2. korizmena nedjelja C
Zemlja zove Petra
Prizor Isusova preobraženja u evanđelju druge korizmene nedjelje izazvao je euforiju kod njegovih najbližih apostola. Da bismo razumjeli barem dio njihove zadaće koja iz te situacije proizlazi, vrijedno se najprije podsjetiti uloge Mojsija i Ilije. Kao predstavnici Staroga zavjeta - Zakona i Proroka, oni daju svoje svjedočanstvo za Krista koji će, kako čitamo na drugom mjestu, Zakon i Proroke ispuniti.
U nedostatku prostora za preciznije obrazloženje njihove prisutnosti, no imajući u vidu tu svjedočku ulogu na Isusovu putu prema Jeruzalemu, nama je možda bitnija zemaljska, ljudska drama na gori preobraženja. U Jakovu, Ivanu i, ponajviše, Petru koji progovara uime učenika i svakoga od nas, prepoznajemo vlastiti model ponašanja i kao da svojim glasom izgovaramo: „Dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice...“
Evanđelist za Petrov prijedlog kaže da nije znao što govori. I nama je često jezik brži od pameti, nerijetko bubnemo i živi ostanemo. Petru se to dogodilo vjerojatno zato što je zaspao u najvažnijem trenu, dok je bila riječ o cilju njihova puta, o Golgoti. Razumijemo ga jer i nas umara svakodnevni trud uspinjanja do tamo gdje nam je dobro biti. Kako naći snage još i za osluškivanje Božjih planova, kad imamo toliko brige oko vlastitih snova!?
Daleko od toga da nam namjere nisu iskrene i plemenite, baš kao i Petrova. No njoj, baš kao i našoj, nedostaje ključni korak. Onaj na čiji se prizvuk lakše povući u okrilje svoje sigurnosti jer nitko baš ne voli čuti poziv na žrtvu, a o tome je bila riječ. Riječ je i danas o prihvaćanju tvrdoće križa koji treba nositi, a ne molitve pretvarati u nerealno maštanje gurajući glavu pod jastuk.
Zato što mnogi idu kroz život kao na jastučićima, naša zemlja postaje tako mekana i pekmezasta. Ta zemlja zove Petra u nama. Zemlja zove Petra koji se odaziva našim imenima, zove i mene i tebe, dragi čitatelju, nas kršćane, jer joj treba svjedočanstvo da dalje bez križa ne ide.
Neka nam i proslava obljetnice izabranja pape Franje u papinsku službu ove nedjelje bude poticaj u tom smjeru. Osluhnimo Petra naših dana koji ne leti u oblake, nego konkretno poziva da ostavimo svoje umišljenosti i fantaziranja i ne bježimo, ne drhtimo pred sjenama teškoća i zla.
Zanimljivo je kako je Petru tek sjena oblaka otvorila oči. Nije svaka neprilika postavljena da nas uništi, neke su tu da nas usmjere na Božju riječ i otkriju snagu njegova poziva - da ne gubimo tlo pod nogama, nego se spustimo bliže jedni drugima i zemlji koja nas treba. U tom duhu, probudimo Petra, tu stijenu u sebi, odvažimo se zauzeti za ono lijepo što sanjamo i budimo vjerodostojni svjedoci Božjega Sina koji je prolazio ovom zemljom noseći križ i čineći dobro.
Vlč. Ivica Cujzek
Prizor Isusova preobraženja u evanđelju druge korizmene nedjelje izazvao je euforiju kod njegovih najbližih apostola. Da bismo razumjeli barem dio njihove zadaće koja iz te situacije proizlazi, vrijedno se najprije podsjetiti uloge Mojsija i Ilije. Kao predstavnici Staroga zavjeta - Zakona i Proroka, oni daju svoje svjedočanstvo za Krista koji će, kako čitamo na drugom mjestu, Zakon i Proroke ispuniti.
U nedostatku prostora za preciznije obrazloženje njihove prisutnosti, no imajući u vidu tu svjedočku ulogu na Isusovu putu prema Jeruzalemu, nama je možda bitnija zemaljska, ljudska drama na gori preobraženja. U Jakovu, Ivanu i, ponajviše, Petru koji progovara uime učenika i svakoga od nas, prepoznajemo vlastiti model ponašanja i kao da svojim glasom izgovaramo: „Dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice...“
Evanđelist za Petrov prijedlog kaže da nije znao što govori. I nama je često jezik brži od pameti, nerijetko bubnemo i živi ostanemo. Petru se to dogodilo vjerojatno zato što je zaspao u najvažnijem trenu, dok je bila riječ o cilju njihova puta, o Golgoti. Razumijemo ga jer i nas umara svakodnevni trud uspinjanja do tamo gdje nam je dobro biti. Kako naći snage još i za osluškivanje Božjih planova, kad imamo toliko brige oko vlastitih snova!?
Daleko od toga da nam namjere nisu iskrene i plemenite, baš kao i Petrova. No njoj, baš kao i našoj, nedostaje ključni korak. Onaj na čiji se prizvuk lakše povući u okrilje svoje sigurnosti jer nitko baš ne voli čuti poziv na žrtvu, a o tome je bila riječ. Riječ je i danas o prihvaćanju tvrdoće križa koji treba nositi, a ne molitve pretvarati u nerealno maštanje gurajući glavu pod jastuk.
Zato što mnogi idu kroz život kao na jastučićima, naša zemlja postaje tako mekana i pekmezasta. Ta zemlja zove Petra u nama. Zemlja zove Petra koji se odaziva našim imenima, zove i mene i tebe, dragi čitatelju, nas kršćane, jer joj treba svjedočanstvo da dalje bez križa ne ide.
Neka nam i proslava obljetnice izabranja pape Franje u papinsku službu ove nedjelje bude poticaj u tom smjeru. Osluhnimo Petra naših dana koji ne leti u oblake, nego konkretno poziva da ostavimo svoje umišljenosti i fantaziranja i ne bježimo, ne drhtimo pred sjenama teškoća i zla.
Zanimljivo je kako je Petru tek sjena oblaka otvorila oči. Nije svaka neprilika postavljena da nas uništi, neke su tu da nas usmjere na Božju riječ i otkriju snagu njegova poziva - da ne gubimo tlo pod nogama, nego se spustimo bliže jedni drugima i zemlji koja nas treba. U tom duhu, probudimo Petra, tu stijenu u sebi, odvažimo se zauzeti za ono lijepo što sanjamo i budimo vjerodostojni svjedoci Božjega Sina koji je prolazio ovom zemljom noseći križ i čineći dobro.
Vlč. Ivica Cujzek
