„Križ ne ide u vječnost, on ostaje na grobu“

U okrilju ovih blagih dana koji, slikovito, bar malo operu dušine prozore pa možemo jasnije vidjeti stvarnost koja nam pokazuje kako je poniznost jedina škola svetosti, evanđelje iduće nedjelje vodi nas do Učitelja koji promatra što se to događa u njegovoj riznici ovoga svijeta.

Dok na zemaljskim počivalištima naših najmilijih dogorijevaju svijeće upaljene kao znak ljubavi koju za njih osjećamo, možda nam je teško usmjeriti pogled prema sutrašnjici. Možda bismo željeli bar još malo ostati u blizini tog tihog, nježnog i toplog svjetla koje se seli u srce gdje molitva potpiruje neugasiv žar nade. Jer pred nama je buka svijeta, sve kraće danje svjetlo, a hladnoća, napose ona u ljudima, ne štedi nikoga. Brojne su situacije kada se osjećamo ranjivo u ovoj suznoj dolini noseći ono što imamo u svoje riznice.

Isus sve to u tišini promatra. Ponekad se čini da u našim životima Bog šuti kada se suočavamo s grubošću svakodnevice, s bolestima i gubicima, sa strahovima, nepravdama, dvoličnostima i raznim drugim neugodnostima. U tim situacijama poruka nadolazeće nedjelje dolazi kao melem na ranu jer kazuje da Učitelj ne šuti, nego čeka, a čekanje je najviši oblik prisutnosti. U njegovom promatranju do izražaja dolazi usporedba bogataša koji su mnogo dali i siromašne žene koja je dala malo, ali sve: „Sav svoj žitak.“ Nakon što je dočekao čin te žene, Isus progovara i za nju se zauzima postavivši je kao primjer svima.

Tu se najmanje radi o količini novca. Riječ je o količini volje i srca koje se daje u riznice koje mi zovemo dom, obitelj, prijateljstvo, vjera, zajedništvo, molitva... jednom riječju život. Najdragocjenija je Božja riznica čovjekov život i tu nema dvojbe jer u nju je Sin Božji uložio sav svoj žitak, i puninu svoje radosti i zadnju kaplju krvi. Promatrajući kako mi njega nasljedujemo, Isus ne uspoređuje siromašne i bogate ljude ovoga svijeta, nego nas potiče da u vlastitom srcu prepoznamo i jedne i druge. Bog je u nas položio svoje najveće bogatstvo, a jedino što traži je naše siromaštvo.

Dragi čitatelji, iz shvaćanja da je Bog sav naš žitak, kao što smo mi njegov, možemo razumjeti da Gospodin ne čeka koliko ćemo mi dati, nego kada ćemo dati sve od sebe da prestanemo živjeti površno i počnemo živjeti od srca, noseći svoj križ hrabro i radosno.

Svjetlo koje smo upalili na grobovima svojih najmilijih neka rasvijetli tu istinu i molitvu o. Vjenceslava Miheteca: „Tateki i mamice, same si vi v miru počivajte. I mi bume došli. Molite se Bogu za nas kaj bi i mi svoj križec, koji je drugačeši nek je bil vaš, ali niš meje žmehki, bez gundranja i kletve donesli do kraja i na grobeku ga ostavili, kak ste i vi vaše.“

---