VARAŽDIN, 2.6.2026.

---

Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije osnovan je i blagoslovljen 2. lipnja 2006. godine. Uz 20. godišnjicu osnutka Ureda, voditeljica Anita Treščec u intervjuu za Veritas-Glasnik sv. Antuna Padovanskog donosi kratak pregled pastoralnog djelovanja u katoličkim i svjetovnim medijima. Plodove duge prisutnosti u neizostavnom pastoralnom djelovanju Crkve na polju evangelizacije osjeća u svom osobnom životu, a svjedoči i o plodovima mnogih s kojima je dosad surađivala. Plodova ne bi bilo da varaždinski biskupi nisu imali ideju i viziju te razumijevanje važnosti prisutnosti Crkve i na digitalnom kontinentu. Intervju koji je objavljen u veljači ove godine uz spomendan sv. Franja Saleškog, zaštitnika katoličkih novinara, prenosimo u cijelosti.

---

1. Dvadeseta obljetnica Ureda za pastoral u medijima Varaždinske biskupije zasigurno označava do vrha napunjenu košaru duhovnih plodova koje su mogli i još uvijek mogu ubirati vjernici Varaždinske biskupije, ali i šire. No, trebao je ipak netko s nečim krenuti da biste danas mogli biti ponosni na 20 godina prisustva Crkve u medijskom prostoru. Tko je inicijator pokretanja Ureda, kakva je bila vizija i kako su izgledali njegovi počeci djelovanja?

U lipnju 2006. godine prvi varaždinski biskup Marko Culej blagoslovio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije na istoj adresi na kojoj djeluje i danas. Dobro je istaknuti da su sami djelatnici svjetovnih medija izrazili interes i zanimanje za suradnju s Varaždinskom biskupijom na području objavljivanja vjerskih sadržaja. Konkretno, radi se o inicijativi s Varaždinske televizije, s kojom je biskup Culej uspostavio konkretnu suradnju još 2003. godine. Zadužio je nekoliko svojih suradnika za pružanje potpore medijima te istovremeno poslao mladog svećenika Krunoslava Novaka u Rim na studij komunikologije. Nakon povratka sa studija u Rimu vlč. Novak, danas generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije i docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, osmislio je i pokrenuo Ured za pastoral u medijima usmjeren na evangelizacijske i formativne vjerske sadržaje u medijima te na brigu za same medijske djelatnike. Paralelno s time Biskupija je od svog osnivanja imala vanjsku stručnu suradnicu, novinarku koja je kao dopisnica za nacionalne katoličke i svjetovne medije izvještavala s događanja na biskupskoj i župnoj razini ostvarujući informativnu medijsku djelatnost. Vrijedi spomenuti i kako je Varaždinska biskupija među prvima u Hrvatskoj od 2002. imala svoju mrežnu stranicu. Bili su to dobri temelji za doista bogato medijsko djelovanje Varaždinske biskupije već više od 20 godina.

2. Kako je rad Ured bio postavljen kroz proteklih 20 godina? Je li bilo promjena u načinu rada, sadržaju, djelatnicima? Što ste sve stvarali, kreirali, producirali?

U početku je vlč. Novak bio na raspolaganju djelatnicima svjetovnih medija u ostvarivanju vjerskog programa, preuzeo je uređivanje i vođenje nekih radijskih i televizijskih emisija, pisao kolumnu za lokalni tjednik. Zanimljivo je kako je uz stručnu pomoć ubrzo medijskim djelatnicima postao i svojevrsni duhovnik jer je kao svećenik doista i mogao pastoralno djelovati među kolegama iz svjetovnih medija. Naravno, da bi mogao ostvarivati viziju Ureda trebao je suradnike koje je pronašao među animatorima koji su prolazili formaciju u salezijanskom projektu Mladi za mlade, a u Varaždinskoj biskupiji u projekt su bili uključeni studenti završnih godina Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Katehetskog instituta. S tim animatorima, mladim vjeroučiteljima, vlč. Novak je počeo ostvarivati vjerski televizijski program za Varaždinsku televiziju, a zapošljavanjem jednog djelatnika pomalo je osamostalio proizvodnju vjerskih sadržaja. To je Uredu omogućilo uredničku slobodu u izboru i obradi tema te realizaciji emisija. Naravno, puno se toga promijenilo u 20 godina, od formata i sadržaja emisija, broja djelatnika, paralelno s time količina i raznovrsnost sadržaja za televiziju, radio, web, društvene mreže.

