Naša je glavna zadaća mladim dušama svakodnevno otkrivati ljepotu vjere, pokazivati im kako Bog voli i kako se Boga voli. Beskorisno je sve drugo ako nismo razumjeli da se, kao što se na koljenima plijevi cvijeće, na koljenima odgaja i dijete - u molitvi i služenju.

Tužno je kada se ime ljubavi iskorištava za opravdavanje izdaje onih koji ne mogu više voljeti svoju obitelj, ali mogu neku novu. To nije novost ljubavi o kojoj govori Isus. Njegova nova zapovijed ne sastoji se od odbacivanja dosadašnjega, nego od odbacivanja lijenosti, flegmatičnosti i ravnodušnosti. Riječ je o vjernosti koja traži svakodnevno traganje za novim putovima tamo gdje se čini da je neprohodno. O odgovornosti koja stalno obnavlja svoju strpljivost i upornost. Ne osjećaju li se mnogi zbog nedostatka takvog stava kao beskućnici u vlastitim domovima?

Ne treba Božjim službenicima da ih ljudi brane od napada i udaraca jer oni su svjesno izabrali put Dobroga Pastira koji ih nije pozvao s figom u džepu. Itekako su znali što ih čeka. Dobri svećenici, redovnici i redovnice trebaju da ljudi kažu istinu. Istina je da su mnogi nemiri u Crkvu ušli po njenim službenicima koji nisu vjerni Srcu Isusovu, kao i po vjernicima koje za to nije briga, po onima koje vodi lažna briga za Crkvu ili koji su skloni povodljivosti u svojim uvjerenjima i neutemeljenosti u kritikama.

Dragi čitatelji, imamo sve što trebamo, i da si život zagorčamo, i da si ga zasladimo. Držimo se te druge strane na kojoj uz nas kuca srce živoga Boga. Sjetimo se da je on kruh života koji nas poziva da se saberemo, da napunimo svoje mreže zdravim i zrelim odlukama te zasučemo rukave kako bismo sve milosti sakramentalnog života i sve blagodati ljudskog zajedništva dovukli do obala svojih svakodnevica.

Mnogi danas od rana bježe. Ne mogu ih podnijeti, zato će učiniti sve da ih od sebe udalje. A prvi poziv Uskrsloga je da te rane na tragu njegova milosrđa pogledamo, još i više: „Prinesi ruku i stavi je u moj bok.“ Gdje bi drugdje danas bio Kristov bok ako ne uz njegove miljenike? Uz onu baku koja je ostala sama, uz onog bolesnika kome je dijagnosticirana neizlječiva bolest, uz ono dijete kojemu se rastaju roditelji, onog siromaha koji nema za kruh... uz bok svima kojima srca posebno zadrhte kada mole „u rane svoje sakrij me“.

Uskrs nije kraj svih naših muka, trpljenja i napora, nego njihov smisao jer u njemu shvaćamo da i mi trebamo poći do grobova u koje se zakapa ljubav, istina i povjerenje, u kojima se lomi naše poštenje, propadaju naši darovi i odluke, gdje je zatvorena naša nada, i primijetiti što se tu zbiva kada Bog kaže „dosta“.

Samo ukorijenjena u stvarnosti vjera raste. A naša je stvarnost ranjiva. To nam otkrivaju rane od trnja na čelu našega Spasitelja. Nemojmo ih izbjegavati. Veliki tjedan prilika je da im se približimo. Bez straha i srama i bez odgode suočimo se sa svojim mukama i ne ostavljajmo za sobom trnje koje peče. Od svojih jada, od modrica na tijelu naše nade, polomljenog poštovanja, pogažene ljubavi, od svojih strahova, slabosti i boli složimo jedan stručak koji će razumjeti Onaj koji nas poziva da i iz naših tragova raste cvijeće svetosti.

Svjedoci smo pogubnosti mržnje koja gazi ljudsko dostojanstvo i u našoj sredini, samo bez sirena i reflektora. U našim domovima i na ulicama također teku suze zbog rastanaka, laži, podlih udaraca, verbalnih napada i nasilja. Najgore je kada se ljudi na zlo naviknu i prihvate ga kao nešto uobičajeno, što se nazire i u evanđelju pete korizmene nedjelje. I tu se radi o jednoj sredini u kojoj ljudi uzimaju kamenje u ruke i prijete ubojstvom, s naumom da izazovu i optuže Boga.

Znaju li se ljudi još, unatoč aktualnim krizama i prijetnjama, radovati. Je li radost samo za povlaštene ili kao plod Duha Svetoga vrijedi za sve sinove i kćeri Božje? U tom kontekstu nezaboravna je anegdota u kojoj istaknuti jezikoslovac pita svoje studente zašto su kajkavci bolji ljudi od čakavaca i štokavaca: „Jer se znaju kaj-ati!“ Kao u svakoj dobroj, i u ovoj šali ima zere istine koja nagoviješta uzrok radosti u Isusovoj prispodobi o bolnoj drami jedne obitelji o kojoj nam govori nedjeljno evanđelje.

U Isusovoj prispodobi o neplodnoj smokvi nema ništa nesvakidašnje. Vlasnik je želi posjeći, no vinogradar traži još jednu šansu. Međutim sa šansom nešto treba poduzeti, stoga će radnik smokvu okopati i pognojiti, dakle preuzima odgovornost u svoje ruke. Isto predstoji i našem obraćenju. I mi trebamo uzeti svoje živote u svoje ruke, a prestati jadikovati i prebacivati krivnju. Trebamo raditi na sebi, a ne neodlučnost imenovati sudbinom, kolebljivost Božjom voljom, lijenost nepovoljnim uvjetima itd. Sve su to izgovori kojima se niječu šanse, a očekuju čuda.