mora drugih primamljivijih opcija. To znači voljeti.