4. nedjelja došašća_B
U drugom stanju
Kad bi netko „pao s Marsa“ u našu zemlju, kad bi se ovih dana prvi put u životu prošetao gradskim ulicama, promatrao okićene prozore i dvorišta, kad bi ušao u trgovine, u naše domove, susreo raspoložene ljude koji se zabavljaju i radosno iskazuju velikodušnost, kad bi upalio radio ili televizor, čitao pisma i čestitke... taj mora da bi pomislio kako je ovaj svijet u nekom drugom stanju, nekom ljepšem i nježnijem, osjećajnijem i razdraganom, baš poput trudnice, u blagoslovljenom stanju. Sigurno bi se zapitao tko je taj koji se na svakom koraku spominje i zbog kojega se sve to događa. Kad bi pitao ljude gdje je Božić, što bi mu odgovorili?
Vjerojatno bi ga dobrohotno uputili u crkvu. Čuo bi tamo na 4. nedjelju došašća, koja je ove godine ujedno Badnjak, o Djevici Mariji, zaručenoj s Josipom, koja će roditi Božjega Sina. Pokušao bi se sjetiti je li u onom ozračju „božićne čarolije“, osim u nekoliko crkvenih pjesama koje su snimili popularni glasovi, igdje ništa čuo o ženi i mužu bez kojih Božića ne bi bilo. Teško.
A važno je osluškivati njihovu poruku jer ona čuva stvarnost Božića. Ni za koju majku njezino dijete nije neka bajkovitost, nego najprisnija realnost proživljena u svim nijansama boli i žrtve, radosti i ljubavi. Marijina je poruka da ništa dobro ne dolazi bez trud(ov)a. Trud za trudom garancija je ljubavi. A Josip, muž pravedan, govori o bespogovornom povjerenju jer ništa dobro ne dolazi bez uporne i strpljive vjernosti.
Slušajući o njima, naš putnik vjerojatno bi se zagledao u jaslice, koje iznenađuju, ne samo zato što se sve rjeđe mogu vidjeti izvan crkve, nego jer je Božji Sin rođen u štali. Ljudi koji su odrasli na selu dobro znaju da tu nema nikakve idile. On, zbog čijeg je dolaska čak i svijet vidno u drugom stanju, želi doći u najbjednije i najneurednije zakutke ljudskih života i promijeniti to stanje bezizlaznosti i jada.
Razumijem zašto jaslice nisu privlačne u gradskim centrima, nije ni u centru Betlehema bilo mjesta za trudnu ženu i skromnog muža koji ne donose čaroliju, nego stvarnost Božića. Ali ne razumijem zašto nisu dobrodošle ili su negdje u kutu u obiteljima koje su isto na mukama. Kažu da su to samo figurice. Da, ali i na boru su samo figurice pa su svima tako bitne i uočljive!
Svi se mi ponekad osjećamo kao da smo s Marsa pali. Sada imamo priliku da se ponovno nađemo u onome što je dobro, a za taj se pothvat traži samo naš trud i vjernost. Ne propustimo ovih dana poslušati mudar savjet koji bi svatko dobrodušan dao onima koji traže Božića. Odgovori i rješenja nalaze se u Crkvi. Ona je taj „Betlehem“, što na hrvatskom, znakovito, znači „kuća kruha“. Poput brižne majke pružit će svakome stvarnost Boga za kojim čezne.
vlč. Ivica Cujzek
Kad bi netko „pao s Marsa“ u našu zemlju, kad bi se ovih dana prvi put u životu prošetao gradskim ulicama, promatrao okićene prozore i dvorišta, kad bi ušao u trgovine, u naše domove, susreo raspoložene ljude koji se zabavljaju i radosno iskazuju velikodušnost, kad bi upalio radio ili televizor, čitao pisma i čestitke... taj mora da bi pomislio kako je ovaj svijet u nekom drugom stanju, nekom ljepšem i nježnijem, osjećajnijem i razdraganom, baš poput trudnice, u blagoslovljenom stanju. Sigurno bi se zapitao tko je taj koji se na svakom koraku spominje i zbog kojega se sve to događa. Kad bi pitao ljude gdje je Božić, što bi mu odgovorili?
Vjerojatno bi ga dobrohotno uputili u crkvu. Čuo bi tamo na 4. nedjelju došašća, koja je ove godine ujedno Badnjak, o Djevici Mariji, zaručenoj s Josipom, koja će roditi Božjega Sina. Pokušao bi se sjetiti je li u onom ozračju „božićne čarolije“, osim u nekoliko crkvenih pjesama koje su snimili popularni glasovi, igdje ništa čuo o ženi i mužu bez kojih Božića ne bi bilo. Teško.
A važno je osluškivati njihovu poruku jer ona čuva stvarnost Božića. Ni za koju majku njezino dijete nije neka bajkovitost, nego najprisnija realnost proživljena u svim nijansama boli i žrtve, radosti i ljubavi. Marijina je poruka da ništa dobro ne dolazi bez trud(ov)a. Trud za trudom garancija je ljubavi. A Josip, muž pravedan, govori o bespogovornom povjerenju jer ništa dobro ne dolazi bez uporne i strpljive vjernosti.
Slušajući o njima, naš putnik vjerojatno bi se zagledao u jaslice, koje iznenađuju, ne samo zato što se sve rjeđe mogu vidjeti izvan crkve, nego jer je Božji Sin rođen u štali. Ljudi koji su odrasli na selu dobro znaju da tu nema nikakve idile. On, zbog čijeg je dolaska čak i svijet vidno u drugom stanju, želi doći u najbjednije i najneurednije zakutke ljudskih života i promijeniti to stanje bezizlaznosti i jada.
Razumijem zašto jaslice nisu privlačne u gradskim centrima, nije ni u centru Betlehema bilo mjesta za trudnu ženu i skromnog muža koji ne donose čaroliju, nego stvarnost Božića. Ali ne razumijem zašto nisu dobrodošle ili su negdje u kutu u obiteljima koje su isto na mukama. Kažu da su to samo figurice. Da, ali i na boru su samo figurice pa su svima tako bitne i uočljive!
Svi se mi ponekad osjećamo kao da smo s Marsa pali. Sada imamo priliku da se ponovno nađemo u onome što je dobro, a za taj se pothvat traži samo naš trud i vjernost. Ne propustimo ovih dana poslušati mudar savjet koji bi svatko dobrodušan dao onima koji traže Božića. Odgovori i rješenja nalaze se u Crkvi. Ona je taj „Betlehem“, što na hrvatskom, znakovito, znači „kuća kruha“. Poput brižne majke pružit će svakome stvarnost Boga za kojim čezne.
vlč. Ivica Cujzek
