VARAŽDIN, 25. 5. 2026. 

---

Knjigu „Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku“ napisao je Ante Zovko, svećenik Riječke nadbiskupije. On je podrijetlom iz Zmijavaca, rođen je u Splitu na sv. Lovru, 10. kolovoza 1966. Otac mu je bio liječnik. Za svećenika je zaređen u Rijeci na sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2000. Mladu Misu slavio je u crkvi sv. Maksimilijana Marije Kolbea u Zagrebu u Trnovčici 10. srpnja 2000.

U školi svjedočenja za Krista i uz Krista
Po svetim mučenicima (đakonu Lovri, svećeniku Maksimilijanu i apostolima Petru i Pavlu), vezanima uz ključna zbivanja njegova života, Zovko je upućen na ono kršćanstvo koje nije jeftino, nego životno; koje jest svjedočanstvo, latinski testimonium, grčki μαρτυρία/martyría, sve do smrti:

• „do smrti hrvaj se za pravednost, i Bog će savladati za tebe neprijatelje tvoje“ (Sirah 4, 33 / Katančić), „Do smrti se bori za istinu, i Gospodin će se boriti za te“ (Sirah 4, 28),
• „živjet će duh bogobojaznih: oni se uzdaju u Onoga koji ih može izbaviti. Tko se boji Gospodina, ne boji se ničega i ne straši se, jer je Gospodin nada njegova“ (Sirah 34, 13-14),
• „Hvaliti će do smrti duša moja Gospodina“ (Sirah 51, 8 / Kasić),
• „Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života“ (Otkrivenje 2, 10),
• „oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga - sve do smrti“ (Otkrivenje 12, 11).

Ta misao iz Otkrivenja svetoga Ivana bila je učiteljica onima koje je prianjanje uz Krista dovelo do bijesa ovozemaljskih moćnika da se drže istine u patnjama i da se ne odreknu vjere ni u mučeničkim bolima. Time su pobijedili velikoga neprijatelja, Zmaja, Staru zmiju, Đavla, Sotonu, zavodnika svega svijeta (Otkrivenje 12, 9), onoga koji je grčki κατήγωρ/katḗgōr, latinski accusator, osvaditelj (Kasić), tužitelj (Zagoda) braće Kristove (Otkrivenje 12, 10).

Kristovim svjedocima toliko je bilo stalo do Krista da su bili voljni izgubiti ovaj život. Poradi krvi Janjetove, tj. zbog vjere i nasljedovanja muke Kristove: „ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša“ (Prva Ivanova 5, 4). Oni „po vjeri osvojiše kraljevstva, odjelotvoriše pravednost, zadobiše obećano, … ojačaše u boju, odbiše navale tuđinaca… stavljeni na muke, ne prihvatiše oslobođenje da bi ih zapalo bolje uskrsnuće“ (Hebrejima 11, 33-35).

Riječima Otkrivenja 12, 11: „ne ljubiše duše svoje do smrti“ (Kasić), „ne milovaše duše svoje tja do smrti“ (Katančić,), „ne obljubiše svoj život dali umriše“ (Skarić), „ne marahu za život svoj sve do same smrti“ (Šulek), „nijesu marili za život svoj do same smrti“ (Vlašić), „ne mariše za svoj život sve do smrti“ (Zagoda); „ne ljubiše život svoj toliko da bi se smrti plašili“ (Bakotić), „prezreše svoj život sve do smrti“ (Raspudić); „nisu ljubili svoju dušu do te mjere da bi se bojali smrti“ (TOB); „ljubav prema životu nije ih odvratila od smrti“ (New American Bible); „nisu toliko ljubili svoje živote da bi se ustručavali smrti“ (New International Version).
Strpljivim nošenjem križa, ne izbjegavajući ni smrtnu pogibelj da bi naviještali Krista, priznavali Njegove istine i živjeli po svetom pravilu Njegova Evanđelja. Nisu se povukli kada im je prijetila smrt, nego su ostali čvrsti u privrženosti Spasitelju te su u mukama, na smrti i u smrti ostavili svjedočanstvo o istini i snazi vjere.

