Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

30. nedjelja kroz godinu B

Naočale zahvalnosti

Primičući se kraju listopada, kada Crkva na vrh naših motiva i molitava iznjedruje temu zahvalnosti, pozvani smo ispitati vidimo li dobro stvarnost oko sebe.

Zanimljiva priča kaže kako je đavao tražio ljude ne bi li popunio mjesta u paklu. Neki se čovjek bunio jer je bio uvjeren da je nevin i da mu tu nije mjesto. Govorio je da su drugi ostavljali djecu da umru od gladi, slabije izbacivali iz društva i pravdu dijelili na temelju povlastica. Pripovijedao je kako je vidio ljude koji varaju i kradu, ali je tvrdio da se držao uvijek podalje te da nikada nije učinio ništa zlo. Đavao ga upita: „Jesi li siguran da si sve to vidio?“ „Vlastitim očima!“ opravdavao se čovjek. „I ništa nisi učinio?“ doda đavao. „Ne, baš ništa!“ samouvjereno odgovori čovjek. Đavao se naceri i odredi: „Uđi, prijatelju moj, ovdje je tvoje mjesto!“

Ova poučna priča posebno je znakovita u kontekstu misijske nedjelje kada Crkva potiče vjerničku zauzetost za djelo evangelizacije, napose pozivajući na brigu za one na marginama društva. Na tom tragu morale bi nas prodrmati riječi misionara o. Ante Gabrića: „Treba gorjeti i izgorjeti… a mi dimimo! Zašto bih ja dimio, molim vas lijepo?!“

Misao je to koja umiva oči duha, navikle na zadimljeno okružje u kojem se slabo vidi. Jer dimiti znači patiti od vjerničke kratkovidnosti, spuštati pogled pred zlom, zatvarati oči pred realnošću, okretati glavu od problema, zasljepljivati se egoizmom, jadikovati i plakati nad nepravdom, a sve to umjesto prodornog pogleda vjere koji se neustrašivo zauzima za istinu i poštenje.

Slična, zadimljena atmosfera vladala je u blizini Bartimeja, slijepoga prosjaka koga su svi vidjeli, i previdjeli jer on im nije bio važan. Prema evanđeoskom izvještaju, mnogi su ga ušutkivali kada je tražio pomoć, no čim ga je Gospodin uočio, odmah su ga počeli sokoliti, odmah im postade bitan i drag - jer su prepoznali priliku za osobnu korist.

Slika je to društva koje boluje od mrene duha. Oči koje stalno gledaju u mrak sebičnosti, lako se naviknu na tamne mrlje pred kojima se duša miri s varkom da nije vrijedno, da nema smisla, da je uzaludno. Iskrivljeno prihvaćaju kao normalno i ušutkuju svoja čeznuća da dobro vide. Da zdravo vide. Zdravo oko vidi dobro u svijetu i u ljudima te kroz mudrost zahvalnosti, poput naočala, uvećava to dobro i fokusira svoj život na pouzdanje da paklene sjene neće nikada pomutiti nadu, neće nikada zamračiti ljubav, neće razboljeti dušu vičnu zahvaljivanju.

Protrljajmo oči zahvalnošću, dragi vjernici, da se ne nađemo u situaciji čovjeka iz priče koji je „sve vidio“, samo ne dobro. Ne dimimo si pred očima o dobru, već pokažimo i dokažimo da je za dobro vrijedno gorjeti i izgorjeti.
                                                                                                         
Vlč. Ivica Cujzek