3. Kako ste od vjeroučiteljice postali novinarka, urednica, voditeljica ovoga Ureda? Zašto ste učionicu zamijenili radom u medijima?

Da ću biti vjeroučiteljica odlučila sam u 4. razredu osnovne škole. Poželjela sam biti baš poput moje vjeroučiteljice Vlatke Ivek. Rođena sam i odrasla u župi Sračinec koja je, zamislite, od 1985. godine imala laikinju vjeroučiteljicu koja nam je imala župni vjeronauk. Imala je nevjerojatnu vještinu pričanja priča. Biblijski junaci oživljavali su u mojoj glavi, potpomognuti ilustracijama iz Ilustrirane biblije mladih. Imali smo župnika, preč. Slavka Gabuda, koji je za potrebe kateheze nabavio dijaprojektor, gledali smo fotografije s dijapozitiva, filmove. Župni listić imali smo otkada pamtim, umnažan na ciklostilu. Zašto to spominjem? Kad ste me zamolili za intervju spomenuli ste sv. Franju Saleškog, zaštitnika pisaca, novinara i katoličkog tiska, svetog ženevskog biskupa, crkvenog naučitelja čijoj je zaštiti i don Bosco povjerio svoju Družbu. Kao svećenik, duhovni pisac, odgajatelj i izvanredan dušobrižnik služio se svim dostupnim sredstvima: pismima, plakatima, letcima, brošurama i knjigama. U današnje vrijeme sigurno bi se služio medijima i društvenim mrežama. Moja vjerska i duhovna formacija započela je uz takve ljude koji su sva moguća dostupna sredstva koristili za navještaj Evanđelja. Kako sam spomenula, paralelno s početkom rada u školi završila sam i temeljnu formaciju animatora i pridružila se timu koji je okupio vlč. Krunoslav Novak. Na njegov poticaj i uz podršku biskupa Mrzljaka i Varaždinske biskupije 2007. godine otišla sam na studij društvene komunikacije na Papinsko salezijansko sveučilište u Rimu. U međuvremenu je i vlč. Novak nastavio svoj doktorski studij te sam ja po povratku iz Rima u prosincu 2011. godine od biskupa Mrzljaka imenovana voditeljicom Ureda za pastoral u medijima.

4. Netko „zlonamjeran“ bi mogao pomisliti kako je četvero djelatnika previše. Druge biskupije u Hrvatskoj nemaju ovakav slučaj.

Od 2014. godine zapošljavanjem dvoje djelatnika, novinarke Ive Kuzmić i medijskog tehničara Siniše Conara, Ured je dobio novi zamah u proizvodnji sadržaja pastoralnog i evangelizacijskog karaktera. Od 2017. godine našem Uredu dodana je i informativna medijska djelatnost te još jedan, četvrti, djelatnik, najprije je to bio novinar Goran Damjanić, a nakon njegovog odlaska našem timu pridružio se Branimir Gubić.
Uz tjednu televizijsku emisiju Vjera i nada, koja se emitira na Varaždinskoj televiziji i Laudato TV-u,  te mjesečnu emisiju U svjetlu vjere, pripremamo tjednu radijsku emisiju Kome da idemo koja se emitira na sedam lokalnih radio postaja u Varaždinskoj biskupiji. Redizajnirali smo i osuvremenili biskupijsku mrežnu stranicu te preuzeli njezino uređivanje i adminstriranje. Otvorili smo YouTube kanal, profile na društvenim mrežama, najprije Facebook, a potom i Instagram. Organizirali smo i proveli medijske i fotografske edukacije za različite skupine. Okupljamo kolege iz svjetovnih medija, za koje smo ne samo izvor informacija, već često i mjesto na kojem provjeravaju svoje informacije, svoje razumijevanje crkvenih i teoloških pojmova. Podržavamo sve biskupijske pastoralne projekte. Snimili smo, pripremili za emitiranje i distribuciju razne koncerte, festivale, igrokaze i predavanja u organizaciji drugih biskupijskih ureda. U vremenu epidemije Covid-19 samostalno smo realizirali televizijske i internetske prijenose misnih slavlja, zahvaljujući povjerenju i podršci tada novog varaždinskog biskupa Bože Radoša.
Ured je danas, između ostalog,  središnje mjesto najave, promocije i praćenja svih važnih biskupijskih i župnih događaja, pastoralnih projekata, vjerskih inicijativa i različitih zajednica koje posredujemo nacionalnim katoličkim medijima od IKA-e, HKR-a, HKM-a, Glasa Koncila i drugih, kao i našim lokalnim medijima. Arhiva našeg Ureda prava je mala riznica povijesti naše Biskupije, dokumentirana i zabilježena kroz fotografiju, tekst, audiovizualne materijale. 
Sve što sam do sad spomenula vjerujem da opravdava četvero zaposlenih. Naš rad i misija daleko nadilazi ulogu jednog tiskovnog ureda. Znam da mnogi biskupijski medijski uredi (kako god bili definirani nazivom) počivaju na leđima jednog djelatnika. To dakako ovisi o pastoralnim aktivnosti jedne biskupije, ali i viziji pojedinih biskupa o ulozi i poslanju medijskih ureda.

