VARAŽDIN, 16. 3. 2026.

---

Emisija Vjera i nada Ureda za pastoral u medijima Varaždinske biskupije unazad nekoliko godina u korizmenom vremenu donosi ciklus emisija osobnih svjedočanstava vjere. Gošća četvrte emisije je Marija Košćak, supruga, majka, suvoditeljica Mješovitog župnog zbora Donom u crkvi Svetog Nikole biskupa u Varaždinu.

---

Marija je odgajana u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. „Odlazili smo redovito na nedjeljne mise. Crkva je bila mjesto u kojem sam odrastala. Molili smo isključivo za obiteljskim stolom i to u nedjelju jer su nedjeljni ručici bili jako važni i svečani, ali se o vjeri jako malo doma govorilo. Kroz odrastanje i sazrijevanje udaljavala sam se od vjere, od Boga, od Crkve, dok to potpuno nisam maknula iz svoga života i počela živjeti suprotno svemu čemu su me roditelji učili, načinu na koji su me odgajali“, rekla je Košćak. Tako je živjela sve dok se, kako je istaknula, nije upalio jedan alarm - sestrina bolest u odrasloj dobi.

„S 28 godina je oboljela od najgoreg mogućeg karcinoma maternice i ja sam bila uvjerena da je to Božji poziv da se vratim. I jesam, vratila sam se. Molila sam žarko da mi sestra ozdravi, nisam mogla podnijeti činjenicu da bih ju mogla izgubiti. U trenutku kad je ležala u mom krilu u automobilu, vodili smo ju u bolnicu, ona se opraštala od nas. Cijelo sam vrijeme samo molila da preživi. No, kad sam vidjela tu patnju na njezinom licu, a s druge strane neobjašnjivi mir, tada sam rekla: 'Neka bude kako Ti želiš!' Ona je danas živa i snažna osoba i ja sam na tome neizmjerno zahvalna“, svjedoči naša sugovornica.

Istaknula je kako je sestrinim ozdravljenjem stao i njezin povratak Bogu. Obraćanje se dogodilo na Taboru dok je voditelj Kuće bio pater Zvjezdan Linić. Moja prijateljica Vlatka Križanec pozvala me na Tabor jednu subotu i ja sam pristala. Nisam ništa znala o tom mjestu, nisam znala što mogu očekivati. Međutim, nakon cijelog dana provedenog tamo, imala sam takav snažan dojam unutar sebe i nisam to znala niti opisati. Nisam znala prenijeti to oduševljenje. Jedino što sam znala, znala sam da želim opet otići i da želim da moji najbliži isto odu tamo. Već tjedan dana kasnije, išla sam s Vlatkom ponovno na Tabor u subotu i taj puta je išao i moj brat Domagoj. Kad smo tamo došli, imala sam priliku gledati promjenu koja se događa na mom bratu. Te promjene su bile neopisive i nepobitne. Na kraju tog dana, gledala sam u potpuno drugačijeg čovjeka. Program je završavao klanjanjem i pater Zvjezdan je vraćao Presveto u kapelo. U kapelici sam tada bila s bratom. Za to vrijeme svi su pjevali jednu pjesmu. Moj brat je pao na koljena, raširio ruke i pjevao pjesmu koju nikad nije čuo - od početka do kraja i to točno. U tom trenutku sam znala da se moj život potpuno mijenja. Tjedan dana kasnije, moj tadašnji dečko je isto došao na Tabor i nakon boravka ondje, navečer je došao do mene i rekao: 'Marija, ja nemam više nikakvih pitanja.' Odlučili smo svoj način života promijeniti iz korijena“, posvjedočila je.

Košćak je podijelila i svjedočila o iskustvu prolaska kroz proces proglašenja ženidbe ništavom. Ispričala je kako se udala mlada i da je zatrudnjela. Brak je kratko trajao jer je bio na krivim temeljima. „Većina nas nije svjesna što je brak i u velikom neznanju ulazimo u brak. Pristupamo tome jako romantično i sve je važnije osim samog sakramenta pa se nadamo da će se sve s vremenom ispraviti, nekako će već biti, ali bez Boga je jednostavno nemoguće izgraditi išta stabilno“, istaknula je.

Rekla je da se nije usudila pokrenuti proces proglašenja ništavnosti ženidbe, ali u tome ju je ohrabrio i potaknuo župnik koji joj je sve vrijeme iščekivanja odluke bio velika podrška. Istaknula je, između ostaloga, da su u to vrijeme njezin muž, s kojim je bila civilno vjenčana, i ona počeli živjeti u čistoći. Zbog povjerenja župnika u njihove iskrene namjere i veliku žrtvu, imali su mogućnost za redovitu ispovijed i pričest, ali nakon mise u sakristiji, kako ne bi izazivali sablazan drugih vjernika.

„Taj proces je izuzetno težak. Težak je zato jer kopaš po najdubljim, najintimnijim i najnježnijim dijelovima svoga bića. Jedini motiv za to je istina. Jedini motiv za to je ispunjenje Božje volje. I ti tu moraš biti spreman prihvatiti Božje NE jednako kao i Božje DA. Naravno da su moje čežnje i čežnje mog supruga su bile da se možemo vjenčati, ali sjećam se da kad se taj cijeli proces bližio kraju, ja sam došla do njega i pitala ga što ako ja to ne dobijem, što ćemo onda. On me pogledao i rekao: 'Marija, nedostaje li ti nešto? Nismo li sretni? Ako ne završi kako želimo, nastavit ćemo živjeti ovako kao i do danas'. Tad sam osjetila kolika je Božja ljubav“, ispričala je Marija kroz suze. „Tad sam znala da je on definitivno čovjek s kojim želim provesti ostatak svog života. Bez obzira na to hoćemo li nastaviti živjeti kao brat i sestra ili kao muž i žena“, posvjedočila je.

Potom je ispričala sve lijepe događaje i uspomene koje prebire u srcu nakon proglašenja ženidbe ništavom, a zbog čega se onda mogla udati za svog sadašnjeg supruga. „Puna crkva naših prijatelja, molitelja, naših kumova, naša obitelj, svećenici koji su za oltarom, moji prijatelji. Neću zaboraviti župnikove riječi koje nam je tada uputio: 'Marija i Erlino, dugo je trajao vaš advent. Konačno je stigao i vaš Božić'“, posvjedočila je Marija Košćak, a cijelo njezino svjedočanstvo, u kojem donosi i poruku za sve koji razmišljaju o rastavi braka, ali i o procesu proglašenja ženidbe ništavom, možete pogledati u priloženoj emisiji.

---