VARAŽDIN, 25. 5. 2026.

---

U Centru za mlade Varaždinske biskupije u Varaždinu. u ponedjeljak, 25. svibnja, predstavljena je knjiga „Stjepan Horžić, mučenik za Boga i Hrvatsku” autora vlč. Ante Zovka, posvećena životu i mučeničkoj smrti mladoga svećenika rodom iz Ljubešćice, jednoga od XX Riječkih mučenika za koje je pokrenut proces proglašenja blaženima.

Program je održan u organizaciji Varaždinske biskupije na poticaj Ane Šijaković, uz podršku varaždinskog biskupa Bože Radoša i generalnog vikara mons. Antuna Perčića. Prije predstavljanja knjige, svetu misu zadušnicu za slugu Božjega Stjepana Horžića u varaždinskoj je katedrali predslavio umirovljeni biskup Josip Mrzljak.

O knjizi, njezinom autoru, nastanku i povijesnom značaju govorio je urednik knjige Petar Marija Radelj. Ana Šijaković, nećakinja vlč. Horžića, govorila je o obiteljskim uspomenama i dokumentima koje je obitelj pribavila za postupak beatifikacije, dok je preč. Goran Žan Lebović Casalonga, kancelar Riječke nadbiskupije i sudac delegat, predstavio kauzu slugu Božjih Martina Bubnja i XX Riječkih mučenika.

Na predstavljanju knjige bili su prisutni mons. Josip Mrzljak, generalni vikar mons. Antun Perčić, postulator kauze slugu Božjih Martina Bubnja i XX Riječkih mučenika vlč. Ivan Šarić, župnik iz Ljubešćice vlč. Stjepan Makar, obitelj svećenika Stjepana Horžića i drugi zainteresirani vjernici, a događaj nije bio posvećen samo predstavljanju knjige nego i čuvanju spomena na svećenika rodom iz Varaždinske biskupije.

Urednik i publicist Petar Marija Radelj, predstavio je autora knjige vlč. Antu Zovka, svećenika Riječke nadbiskupije i župnika u Mrkoplju, koji je višegodišnjim istraživanjem rekonstruirao život i mučeničku smrt sluge Božjega Stjepana Horžića. Istaknuo je kako je knjiga nastala kao plod terenskoga rada, arhivskih istraživanja i prikupljanja svjedočanstava, a objavljena je povodom 80. obljetnice Horžićeve smrti.

Radelj je naglasio da knjiga ne donosi samo povijesne podatke, nego i snažno svjedočanstvo o vjeri i svećeničkom poslanju Stjepana Horžića, kojega je opisao kao „Kristova svjedoka“ koji je ostao vjeran Crkvi i Evanđelju unatoč progonu i smrti.

Predstavio je njegov životni put od djetinjstva u Rakovcu, školovanja u Zagrebu, Senju i Sarajevu, do njegova pastoralnog rada u Gorskom kotaru. Posebno je istaknuo njegov rad s djecom i mladima, osnivanje crkvenih zborova i molitvenih zajednica te nastojanje da mlade odvrati od moralnoga i duhovnoga rasula ratnoga vremena. Upravo su takve aktivnosti, rekao je Radelj, bile među razlozima zbog kojih je komunistička vlast Stjepana Horžića proglasila neprijateljem naroda i osudila ga na smrt strijeljanjem.

Govoreći o samoj knjizi, Radelj je istaknuo kako ona donosi brojne arhivske dokumente, svjedočanstva i do sada manje poznate podatke o procesu protiv Horžića, uključujući zapise Ozne i presudu Vojnoga suda u Delnicama iz 1944. godine. Naglasio je i osobni pristup autora, koji kao današnji mrkopaljski župnik povezuje vlastito svećeničko iskustvo sa životom nekadašnjega mrkopaljskog kapelana.

O obiteljskim uspomenama i višegodišnjem prikupljanju građe o sluzi Božjem Stjepanu Horžiću govorila je njegova nećakinja Ana Šijaković, istaknuvši kako obitelj danas raspolaže s malo živih sjećanja jer su najbliži članovi obitelji koji su ga poznavali preminuli još prije više desetljeća. Naglasila je da je upravo zato obitelj godinama prikupljala dokumente, fotografije i svjedočanstva kako bi bolje upoznala njegov život i sačuvala uspomenu na njega.

