Tko želi biti siromah?

Uoči kraja liturgijske godine i proslave Isusa Kralja svega stvorenja, obilježili smo Dan siromaha. Kada se spomene siromah, obično se pomisli na čovjeka koji nema čime kupiti kruh, no jednako je bolna, ako ne i bolnija, bijeda onih koji svoj kruh nemaju s kim podijeliti, koji nemaju s kim riječ progovoriti. Kako mora biti strašno ne čuti riječ utjehe ili nade u vlastitom razapinjanju.

S Dizmom i Gizmom, kako predaja imenuje razbojnike na Golgoti, svaki čovjek može se poistovjetiti u osobnoj razapetosti između želja i realnosti, poraza i uspjeha, vjere i sumnje, dobra i zla... Tada se i naši pogledi usmjeruju nekamo odakle očekujemo pomoć. Kako bogato Bog časti one koji ruke k njemu uzdižu!

Potvrđuje nam to sv. Dizma od kojega možemo mnogo naučiti za svoje svakodnevne muke. On, koga je od propalice do sveca dijelilo samo par riječi, svjedoči da jedna ljubazna riječ može biti jači analgetik od svih farmaceutskih sredstava za ublažavanje boli, pogotovo kada se usporedi sa zlom psovke i proklinjanja koje agoniju samo pogoršava. Posebno su moćne čovjekove zadnje riječi koje najbliži zauvijek pamte, a čitav svijet pamti Dizmine: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.“ Kako veličanstven kraj jedne razapetosti! Usmjeren na srce Boga koji u svojoj moćnoj ruci drži sve, ali dragovoljno prihvaća ljudsku bijedu i daje se razapeti da pokaže svoju blizinu čovjeku koji trpi.

Ne radi se tu samo o umiranju. Kraj je iskustvo svakog djela i događaja, posla, susreta, slavlja ili patnje i razapetosti, svakoga dana. Ne bismo smjeli doći do bilo kojeg kraja bez molitve i lijepe, dobre riječi upućene onima koji su nas tu dopratili. I razapeti ljudi, također, dio su naše stvarnosti. I Gizma i Dizma dio su naših nutrina, pogotovo imajući na umu riječi sv. Augustina: „Jedan je tu da ne očajavaš, a drugi da se ne uzoholiš.“

Sve nas to vodi do pitanja vrijednog života: Hoćeš li biti Božji siromah? Da se ne zavaravamo, svi smo mi, htjeli ili ne, siromasi. Makar posjedovali i milijune, svi smo prosjaci Božje i ljudske ljubavi. Jedino je razlika u tome što su neki sretni, a neki ne. Sretni su oni čiji je odgovor potvrdan, koji hoće biti Božji, koji se njegova i svoga siromaštva ne stide.

Dobro Gospodin zna kako je to biti razapet i ne treba njemu držati prodike kako je to teško, nego treba iskoristiti njegove „džokere“ – sakramente u kojima nam on dolazi pomoći. Na životnoj kalvariji posebno je važno bolesničko pomazanje koje ne smijemo zapostaviti. Nije to posljednji korak prema smrti, nego je to „konačan odgovor“ čovjeka koji je svjestan da svemu jednom dođe kraj, a na kraju se uvijek iskristalizira što je pravo bogatstvo i tko je njegov Vlasnik

.
 

---