Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

26. nedjelja kroz godinu C

Imidž vjernika

U danima kada težaci radosno na svojim rukama uzdižu plodove svoga rada, čitamo Isusovu pouku koja jača nadu da se isplati. Ima smisla mukotrpno raditi i oči k nebu uzdizati očekujući Božju pomoć i snagu za naše podvige. Isplati se jer neizbježan je trenutak u kojem težačke ruke primaju priznanje za pretrpljene žuljeve.

Poruka je to prispodobe u kojoj pratimo dvojicu likova čije se postojanje s prostranih njiva svijeta seli na intimno polje naše duhovnosti. U vrtu svoje duše, gdje radeći na sebi njegujemo plodove ljudskosti, tj. svetosti, nalazimo obojicu likova, ali simpatije gajimo samo prema onomu kojem je Isus iskazao poštovanje nadjenuvši mu ime Lazar, što znači 'Bog je pomogao'.

Svi mi odobravamo Lazarovo muževno podnošenje nedaća i neimaštine i utješnim doživljavamo smirenje u budućoj sreći. O tome je, doduše, lako govoriti kada ništa ne boli, no stvarnost Lazarovih rana otvara i naše rane koje ne prihvaćamo tako rado. Izbjegavanje tog ubogog čovjeka u sebi, koji Boga treba, približava nas liku koji utjelovljuje Lazarovu suprotnost jer on Boga ne treba. Isus ga nije imenovao, prozvao ga je po onom što je najviše u životu volio: bogataš. Njegova ga je sveimaština obezličila.

Sveimaština je uvijek prijetnja za prepoznatljivost, a danas u svijetu ima na pretek svega što je prikazano u biblijskoj slici grimiza, tananog lana i sjajnih gozbi. Promašaj tog hedonističkog pristupa, koji reputaciju gradi u privlačnoj bogataškoj časti, vlasti i slasti, razotkriva se u činjenici da ni nakon što je propao na dno dna bogataš nije naučio da se Bogu ne govori ne. To se manifestira u riječima: „O ne, oče Abrahame!“ nego kako kažem ja.

Bližeći se blagdanima anđela, ne zaboravimo tko je na njihovim rukama uzdignut u nebo. Dok gradimo vlastiti imidž dobrog, uglednog i uzornog vjernika, sjetimo se da Lazar ništa od svega što se u svijetu cijeni nije imao, ali njegova je svetost bila vidljiva. Očitovala se u tome što je imao Božjeg Duha siromaštva i trpljenja. Zajedno s Isusom tu i mi prepoznajemo pokriće za uvjerljiv život na tragu svetosti koji se naslanja na jedinu materijalnu sigurnost koju je On imao u okrilju štalice i u tvrdoći križa.

Svetost ne postoji bez dokaza. A oni rastu iz betlehemske nade i golgotskih rana, i negdje se moraju vidjeti. Vidljivi su u onome što mi volimo, po čemu bi nas Gospodin u svojoj prispodobi imenovao. Zato budimo zahvalni za lekciju muke koja imidžu vjernika priskrbljuje prepoznatljivost Kristova imena – kršćanina, koji ne živi za sebe, nego za druge. Živeći, bolje reći voleći tako, naši će se anđeli, poput težaka koji se diče dokazima svoje radišnosti, ponositi kada plodove naše požrtvovnosti ponesu pred lice Svevišnjega.
 
                                                                                                          Vlč. Ivica Cujzek