32. nedjelja kroz godinu C
Dokaži mi Boga
Nedavno sam razgovarao s mladićem koji traži odgovore o Bogu i vjeri, a posebno ga muči pitanje uskrsnuća. Vidjelo se da je upućen u teološke pojmove, također, čitao je o iskustvima tzv. bliske ili kliničke smrti, što ga je posebno intrigiralo, ali još više poljuljalo. Teško je zaboraviti njegov vapaj: „Dokažite mi! Nek mi netko dokaže što je istina!“
Zajednički je to krik mnogih mladih duša koje nose teret modernoga doba u kojem se gomilaju informacije bez jasnoće temeljitosti. Suvremena strujanja možemo usporediti sa saducejima koji su odbacivali tradicijom utvrđena vjerovanja i naginjali liberalnijim etičkim shvaćanjima, ali nije nam cilj govoriti o njima, nego pomoći onima koji traže istinu da se oslobode duha vremena kojemu neutemeljenost paše jer tu svakakve špekulacije i teorije, svačiji utjecaji i ideje nalaze plodno tlo.
Možda je ponajbolja slika tog vremena reklamni plakat jedne banke koji smo prije par godina viđali na svakom koraku. Na njemu je pisalo: „Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe.“ Netko je umjesto „sebe“ dopisao „Isusa“. Mi trebamo ljude koji vjeruju u Isusa, koji razumiju temelje i smisao života. Dobro je izgrađivati osjećaje samouvjerenosti, ali zamislite kako se mora osjećati mlad, nesiguran čovjek u takvom egocentričnom i samodostatnom svijetu. Kako mora biti strašno gledati u vlastitu budućnost bez cilja, iznevjeren od ljudi, pa i najbližih, okružen okrutnostima, mržnjom, razorenim odnosima, izložen promidžbi neistine i nemorala, uzdajući se samo u sebe, bez dokaza da postoji pravedan Bog koji ga voli. To mora biti pravi pakao. Kako onda vjerovati da postoji raj?
Ne znam hoće li Mihael ove riječi pročitati, ali molim tebe, dragi čitatelju, ako poznaješ nekoga tko poput Mihaela čezne za dokazima o postojanju Boga živih, Boga koji garantira život nakon patnje i smrti, nemoj okrenuti glavu – dokaži mu! Čvrsti, temeljiti, iskusni vjernici reći će da takvi dokazi nisu potrebni, štoviše, usprotivit će se ovom pozivu jer vjera nije znanost, a Bog je daleko iznad naših zamisli i mogućnosti. Lijep je to izraz izgrađene vjere. Ali pomalo i sebičan i neodgovoran. Lakše je reći da je nemoguće Boga dokazati, nego pogledati u oči tom mladom čovjeku i postati dokaz koji on treba.
Sv. Irenej rekao je da je slava Božja živi čovjek. Nikakva smrt niti ikoja druga sila ne može biti dokaz o postojanju vječnoga života, nego jedino živi čovjek koji vjeruje u Isusa, koji svojim životom Boga proslavlja. Boga koji je život stvorio i ne može protiv života, ne može protiv sebe.
Ti si, dragi čitatelju, tome najuvjerljiviji dokaz koji mnogi traže. Ti si svojim primjerom, svojom nadom, vjerom i ljubavlju, dokaz živoga i istinitoga Boga!
Vlč. Ivica Cujzek
Nedavno sam razgovarao s mladićem koji traži odgovore o Bogu i vjeri, a posebno ga muči pitanje uskrsnuća. Vidjelo se da je upućen u teološke pojmove, također, čitao je o iskustvima tzv. bliske ili kliničke smrti, što ga je posebno intrigiralo, ali još više poljuljalo. Teško je zaboraviti njegov vapaj: „Dokažite mi! Nek mi netko dokaže što je istina!“
Zajednički je to krik mnogih mladih duša koje nose teret modernoga doba u kojem se gomilaju informacije bez jasnoće temeljitosti. Suvremena strujanja možemo usporediti sa saducejima koji su odbacivali tradicijom utvrđena vjerovanja i naginjali liberalnijim etičkim shvaćanjima, ali nije nam cilj govoriti o njima, nego pomoći onima koji traže istinu da se oslobode duha vremena kojemu neutemeljenost paše jer tu svakakve špekulacije i teorije, svačiji utjecaji i ideje nalaze plodno tlo.
Možda je ponajbolja slika tog vremena reklamni plakat jedne banke koji smo prije par godina viđali na svakom koraku. Na njemu je pisalo: „Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe.“ Netko je umjesto „sebe“ dopisao „Isusa“. Mi trebamo ljude koji vjeruju u Isusa, koji razumiju temelje i smisao života. Dobro je izgrađivati osjećaje samouvjerenosti, ali zamislite kako se mora osjećati mlad, nesiguran čovjek u takvom egocentričnom i samodostatnom svijetu. Kako mora biti strašno gledati u vlastitu budućnost bez cilja, iznevjeren od ljudi, pa i najbližih, okružen okrutnostima, mržnjom, razorenim odnosima, izložen promidžbi neistine i nemorala, uzdajući se samo u sebe, bez dokaza da postoji pravedan Bog koji ga voli. To mora biti pravi pakao. Kako onda vjerovati da postoji raj?
Ne znam hoće li Mihael ove riječi pročitati, ali molim tebe, dragi čitatelju, ako poznaješ nekoga tko poput Mihaela čezne za dokazima o postojanju Boga živih, Boga koji garantira život nakon patnje i smrti, nemoj okrenuti glavu – dokaži mu! Čvrsti, temeljiti, iskusni vjernici reći će da takvi dokazi nisu potrebni, štoviše, usprotivit će se ovom pozivu jer vjera nije znanost, a Bog je daleko iznad naših zamisli i mogućnosti. Lijep je to izraz izgrađene vjere. Ali pomalo i sebičan i neodgovoran. Lakše je reći da je nemoguće Boga dokazati, nego pogledati u oči tom mladom čovjeku i postati dokaz koji on treba.
Sv. Irenej rekao je da je slava Božja živi čovjek. Nikakva smrt niti ikoja druga sila ne može biti dokaz o postojanju vječnoga života, nego jedino živi čovjek koji vjeruje u Isusa, koji svojim životom Boga proslavlja. Boga koji je život stvorio i ne može protiv života, ne može protiv sebe.
Ti si, dragi čitatelju, tome najuvjerljiviji dokaz koji mnogi traže. Ti si svojim primjerom, svojom nadom, vjerom i ljubavlju, dokaz živoga i istinitoga Boga!
Vlč. Ivica Cujzek