Župa sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu organizirala je u četvrtak 20. ožujka u crkvi Dobroga Pastira predavanje za roditelje krizmanika i prvopričesnika o temi „Djeca današnjice - što trebamo znati?“ koje je održala specijalizirana dječja i adolescentna psihijatrica Danijela Banovac-Obad.

---

Svoje predavanje usmjerila je na skupinu djece uzrasta od 6 do 14 godina. Istaknula je na početku da se u tom razdoblju događa puno toga u razvoju djece, stoga je važno uočiti što prelazi normalnu razvojnu fazu kako se ne bi zakasnilo u rješavanju problema.

Pojasnila je razdoblje latencije (6-12 god.) koje po nazivu izgleda kao tiho, dok se s druge stane u psihološkom smislu događa puno toga. No, dodala je, burnija faza razvoja kreće u ranoj adolescenciji (11/12-14 god.).
Latencija je vrijeme polaska u školu, kada je dijete poučljivo i odgojivo. Tada kreće ozbiljnija socijalizacija, kako u školi, tako i na rođendanima, izvanškolskim aktivnostima, treninzima, glazbenoj školi. U ovoj dobi djeca slijede pravila, ona su im ključna i poštivaju ih. „Kad ih pohvalite, jako su ponosni, kad ih pokudite, jako su tužni“, rekla je predavačica. Naglasila je da se ova faza još uvijek smatra poslušnom jer djeca vole red i pravila, urednost i posloženost. „Kad ih nešto muči, postanu razdražljivi, često se svađaju. Ako se jave neki strahovi, dijete traži više bliskosti. Nešto ih može mučiti, ali o tome neće govoriti“, poručila je te potom istaknula pojam somatizacije. „To su tjelesni bolovi: glavobolje, mučnine, bolovi u trbuhu… Ako se nešto događa doma, ako ih muče prijatelji, ako je učitelj strog… Oni to ne znaju izgovoriti pa kad nešto ne izlazi kroz riječi, ide kroz tijelo“, kazala je psihijatrica.

Što možemo učiniti kod promjena u raspoloženju?

„Ne treba odmah reagirati, ali ako potraje par tjedana, obratite pozornost jer je tada to jako važno. Dijete uvijek možete direktno pitati, reći će što ga muči. A možete pitati i njihove prijatelje. Ako je kod kuće sve u redu, pitajte u školi: učitelja, stručni tim škole. Ako ni to nije problem, a dijete i dalje ima strahove, tužno je ili ga nešto boli, onda se treba javiti školskom liječniku koji će dijete uputiti stručnjaku. To može biti psiholog, psihoterapeut ili psihijatar“, rekla je Banovac-Obad i pojasnila razliku.

Prijava kod policije ili HZSR (Hrvatski zavod za socijalni rad)

„Kad djetetu netko napravi nešto nažao na bilo koji način, a to traje dugo, potrebno je podnijeti prijavu“, naglasila je.

Poremećaji u toj dobi

Navela je nekolicinu poremećaja, poput strahova, depresije, OKP-a, tikova i sl. Dodala je i da sve više dolazi do nekontroliranog korištenja ekrana. „Najčešće je dovoljno napraviti granice s roditeljima i djecom jer su u toj dobi odgojiva“, pojasnila je.
Dijete u ovoj dobi ima drugačiji način razmišljanja, ono razmišlja apstraktno i logički. „Sve što mu kažete ili možda zabranite, morate mu to i obrazložiti“, rekla je. Pojašnjavala je detaljna obilježja ove razvojne dobi te ustvrdila da je adolescencija psihička navika na pubertet. „Dijete ne zna objasniti što i kako se odjeća (nemir, tjeskoba, pritisak roditelja). Polako shvaća da roditelji nisu idealni, jer u ovoj fazi puno toga dovode u pitanje“, istaknula je. Naglasila je da roditelji trebaju obratiti pozornost na komunikaciju i na komentare prema djeci jer jedna kriva rečenica može dovesti do anoreksije. „Treba paziti kako komentiramo izgled svoje djece. Njihovo tijelo se mijenja, postaju nesigurni, okreću se internetu. Tada nastaju razni problemi“, poručila je te dodala da djecu u ovoj razvojnoj fazi sve više zanimaju vršnjaci, a roditelji (na van) su manje važni.

„Što je veća ovisnost o roditeljima, to im je teže odvojiti se od njih. Moraju se odvojiti jer počinju stvarati svoj identitet. Oni imaju potrebu da budete s njima, ali i da se maknete od njih. To je prirodno da bude tako. Roditelji se naljute jer misle da je dijete bezobrazno kad traži prostor i slobodu. Nije bezobrazno, to je dio razvoja“, istaknula je predavačica.