5. Koje ste plodove radom u pastoralu medija mogli ubrati upravo za sebe?

S jedne strane rad u medijima donio mi je širinu, preglednost terena, poznavanje ljudi, zajednica, inicijativa. Omogućio mi je da vidim i doživim ljepotu Crkve u konkretnosti življenja, od obiteljskog života, redovničkih i župnih zajednica, molitvenih i karizmatskih pokreta, vjerničkih inicijativa i udruga. Posao me dovodi Isusu u slavlju svete mise, u molitvenim i duhovnim susretima, u hodočašćima i tu uvijek ima prostora za osobnu pobožnost i posvećenje. Susreti s nekim ljudima obilježe vas za čitav život. Njihovo svjedočanstvo vjere prokušane kroz bolesti, smrti, siromaštva pobuđuju u meni veliku zahvalnost za sve što mi je Gospodin darovao kao i čvrstu spoznaju kako je čitav moj život, sve što jesam i posjedujem u Božjim rukama. To je spoznaja koja umiruje sve oluje života.

6. Koliko mediji, napose katolički, crkveni, doprinose povjerenju vjernika u Crkvu i crkvene institucije?

Poznavanje Crkve i njezinog djelovanja, poznavanje crkvenih institucija, crkvenih osoba uvjet je da bi se izgradilo povjerenje. U tom smislu je nezaobilazna uloga katoličkih, crkvenih medija jer posreduju tu sliku Crkve, približavaju crkvenu stvarnost vjernicima. No, čini mi se još važnije njegovati neposredne, konkretne odnose u zajednicama. Povjerenje se ipak više nego u medijima gradi na osobnoj razini. Ako će vjernici imati pozitivna i dobra iskustva sa svojim župnicima, župljanima imat će i povjerenje u ono što Crkva govori i čini. Naravno, moramo biti svjesni da mnogi naši vjernici ne ostvaruju odnose na toj razini te će zadovoljenje svojih duhovnih potreba tražiti i u medijima. I to je razlog zašto Crkva mora u medijima prepoznati priliku i instrument navještaja, te kroz svoju stalnu i neumornu prisutnost poticati želju za konkretnim susretom s Isusom u sakramentima i u zajednici vjernika. Mediji su prostor gdje ćemo susresti mnoge koje ne susrećemo u crkvenim prostorima. Ne smijemo u tom smislu propuštati priliku za susret.

7. Kakvo je povjerenje Crkve i njezinih službenika u medije i medijske djelatnike? Može li se praviti kao da je „nedodirljiva“ ili da je se neke stvari ne tiču?