Na taj je način kršćanstvo uspostavljeno u svijetu, pa i katolicizam u poslijeratnoj Šugoslaviji, koju je Tito, kojemu neki i danas slave rođendan, izgradio na nedužnim žrtvama od Dakse, preko Delnica do Bleiburga i Križnoga puta. On je, u konačnici, odgovoran za Horžićevo smaknuće i on je naložio da se pravne struke nedostojni papiri s Horžićevom osudom i odobrenjem njegova smaknuća skriju u Vojni arhiv u Beogradu. No, svaka sila za vremena, pa i zlosilje kojim je crvena petokraka tlačila hrvatski narod. Došlo se i do tih isprava.

Ono što Kristovim svjedocima omogućuje da svjedoče i snose posljedice svoga svjedočanstva nije oslanjanje na djela, nego svijest o otkupljenosti. Janjetova Krv bila bi uzalud prolivena bez svjedočanstva, onoga što je posljedica vjere Njegovih sljedbenika. To svjedočanstvo bilo bi nemoguće bez prolijevanja krvi. Zato mučenici nisu cijenili svoj život na ovom svijetu sve do toga da su se suočili sa smrću radi davanja svoga svjedočanstva.

Posljednja knjiga Svetoga Pisma uči da postoje dva raspoznajna znaka Isusovih učenika: 1. držati Božje zapovijedi (Otkrivenje 12, 17; 14, 12), riječi Božje (Otkrivenje 20, 4) ili riječ Božju (Otkrivenje 1, 1.9) i 2. čuvati svjedočanstvo Isusovo (Otkrivenje 1, 9; 12, 17; 20, 4), vjeru Isusovu (Otkrivenje 14, 12), svjedočanstvo Isusa Krista (Otkrivenje 1, 1).

Mučeničko svjedočenje zajedništvo je u svjedočenju koje je Krist dao trpeći u zatvoru, na križnom putu i umirući na mjestu svoga pogubljenja. Tu se sjedinjuju pojmovi svjedočanstva i mučeništva. Grčka riječ martyría označava svjedočanstvo, iskaz, svjedočenje, a u novozavjetnom kršćanskom jeziku poprima osobitije značenje: mučeništvo, svjedočenje koje je nalik na svjedočanstvo Krista umrla na križu, pa stoga može dovesti do toga da svjedok svojom krvlju treba zapečatiti svoje svjedočenje.

Takvo svjedočenje u svom vremenu sučelice crvenoj zvijeri među pripadnicima hrvatskoga naroda dali su bl. Alojzije Stepinac u središnjoj Hrvatskoj, bl. Miroslav Bulešić u Istri, Stjepan Horžić u Gorskom kotaru, bl. Serafin Glasnović Kodić i bl. Anton Muzić u Albaniji i bl. Anton Durković u Rumunjskoj. Rȁkofčan i Ljubeščȃn, varaždinski sin Stjepan Horžić pripada u to društvo.

Poslan u Mrkopalj
Odlukom nadbiskupa Ivana Devčića, u ljeto 2016. velečasni Ante Zovko postao je mrkopaljski župnik. Mrkopalj je naselje, župa i općina u Gorskom kotaru. Naselje je devastirano s dvije tisuće stanovnika u doba Austro-Ugarske, na 1700 (1948.), pa na 1196 (1991.) i na 557 stanovnika (2021.). No, i s tim ostatkom revan svećenik ima što činiti.

Ante Zovko pokrenuo je 2017. u Mrkoplju godišnjak Mrkopaljska župska kronika, sada Glasnik svetišta Majke Božje od 7 Žalosti i župe Mrkopalj te je objavio Spomenicu župe Mrkopalj 1771. - 2021. (2020.) i monografiju Kako smo proslavili 250. godišnjicu utemeljenja župe (2022.).