Što se tiče emocija i ponašanja djeca u ovoj dobi, psihijatrica je naglasila da o osjećajima unutarnjeg nemira, praznine i ravnodušnosti djeca ne žele razgovarati, reći će da im je svejedno. „Dijete želi da mu se pomogne, ali odbija pomoć. U ovoj dobi to baš nije jednostavno i lako. Ali može se! Većina njih se razvije u zdrave ljude“, poručila je te dodala da, iako imaju osjećaj da sve mogu, ipak ne mogu. „Imaju privid kontrole. Kad im se nešto dogodi u ovoj dobi, misle da će to trajati zauvijek. Ako se nešto dogodi s prijateljima u toj dobi, ili kod kuće, na njih to jako utječe. Iako to neće pokazati“, istaknula je.

Rekla je i da ih škola u ovoj fazi razvoja malo manje zanima, ocjene ne smatraju važnima, a roditeljima to može smetati i tada dolazi do svađe. „Ako imate djecu u toj dobi, pustite ih s njihovim neredom u sobi. Ako im je kaos u glavi, ako su zbunjeni emocijama, soba im nije toliko važna. Osjećaji ih preplave pa ne mogu držati sobu u redu. Ali smeća u sobi ne smije biti, tu granicu možete postaviti“, kazala je. Dodala je i kako je odgoda vremena u ovoj dobi normalna (Evo samo još 5 minuta!). „Vi ćete se živcirati, ali oni će i dalje to raditi. Neće to napraviti kad im kažete. Možete inzistirati, ali oni će to napraviti kad žele“, rekla je predavačica.

„Zabrinuti se trebate kad kreće samoozljeđivanje, kad imaju panične napadaje, odbijanje odlaska u školu, osjećaju kao da nisu u svom tijelu… Dijete treba smiriti, ali i potražiti pomoć stručnjaka jer dijete ne može izdržati sve te emocije“, poručila je.

Što roditelj može učiniti?

„Obratiti se okolini, prijateljima. Ako dijete pitate izravno, nećete dobiti odgovor. To je moguće, ali rijetko. Obratiti se razredniku, školskom ili obiteljskom liječniku ili direktno psihologu, psihoterapeutu ili psihijatru. Ako vas nešto brine, reagirajte“, rekla je Banovac-Obad. „Ako dijete sve manje jede, gubi na težini, obratite se stručnjacima jer imaju iskrivljenu sliku stvarnosti. To zahtijeva psihološku, ali i fizičku pomoć. Jer ako čekate, već je razvijena klinička slika - poremećaj hranjenja“, kazala je. Istaknula je i ovisnost o ekranima koja je izražena u ovoj dobi, što često kod roditelja prolazi ispod radara, a ozbiljan je i sve češći problem.

Realne dvojbe - kad postoji problem?

1. Vršnjački odnosi

• Ključni su u adolescenciji. Roditelji u slučaju svađe ili fizičkog obračuna često ne znaju je li riječ o dječjem poslu ili treba reagirati. „Ako se djeca u prvom razredu tuku, zadirkuju, jedni drugima vraćaju, to nije nasilje. Ali kad se to događa u petom razredu, to je nasilje. Kad skupina vršnjaka iste dobi napada ili izruguje dijete u istom razredu, to je zlostavljanje (bullying) jer ide iz pozicije moći. Na to treba reagirati i roditelji trebaju prijaviti“, istaknula je. Dodala je kako djeca o tome ne žele razgovarati, ali se vide problemi u promjeni njihova ponašanja pa se najčešće povlače. Psihijatrica je navela i jedan slučaj - hitan pregled jednog djeteta na psihijatriji kojeg je uputila stručna služba. Dijete je napisalo listu na kojoj piše što će pojedinoj djeci učiniti. Svi su bili prestrašeni: druga djeca, roditelji pa i samo dijete koje je smislilo taj plan. „Ono je trebalo biti poslano na hitan pregled. Ali u razgovoru s njim, doznali smo da je zlostavljano godinama od druge djece. Obratilo se i roditeljima i školi, opomenuli su tu djecu-zlostavljače, ali ništa se nije promijenilo. „Ono je reklo čiteljici, ona ih opomene. Reklo je roditeljima, a oni ga samo utješe. S treće strane roditelji djece koja su ga izrugivala, radila su pritisak na školu da ovo dijete treba prijaviti, ali nijedan nije razgovarao sa svojim djetetom koje je ismijavalo to isto dijete. Ni ta djeca - zlostavljači nisu sretna i zadovoljna, jer imaju potrebu da se drugi osjeća loše. Svi su se s razlogom prestrašili, ali uzmimo u obzir da se nijedan roditelj nije zapitao zašto njegovo dijete druge izruguje ili zlostavlja“, poručila je psihijatrica te naglasila: „Sretna djeca ne zlostavljaju drugu djecu“. Istaknula je kako je liječenje potrebno kako za one koji su zlostavljani, tako i za one koji zlostavljaju.