Sigurno da određena iskustva Crkve s medijima mogu biti povod određenog opreza pa i nepovjerenja. Problemi najčešće nastaju zbog nepoznavanja crkvenih stvarnosti od strane medija. Zasigurno ima i onih zlonamjernih koji namjerno iskrivljuju sliku Crkve, no mislim da to nije pravilo. Nerijetko i sama Crkva ne uspijeva prereći svoju stvarnost na način i jezik razumljiv današnjem čovjeku. I ne tiče se to samo, recimo to tako, crkvene hijerarhije. Mnoge laičke, vjerničke inicijative, ako hoćete i molitvene nakane, nerazumljive su današnjem čovjeku. A kad nešto ne razumiješ i ne poznaješ to izaziva određenu nelagodu i strah te je nepovjerenje logična posljedica. Otvorenost i spremnost za dijalog uvjet je da bi se ostvarilo povjerenje. Nažalost, medijski djelatnici koji propitkuju crkvenu stvarnost često ne pronalaze sugovornike u Crkvi. Posljedice su onda naslovi, tekstovi, reportaže koji nisu posve istiniti, a koje su se mogle izbjeći komunikacijom. Veliki je izazov u tom smislu pred nama. 

8. Je li drugačija predodžba Crkve spram katoličkih medija i novinara? Kakvo povjerenje oni uživaju od strane svojih poslodavaca?

Ne dolaze ni ovdje stvari automatizmom. Nužno je davati i opravdavati povjerenje, jasno komunicirati međusobna očekivanja i zaduženja. Nekad mi se čini da od strane Crkve nedostaje prepoznavanje stručnosti katoličkih novinara, njihovih vještina i specifičnih znanja kako novinarskog zanata tako i poznavanje crkvene stvarnosti. U tom smislu ponekad su katolički novinari nedovoljno iskorišteni u kreiranju medijske slike Crkve. Čini mi se da je to ona dugo poznata „bolest“ Crkve kako svi mogu sve raditi i svi su stručni u svemu. Katolički mediji i novinari u službi su Crkve i u tom smislu institucije ih više trebaju koristiti kao potporu svojem pastoralnom radu i djelovanju.

9. Kad govorimo o povjerenju, raste li povjerenje Crkve u laike kroz proteklo desetljeće ili dva?

Mnoge su službe i uloge u Crkvi povjerene laicima i mislim da će se s vremenom Crkva morati i više oslanjati na njih. Što zbog pada broja svećenika, što zbog specifičnih znanja i vještina kojima laici raspolažu, zbog njihovog poznavanja prilika i potreba suvremenog čovjeka. Promatrajući Crkvu na terenu, u konkretnosti svakodnevice, uočavam kako je nužno okretanje svećenika onome što je samo njima povjereno: briga za spasenje duša, njegovanje molitvenog i sakramentalnog života, vođenje i usmjeravanje različitih laičkih inicijativa i pokreta. Čini mi se da raste povjerenje u laike proteklih godina, ali razumijem i određenu razinu opreza. Rekla bih da kako ni zaređeni službenici, tako ni vjernici laici nisu otporni na vječnu napast oholosti i karijerizma te jedni i drugi trebaju uvijek iznova otkrivati svoju ulogu poslužitelja Evanđelja.

10. Mislite li da Crkva može odustati od medija, svojih medija i svojih novinara?

Nezamisliva mi je takva situacija. To bi značilo odustati od navještaja Evanđelja „svakom stvorenju“, „do nakraj zemlje“, a danas je to na suvremenim „trgovima“ internetskih medija i društvenih mreža. Odustati od medija značilo bi ne susretati ljude na prostorima koje obitavaju. Ako Crkva neće taj medijski prostor ispunjavati svojim sadržajem, tko će ga i čime ispuniti? I baš zato jer su svi kreatori tog medijskog sadržaja i što među tim sadržajem ima i puno lošeg, neprovjerenog, neistinitog, zavodljivog, Crkva treba još više raditi na edukaciji i formaciji svoj službenika na tom području. 

13. Dobro mijenja sve. Hoćete li se Vi, Vaši djelatnici, katolički novinari, moći umoriti od djelovanja pod tim postulatom? Koje je poslanje i poziv katoličkih novinara?

Umor je znak rada i zauzetosti i od njega ne treba bježati. Trebamo si dozvoliti te trenutke razočaranja, umora, neplodnosti da bismo još revnije tražili načine i trenutke odmora kada ćemo u svjetlu Božje riječi pročišćavati svoje motivacije, poglede i stavove. Biti otvoreni i spremni uvijek iznova pronalaziti ono dobro, istinito i lijepo u našoj Crkvi i društvu - to je poziv i poslanje katoličkih novinara.

---