Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

29. nedjelja kroz godinu C

Najtužnija rečenica u Bibliji

Kako je lijepo i mudro biti vjernik! Posebno kada čujemo Isusove riječi da će Bog žurno ustati na obranu svojih izabranih, svojih voljenih. No to obećanje slijedi možda i najtužnija njegova rečenica: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Sigurno bi svaki čitatelj iskrenih namjera htio Isusa utješiti: „Ja sam vjernik! Ja vjerujem!“ Ali opasna je ta riječ ja koja bombardira sve oko sebe: „Ja sam dobar, ja sam primjer...“ Tako ne zvuče ljudi molitve. Oni kažu: „Ti si, Bože, vjeran, ti si pravedan i dobar!“ Ja i vjera, egoizam i vjera ne idu ruku pod ruku. Sigurnije će biti s Isusom pod ruku poći u potragu za odgovorom na ovu potresnu zapitanost ima li danas i gdje se može naći vjere na zemlji.

Kada se spomene uzor vjere, najčešće pomislimo na Božje siromahe, skromne i male ljude koje srećemo i u poznatim stihovima Nikole Šopa. Pjesnik zamišlja kako Isusa vodi upravo k takvoj braći; ali i tu se suočavamo s tužnom slikom u kojoj će Isus zateturati od bola jer neće prepoznati ni ljude ni stvari te će mu s glave pasti šešir i aureola.

U razočaranju pri susretu s nepravdom i nama često padne mrak na oči. Neki će rukama pokriti lice u kukanju i zapomaganju kao da je smak svijeta – za to je kasno. Ima onih koji će neozbiljno odmahnuti rukom i proći kao da ih ništa ne dira – za to je prerano. A ima i onih koji će uzeti svjetiljku evanđelja i odgovorno tražiti rješenje, nešto poduzeti, nešto promijeniti.

U tom svjetlu i mi slobodno zamišljamo po čemu se prepoznaje vjernik. Siromaštvo samo po sebi još nije to. Nije vjeran onaj tko strpljivo trpi nepravdu i šuti, kao ni onaj koji je uvijek veseo i prpošan i ni za što ne mari. Vjeran je onaj tko se bori, jednako u trpljenjima, kao i u radostima života. Takav karakter hvali Isus u primjeru udovice koja ne odustaje makar nosi težak teret optužbe, a bezbožan i nehuman sudac smatra ju dosadnom.

Lako je vjerovati kada je to, riječima sv. Pavla, zgodno. Ali kada postane nezgodno, kada čovjek odluči ostati na tragu istine i poštenja iako mu to neće donijeti u svijetu promaknuće, tu se nalazi čovjek vjere. On ne odustaje ni dok njegovim kalvarijskim koracima još i braća podmeću noge, ni kada ga sustižu zla, gubici i strahovi, krive optužbe i prave žrtve, ni dok nema snage više čekati jer mu je za petama najtužnija ljudska rečenica: „Više nema nade.“ Tu se prepoznaje čovjek koji se ne predaje očaju, nego ustraje. Ne u osjećaju, nego u svjedočanstvu vjere, nade i ljubavi; ne sebične i samodostatne, nego Kristove.

Takvi su ljudi koji vole Boga i ne stide se toga! Pitanje gdje su oni, poput Isusova, neka ostane otvoreno da bismo njihovu ljepotu i mudrost nastavili tražiti... u sebi.

vlč. Ivica Cujzek