2. Ekranizam

• Djeca koja su do druge, treće godine stalno izložena ekranima, imaju autističnu sliku. „Ovo me osobno jako zabrinjava“, istaknula je predavačica te izrazila razumijevanje za korištenje ekrana u vremenu u kojem se nalazimo, no naglasila je kako ipak treba paziti i bdjeti nad djecom. „Dijete s pet godina koje provodi puno vremena za ekranom postaje sve agresivnije. Roditelji im ipak popuštaju kako ne bi bili agresivni. „Ako svi zajedno gledate film ili ekrane, to je u redu, ali ako dijete samo gleda ekrane jer vi nešto morate obaviti, to nije u redu“, poručila je. Kazala je i da je vrijeme od 45 minuta pred ekranom i više nego dovoljno za dijete koje pohađa prvi razred. To vrijeme s odrastanjem može se produžiti. Također je govorila i o neprimjerenom sadržaju na internetu te naglasila da roditelj ima pravo „zadirati“ u privatnost svoga djeteta ako ga nešto počne zabrinjavati. Posebno je upozorila na online nasilje. „Ako se dijete isključuje iz različitih grupu na društvenim mrežama, može doći do suicidalnih misli. Oni smatraju da će to trajati cijeli život“, rekla je te potaknula roditelja da prijave policiji ako doznaju za online nasilje, ako se nekoga vrijeđa, pišu ružne stvari. Potom je govorila o ovisnosti o društvenim mrežama i igricama. Ispričala je i primjer iz prakse o suicidalnosti djeteta kojem je oduzeto korištenja ekrana. „Potražite pomoć ako dijete prekomjerno koristi ekrane. I kad nije došlo do ovisnosti, a vi ste nemoćni, potražite pomoć. Mlađima trebaju pravila, a starijima (adolescentima) trebaju kompromisi. S adolescentom se razgovara. Inače se gubi energija i ništa ne postižete“, potaknula je. Istaknula je da se strahovi i anksioznost koje djeca osjećaju, rješavaju postupnim izlaganjem u dogovoru sa stručnjakom koje prati dijete. Važan je interdisciplinarni pristup: suradnja škole, suradnja roditelja sa stručnjacima i dijete koje se trudi. U suprotnom, dodala je, ako bilo što od ovoga ne funkcionira, tu nastaje zastoj i to traje dugo.

3. Suicidalnost

• Ovdje je doktorica potaknula da je obvezno potrebno doći psihijatru te pojasnila što znači aktivna, a što pasivna suicidalnost i kada je potrebno djelovati odmah.

4. Samoozljeđivanje

• U početku roditelji ne primjećuju zarezivanje jer se djeca zarezuju na dijelovima tijela koji se ne vide. „Zarezivanje nastaje jer se djeca osjećaju prazno. Da bi išta osjećali, kad već psihički ne osjećaju, nanose si bol tjelesnim ozljeđivanjem. Dijete se ne zarezuje jer to čine drugi. Ne zarezuju se zbog prijatelja, kako misle mnogi roditelji, nego radi unutarnjeg stanja. Važna je intervencija psihijatra“, naglasila je.

Na kraju predavanja osvrnula se i na strah od psihijatra koji imaju mnogi. „Riječ je o razgovoru koji može pomoći. Psihijatar je doktor za emocije, kad boli srce, um. Do lijekova dolazi samo kad je za to potrebno. Mnogi se boje upravo lijekova, a mi štedimo djecu, dajemo male doze od kojih nitko neće postati ovisan. Velik je strah od toga“, kazala je te dodala kako postavljena dijagnoza ne ostaje zauvijek jer mnogi misle ako jednom dođu k psihijatru, da će zauvijek biti psihijatrijski slučajevi, a to posebno nije slučaj u dječjoj razvojnoj dobi.

Hitan pregled na psihijatriji potreban je kad su u pitanju: suicidalnost, samoozljeđivanje u svrhu suicida, psihoza, otvorena agresivnost prema sebi ili drugome.

Zadaća roditelja (Što psihijatar očekuje od roditelja?) je pratiti situaciju i postavljati granice. „Bez pravila i granice ne radite puno! Kad krene nešto po zlu, saznajemo da nema pravila i granica. Važno je da se zna tko je roditelj, a tko dijete“, poručila je roditeljima.

Također je podsjetila, na temelju primjera iz prakse, da je važna suglasnost roditelja - da ne može jedan reći DA, a drugi NE. „Prijatelji su prijatelji! Roditelji su roditelji! Ako ste djetetu prijatelj, ne možete mu postaviti granicu“, istaknula je. Dodala je i što nije poželjno govoriti djeci, pogotovo ako nije primjereno njihovu uzrastu. „Bračni problemi nisu ni za djecu, ni za mlade. Nemojte ih s time opterećivati iako vam možda ponekad izgledaju prividno odrasli. Dijete je dio obitelji, ali nije dio braka“, kazala je.

„Ako trebate pomoć, potražite je. Niste odgovorni i krivi ako se nešto s djetetom događa, ali jeste krivi ako ne reagirate. Svi imamo isti cilj - da se djeca u skladu s dobi zdravo razvijaju, a nerijetko to ovisi o postupcima odraslih“, zaključila je.

---