A kruna njegova dosadašnjega spisateljskoga rada jest knjiga iz 2025. o Stjepanu Horžiću, svećeniku Senjske i Modruške biskupije, rodom iz Ljubešćice, svjedoku vjere, sada sluzi Božjemu. Ona je plod dugogodišnjega terenskoga istraživanja, doslovce fizičkoga prehodavanja staza kojima je osam desetljeća prije hodao mrkopaljski i crikvenički kapelan, upravitelj župa Ravna Gora i Vrbovsko. Ona je plod nalaženja Horžićevih tragova na tavanima i u sakristijama, prikupljanja iskaza 20 svjedoka i podataka iz jednoga državnoga, tri biskupijska i četiri župna arhiva.

Postao sam dio te knjige na Zrinsko-frankopanski dan 30. travnja 2024. kada mi je njezin pisac poslao poruku: „u pripremi sam jedne knjige o, do sada, nepravedno zanemarenom i nedostatno poznatom mučeniku za vjeru i Domovinu vlč. Stjepanu Horžiću. On je bio kapelan od 1942. do 1945. u župi Mrkopalj u kojoj sam danas župnik. Ta okolnost me i dovela do bavljenja njegovom sudbinom. Tekstualni dio knjige ulazi u završnu fazu.

Trebat će mi još barem petnaestak dana da uobličim i koliko-toliko dotjeram manjkavosti koje u ovom radu i sȃm uočavam. Nakon toga, tekst bi trebao doći u ruke dobra urednika i lektora.“

Knjiga je objavljena u siječnju 2025. uoči 80. obljetnice mučeničke smrti Stjepana Horžića. Ima 288 stranica udžbeničkoga formata. Sadržava 84 grafička priloga, fotografije ili preslike isprava. Uvez je tvrdi šivani. Objavljena je i kao e-knjiga.

Svjedočenje mrkopaljskoga župnika o nekadanjem mrkopaljskom kapelanu
Zovkin pristup hagiografiji posve je osoban, ispovjednički. To je njegovo osobno svjedočenje o Stjepanu i prosjajima milosti koje je primio po njegovu zagovoru.

Otkriva kako je Stjepanov otac Miško Horžić (1890.-1978.) rodio 14-ero djece. Stjepan mu je bio prvorođenac. Rođen je u Rakovcu Kalničkom na sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1918. Zato mu je i dano ime Stjepan te je i sȃm postao mučenik.

Kršten je u župnoj crkvi Majke Božje Snježne u Ljubešćici 28. prosinca 1918. Krstio ga je tadašnji župnik Ivan Tomašković (1871.-1920.). Kuma mu je bila Dora Španić, supruga Josipa Španića.

Njegovo zvanje prepoznao je i usmjerio ljubeški župnik (1922.-1932.) Josip Majsec (1886.-1964.), koji je u župi uveo grgurovsko koralno pjevanje i svakodnevno moljenje večernje.

Kad mu je bilo 19 godina inicirao je gradnju crkvice sv. Male Terezije u rodnom mu mjestu.

Stjepanova majka Katarina Horžić rođena Legin (1891.-1930.) umrla u sedmom porodu, kada je Stjepanu bilo 11 godina, pa se otac ponovo oženio.

Stjepan je završio četiri razreda pučke škole u Ljubešćici (1925.-1929.), osam razreda klasične gimnazije na Šalati u Zagrebu (1929.-1937.), tri godine filozofskoga i teološkoga studija u Senju (1937.-1940.) i dvije u Sarajevu (1940.-1942.). Služio se hrvatskim, latinskim i francuskim jezikom.

Pripovijeda u prvoj osobi gdje je bio, što je osjetio, kako je što otkrio, povezuje što su mu sve svjedoci iskazali i nalazi kako se njihova svjedočanstva slažu.