Govoreći o obiteljskim okolnostima, podsjetila je na teško siromaštvo u kojem je Stjepan odrastao te na činjenicu da je njegovo školovanje pomagao financirati tadašnji ljubeški župnik Josip Majsec i drugi dobročinitelji. Posebno je zahvalila vlč. Anti Zovku koji je, istražujući život mrkopaljskog kapelana Horžića, ponovno okupio članove obitelji i prikupio brojne dokumente iz župa i arhiva povezanih s njegovim životom i službom.

Šijaković je govorila i o novim saznanjima do kojih je obitelj došla posljednjih godina, među kojima i pronalazak presude Vojnoga suda iz 1945. godine.

Kao posebno potresan dio svoga izlaganja pročitala je pismo koje je mladi bogoslov Stjepan Horžić 1939. godine iz Senja poslao ocu. U njemu piše o teškim životnim uvjetima, siromaštvu i osamljenosti tijekom školovanja, ali i o dubokoj povezanosti s obitelji i želji da od kuće primi barem koju riječ ohrabrenja. Šijaković je istaknula kako to pismo snažno svjedoči o težini života obitelji Horžić i o Stjepanovoj ljudskoj i duhovnoj snazi.

Na kraju je poručila kako obitelj doživljava velikim blagoslovom činjenicu da je iz njihove obitelji potekao svećenik i svjedok vjere poput Stjepana Horžića te izrazila zahvalnost svima koji sudjeluju u očuvanju uspomene na njegov život i mučeništvo.

Preč. Goran Žan Lebović Casalonga, kancelar Riječke nadbiskupije i sudac delegat u kauzi slugu Božjih Martina Bubnja i XX Riječkih mučenika, govorio je o povijesnom i društvenom kontekstu u kojem su djelovali riječki mučenici te o tijeku postupka njihove beatifikacije. Istaknuo je kako je riječki prostor tijekom 20. stoljeća bio obilježen snažnim političkim i ideološkim previranjima, promjenama država i režima te pritiscima različitih totalitarnih sustava, što je snažno obilježilo život Crkve i vjernika na tom području.

Govoreći o kauzi riječkih mučenika, pojasnio je da se istraživanje odnosi na razdoblje od 1937. do 1951. godine te obuhvaća svećenike, redovnice i laike koji su stradali zbog vjere ili djelovanja prožetoga kršćanskim uvjerenjima. Naglasio je kako je tijekom istraživanja proučeno više stotina osoba, no da je za dio njih nedostajalo dovoljno povijesnih dokaza i svjedočanstava potrebnih za crkveni postupak proglašenja mučenicima.

Posebno je istaknuo kako su mnogi od tih ljudi pomagali progonjenima bez obzira na političku ili nacionalnu pripadnost te se nisu bojali javno progovarati protiv nepravdi i nasilja. Kao primjer naveo je pojedine svećenike koji su spašavali civile i partizane, branili narod od represije ili pomagali siromašnima i ugroženima unatoč prijetnjama tadašnjih vlasti.

Govoreći o sluzi Božjem Stjepanu Horžiću, preč. Lebović Casalonga naglasio je da je njegov život obilježila duboka duhovnost Krista Kralja, vjernost Crkvi i pastoralna briga za narod. Istaknuo je kako su upravo vjera, domoljublje i otvoreno svjedočenje kršćanskih vrijednosti bili razlozi zbog kojih je postao nepoželjan tadašnjem režimu.

Naglasio je i važnost očuvanja povijesne memorije, istaknuvši da su desetljeća straha, šutnje i političkih okolnosti usporila prikupljanje svjedočanstava i pokretanje same kauze. Dodao je kako današnje istraživanje ne želi produbljivati podjele, nego objektivno sagledati povijest i kroz primjer Riječkih mučenika pokazati snagu oprosta, vjernosti i kršćanskoga svjedočanstva.

Zaključujući izlaganje, poručio je da riječki mučenici i danas mogu biti važni svjedoci evanđeoskih vrijednosti u društvu obilježenom podjelama i ideološkim sukobima te da njihova svjedočanstva pokazuju kako „Bog pobjeđuje oprostom, a ne osvetom“.

