Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

25. nedjelja kroz godinu B

„Što govoriš, to postojiš“

Uživljavajući se u nedjeljni evanđeoski ulomak, postajemo sudionici intimne šetnje u kojoj Isus svojim najbližima povjerava teret što mu leži na srcu, ali oni su bili previše obuzeti vlastitim brigama, preuveličavanjem i umišljenošću da bi razumjeli otkrivenu tajnu spasenja.

Na kraju puta, iako je znao, svejedno ih je pitao: „Što ste putem raspravljali?“ Isus sluša. Toliko mu je stalo što se događa u našim mislima da stavlja po strani i svoju muku i smrt, o čemu je želio razgovarati. Toliko ga zanima da se pravi kako ne zna o čemu mi razglabamo, oko čega koplja lomimo, što se ovih dana događa u Varaždinu, u našim župama i obiteljima. Sluša nas. Važno mu je što mi mislimo, što nas muči, s čim se borimo, čime se nadahnjuju naši razgovori i postupci. Apostol Jakov naglašava snažne riječi koje nisu daleko od opisa naše svakodnevice: zavist i svadljivost, ratovi, rivalstva, pohlepe, pohote... Tom nizu mogli bismo nadodati još pokoju materijalizaciju oholosti, poput dvoličnosti, prijevara, psovki ili tračeva. Papa Franjo kaže da osoba koja ogovara radi isto što i terorist: „Prilazi, razgovara s nekim, baca bombu ogovaranja, uništava i tiho odlazi.“

Možda bi se Gospodin, poistovjetivši se s djetetom i slušajući sve to što nas preokupira poslužio uzrečicom koju smo u djetinjstvu i mi nerijetko koristili kao odgovor na uvredu: „Što govoriš, to postojiš!“ Koliko u tim dječjim riječima ima istine!

Ne treba daleko istraživati dokaze da se čovjek pretvara u to što govori. Svjedoci smo u što se pretvara obitelj u kojoj se više ne čuje molitva, u kojoj je zajedničko blagovanje iznimka, ako uopće još postoji, kao i razgovor koji iščezava. U što se pretvara čovjek u čijem osobnom prostoru nema mjesta za njegove ukućane jer su ta mjesta zauzeta nečim drugim, nečim pred čime ne koluta očima jer ne živcira i ne dosađuje. U što se pretvaraju životni prostori u kojima se ne čuje dječji smijeh, pjesma, šala... Na što liče zidovi na kojima više nema slika s vjenčanja kakvih se s nostalgijom sjećamo iz soba naših djedova i baka. A nema ni križa, ili ako ima, on je samo nekakva stilizacija. Bi li Isusa više povrijedila praznina zidova, površnost odnosa ili šutnja umjesto razgovora? Što bi rekao o izboru naših prijatelja ili uzora, o top listi naših želja, o rječniku punom uvreda i teroriziranja?

Ne možemo pobjeći od stvarnosti koju i djeca osjećaju: što prigrljujemo, tome se suobličujemo. Dao Bog da imamo hrabrosti u krilo primiti Isusa koji se i danas, unatoč ubitačnim prijetnjama, ponizno „predaje u ruke ljudima“. Baš poput djeteta ima povjerenja da smo uistinu ljudi od riječi i da ćemo to što ispovijedamo, čime se dičimo, postati te životom svjedočiti.
                                                                                                                    
Vlč. Ivica Cujzek