Poistovjećuje se s njegovim dušobrižničkim žarom prema mladima, bolesnima, u pobožnosti Majci Božjoj Žalosnoj, stavljanju svećeničkoga rada pod zaštitu sv. Male Terezije. Proživljava ga. Po tome je ova knjiga iznimno svjedočanstvo o Stjepanu Horžiću, jednoga kasnijega svećeničkoga zvanja.

Tom neposrednošću uvlači čitatelja u ono što se krije ispod debelih naslaga prašine, agitacije i propagande Komunističke partije, špijunaže Ozninih doušnika koja se bila infiltrirala oko Stjepana Horžića i hinila mu bliskost, nevoljkosti, zastrašenosti i autocenzure u Crkvi i prokletstva spomena (damnatio memoriae) kojemu je u Domovini bio predan 45 godina nakon pogubljenja u Delnicama 30. siječnja 1945. Njegov spomen cijelo to vrijeme njegovala je Crkva u Hrvata u rasuću navodeći ga u knjigama svjedokā katoličke Hrvatske tiskanima u Rimu, Buenos Airesu, Chicagu, Münchenu, Parizu i Torontu i oprezno nekolicina rodbine i prijatelja u Domovini.

Od Stjepana su nam, što sada znamo, ostali: pjesma Molitva uskrslom Isusu, razmatranje Ispit savjesti na Staru godinu, propovijed Žalostna Gospa - naša majka, Oporuka i predavanje o boli (Zovko, str. 218-224).
O Stjepanu je u Hrvatskom državnom arhivu očuvano 40 zapisa zloglasne Ozne, a u pet brojeva glasila Goranski vjesnik, koji je izdavao „Agitprop Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Gorski kotar“ tijekom 1944. i 1945. nalaze se članci važni za praćenje njegova ozloglašavanja.

Knjiga vlč. Zovke pokazuje da je Stjepan Horžić imao klasičnu naobrazbu tomističkoga filozofsko-teološkoga smjera, da je bio vrstan u glazbi, asketizmu, moralci i dušobrižništvu.

Dao je svjedočanstvo držanja Božje riječi, Njegovih zapovijedi u Gorskom kotaru i zbog toga je strijeljan. Partizanskom pokretu najviše se zamjerio odgovarajući djevojke da ne idu na ples i u postelju s vojnicima. Onima koje su ipak pokleknule nije okretao leđa, nego im je nastojao objasniti da nisu rodile potomka pijana silovatelja ili neodgovorna otca, nego svoje dijete, koje je Božji dar i koje mogu odgojiti da bude čestit katolik i Hrvat.

Čak osmina djece koju je krstio godine 1944. bila su porod neudanih djevojaka u Mrkoplju i Ravnoj Gori koje su nositelji titovke, nakon kratkotrajne zabave, ostavili same.

Zbog toga 2. točka njegove optužnice i presude „Vojnoga suda u Delnicama“ od 31. prosinca 1944. glasi: „kriv je što je… stvarao neraspoloženje protiv N.O.P.-a [Narodnooslobodilačkoga pokreta] i mržnju protiv N.O.V.-e [Narodnooslobodilačke vojske].“

Točka 3.: „kriv je što je širio svoje mišljenje da je N.O.P. [Narodnooslobodilački pokret] laž i da je to komunistički pokret“.

Točka 4.: „kriv je što je predstavljao narodu… da partizani ruše crkve i govore protiv vjere te zlostavljaju svećenike… jer su bezbožnici i neprijatelji vjere“.