Predstavljanje sluge Božjega Stjepana Horžića i XX Riječkih mučenika izazvalo je veliki interes okupljenih vjernika. Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin postavio je pitanje o samom procesu kauze za proglašenje blaženim i o potrebnim uvjetima za pokretanje postupka. Postulator kauze vlč. Ivan Šarić istaknuo je da je prvi i temeljni preduvjet postojanje „fama martyrii“, odnosno glasa svetosti i uvjerenja među vjernicima da je određena osoba dala život za Boga i vjeru. Naglasio je kako sama činjenica da je netko stradao nije dovoljna da bi ga se smatralo mučenikom, nego je potrebno dokazati nekoliko ključnih elemenata: da je osoba doista ubijena, da je ubijena iz mržnje prema vjeri, da je smrt prihvatila u duhu vjere i bez mržnje te da među vjernicima postoji trajno sjećanje na njezino svjedočanstvo.

Kao primjer, naveo je slugu Božjega Stjepana Horžića za kojega postoje svjedočanstva da je, neposredno prije smaknuća, oprostio svojim progoniteljima i rekao kako će moliti za njih. Slična svjedočanstva, dodao je, postoje i za druge kandidate uključene u kauzu Riječkih mučenika.

Vlč. Šarić objasnio je i praktični tijek postupka: od okupljanja svjedočanstava, dokumenata i uspomena među vjernicima, preko uključivanja biskupa i imenovanja osobe koja vodi istraživanje, pa sve do službenog otvaranja kauze, pri čemu kandidati dobivaju naslov slugu Božjih.

Posebno je naglasio važnost angažmana vjernika i lokalne zajednice kroz molitvu, komemoracije, spomen-obilježja i čuvanje uspomene na stradale, istaknuvši kako upravo takvo živo sjećanje često predstavlja temelj za pokretanje postupka beatifikacije. Zaključio je kako iskustvo riječke kauze pokazuje da se, sustavnim radom i u relativno kratkom vremenu, može prikupiti vrijedna dokumentacija i otvoriti put daljnjem crkvenom istraživanju.

Na odgovor vlč. Šarića nadovezao se Petar Radelj, koji je naglasio dvije razine cijelog pitanja. Prva je društvena i nacionalna odgovornost da se istraže i popišu žrtve komunizma i drugih totalitarizama, što po njemu nije prvenstveno zadaća Crkve nego države, lokalnih zajednica i institucija. Druga je crkvena razina, odnosno prepoznavanje onih koji su doista podnijeli mučeništvo iz vjere. Pohvalio je rad Riječke nadbiskupije kao primjer drugim biskupijama te pozvao vjernike da budu aktivni: da organiziraju komemoracije, hodočašća i molitve, prikupljaju dokumente i potiču biskupije na djelovanje. Naglasio je da svaka žrtva zaslužuje pijetet, ali da mučenikom može biti proglašena samo osoba koja je svjesno prihvatila smrt zbog vjere.

Preč. Lebović Casalonga dodao je završno kako složenost kanonskih postupaka često obeshrabri biskupe i druge odgovorne osobe, iako bez njihova sudjelovanja kauza ne može započeti. Objasnio je da pokretač može biti pojedinac, obitelj, župa, skupina vjernika, udruga ili redovnička zajednica, koji zatim prikupljaju dokumente i obraćaju se nadležnom biskupu. Naveo je primjer kauze Viktora Perkana, gdje je zbog promjene granica bilo potrebno tražiti dopuštenje koparskog biskupa da Riječka nadbiskupija vodi istraživanje. Pohvalio je dobru suradnju među biskupijama i istaknuo kako su arhivi, svjedočanstva i pomoć lokalnih zajednica ključni za postupak.

Posebno je istaknuo model Riječke nadbiskupije koja je osnovala Postulaturu za kauze svetih Riječke nadbiskupije unutar koje se vodi i ova kauza slugu Božjih Martina Bubnja i XX Riječkih mučenika. Naglasio je da privatne inicijative, poput rada Ane Šijaković ili don Ante Bakovića, imaju veliku vrijednost, jer prikupljena građa kasnije postaje temelj službenog postupka. Crkva, potom, kroz povijesne i stručne komisije provjerava svu dokumentaciju, uključujući i negativna svjedočanstva, kako bi se objektivno utvrdila istina.

Zaključno je poručio da svaka biskupija može pokrenuti vlastite kauze mučenika, čak i ako ne postoji zajednički nacionalni projekt. Dodao je da su manje, lokalne kauze često brže i izvedivije te ponudio spremnost Riječke nadbiskupije da pomogne drugim biskupijama u pravnim i organizacijskim pitanjima oko pokretanja sličnih postupaka.
 

---