A točka 7.: „kriv je što je godine 1943. i 1944. branio omladini posjećivanja naših mitinga, sastanaka i plesova“. U „obrazloženju“ presude ističe se kako je „1943. i 1944. branio omladini da posjećuje naše mitinge i plesove, predstavljajući sve to komunističkim, a pokret lažnim i unaprijed propalim, punim lažne propagande o tobožnjoj slobodi vjere“ i „Brani se da je omladinkama zabranjivao da ne pohađaju naše mitinge i plesove iz vjerskog razloga jer je smatrao da je ples, bez obzira tko ga priređuje, štetan i kvari omladinu, te da omladina najlakše sagriješi u takvoj prigodi.“

Druga točka koja ga je stajala života bila je revnost u radu s djecom i mladima. Uspostavio je dječji zbor, učio ih svirati, organizirao djevojke u Marijinu kongregaciju, pokrenuo molitvu krunice po kućama. Zbog toga točka 14. njegove optužnice i osude glasi: „kriv je što je tokom godina 1942. 1943. i 1944. kao svećenik iskoristio svoj pastirski autoritet u radu protiv našeg naroda“. Zato ga je Vojni sud XI. Korpusne vojne oblasti - vijeće kod Goranske komande područja osudio „na kaznu smrti strijeljanjem i gubitak građanske časti“.

Iz presude ne proizlazi da bi „sud“ bio saslušao bilo kojega svjedoka, nego samo okrivljenika. Pri tome vojni sud zapravo uopće ne vjeruje da je istina bilo što je okrivljenik iskazao, nego ocjenjuje: „njegova obrana neistinita je i planski izmišljena od početka do kraja“.

Sluga Božji
Sluga je Božji vjernik katolik za kojega je pokrenut postupak proglašenja blaženim i svetim, a to znači da ga Katolička Crkva prepoznaje kao osobu izvanredne pobožnosti i vjerskoga žara. Drugim riječima, to je pokojni katolik čiji se život i djela istražuju u razmatranju da ga se prizna blaženim. Sluga Božji predmet je privatnoga, a ne javnoga čašćenja vjernika. Istraga koju biskup provodi o životu Sluge Božjega i njegovim krjepostima ili mučeništvu ne nosi sa sobom sigurnost da će Sluga Božji jednoga dana biti proglašen svetim.

To je prvi naslov koji Crkva dodjeljuje, nakon kojega mogu slijediti još tri: časni sluga Božji, blaženi i sveti. Sljedeći je korak utvrđenje da je sluga Božji u junačkom stupnju živio bogooblične krjeposti vjere, ufanja, ljubavi, te stožerne krjeposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti, to jest život u kojem se otkriva Božja nazočnost. I da je njegova smrt mučeništvo u kršćanskom smislu, to jest da je ubijen iz mržnje prema vjeri, a zbog svoje odanosti Kristu i Crkvi.

Koga zanima više
Stjepan Horžić, Molitva uskrslom Isusu, 1937.
Stepinac daje ispovjedničke ovlasti Horžiću, 1941. i 1942.
Stjepan Horžić, Ispit savjesti na Staru godinu, 1942.
Stjepan Horžić, Žalostna Gospa - naša majka, 1943.
Stjepan Horžić, Oporuka Stjepana Horžića, 1943. i 1944.
Wollfy Krašić, Obračun jugoslavenskih komunista s „narodnim neprijateljem“ u Gorskome kotaru - primjer svećenika Stjepana Horžića, 2024.
Ante Zovko, Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku, 2025.
Stjepan Kožul, Maturanti 1937. na Šalati, 2025.
Petar Marija Radelj, Stjepan Horžić svećenik i mučenik, 2025.
Ermes Dovico, Stjepan Horžić, svećenik žrtva komunizma, 2025.
Petar Marija Radelj, Ljubešćan Stjepan - uzorni svećenik i svjedok vjere, 2025.
Ivan Šarić, Sluga Božji Martin Bubanj i Riječki mučenici, 2025.
Bibliografija Glasovi o svetosti i mučeništvu Stjepana Horžića

U Centru za mlade Varaždinske biskupije u Varaždinu 25. svibnja 2026.

---