Nebo je i danas prema nama otvoreno i poručuje nam da smo ljubljeni sinovi Božji, da smo nešto posebno među svim stvorenjima - mi smo miljenici Božji! Ako svjesno živimo svoje kršćanstvo, njegujući u sebi primljenu ljubav Božju i ljubav prema bližnjima, živimo u milosti Božjoj koju smo primili na krštenju!

Model sretnog obiteljskog života opisuje nam Pavao u poslanici Kološanima. U poniznosti, blagosti, strpljivosti i milosrdnom srcu trebamo se međusobno podnositi i ljubiti. Molitva, čitanje Božje riječi, dobra djela, uzajamno poštivanje svih članova obitelji i zahvaljivanje Bogu pravi je put u očuvanju zdrave obitelji.

Marija je vjerovala da je Bog taj koji će nju voditi i čitava se predala tom vodstvu. To je veličina svakog čovjeka - računati s Bogom, u svojem hodu prema budućnosti. Ako smo u sebi ispunjeni prolaznim stvarima po kojima u nama nema mjesta za Boga ne možemo ni čuti glas Božji. Nitko nam ne može dati Boga ako se mi sami njemu ne otvorimo u svom srcu.

Pitajmo se imamo li hrabrost i odrješitost Ivana Krstitelja u svjedočenju – do te mjere da drugima služimo kao primjer kako bi upoznali Krista? Živimo li i govorimo li tako da drugi na nama izbližega mogu upoznati Krista, da dođu u njegovu blizinu i zavole ga? Da bismo postali takvima prije svega mi Krista trebamo upoznati i prihvatiti kao svog Spasitelja, prijatelja, a ne kao uteg koji nas sputava. Isus je svećeničkim glavarima bio neznanac, onaj kojega je trebalo osuditi. Preispitajmo se ovog adventa poznajemo li uistinu Krista i prihvaćamo li njegove zahtjeve? Jesmo li oduševljeni njegovim zakonima koji u nama stvaraju ljubav i poštovanje?

Pitajmo se što je danas pustinja za modernog čovjeka. Nije li to zapravo svijet bez ljubavi za bližnjega, nisu li to nepoštivanja ljudskih života, uskraćivanje za osnovna prava čovjeka …? Pustinja ima svoju tragičnost i može uništiti čovjeka, ali ima i svoju čudesnost jer ga može dovesti do istinskog života, do prosvjetljenja. Stoga je Ivanov poziv aktualan u svim vremena i za sve ljude. Koliko god smo nedostojni Bog nam daje svoju ljubav i uzdiže nas iznad naših mogućnosti. Zato se svi mi trebamo trajno obraćati svjesni da je Bog u nama i s nama. Tako se naš odnos s Bogom ne temelji više na obdržavanju Zakona nego na prihvaćanju njegove ljubavi.

Ulazeći u još jedno došašće kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja Božjeg dolaska u naš život trebamo shvatiti da su duhovne vrijednosti bitnije od materijalnih. Darujmo svoje vrijeme, hranu, novac onima koji su u potrebi, ali ne od viška već od srca. Ovakvo darivanje promijenit će naš pogled na svijet i pomoći nam otkriti ljepotu darivanja. Takav način života držat će nas budnima.

Objavljen nam je kriterij po kojem će nas suditi Krist Kralj. Matejevo evanđelje nas jasno poziva i potiče na vršenje tjelesnih i duhovnih djela milosrđa, na savjesniju spremnost služenja nevoljnicima. Ne smijemo, uz Kristovu euharistijsku prisutnost, zaboraviti i na Kristovu prisutnost u svakom čovjeku, potrebnom naše ljubavi i pažnje svaki dan. Nužno je usvojiti Isusov stav, Isusovu ljubav.

Svima nam se danas pitati, i duhovnim vođama i običnim vjernicima, pridonosimo li svojim primjerom i zalaganjem da se Božji plan spasenja ostvaruje u što više ljudskih života, jesmo li opravdali povjerenje koje nam je Bog iskazao darujući nam baš ove sposobnosti koje imamo, postavljajući nas baš na te dužnosti koje obavljamo? Nemojmo se zadržavati na onoj Isusovoj da će se onomu koji ima još dati, a uzeti onomu koji nije bio vrijedan radnik. Razmišljajmo o onom pozivu Gospodara da za nagradu vjernosti i marljivosti uđemo u vječno zajedništvo i radost s Njim - te sve poduzmemo kako bismo se našli među odabranim dionicima radosti Gospodnje.

Ako slijedimo Isusa, onda moramo postupati onako kako je on postupao. Od Božjih zapovijedi se ništa ne smije oduzeti, ništa im ne treba dodavati, samo ih trebamo ispravno tumačiti i živjeti. Neustrašivo naučavati Božji put, Božje zapovijedi i moralna načela i to u svijetu koji nam neće pljeskati nego će nas pljuskati. Crkva ne može ne govoriti i ne činiti ono što je pravo. Trebamo se zauzimati za prava onih iza kojih je Isus uvijek stajao: obespravljeni, potlačeni, iskorištavani, prodavani. Svi su oni djeca Božja i pripada im isto dostojanstvo. Kao vjernici, pozvani smo biti odlučni i vjerni svjedoci.

Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih na neki način propovijedi za nas žive. Vjera u Isusa Krista od nas traži da se ne zadržavamo na grobovima, uz smrt, nego da odvažno krenemo u svakodnevno darivanje drugima. Nemamo vremena odgađati opredjeljenje za Isusa jer tako smo samo na gubitku budući smo propustili učiniti mnogo dobra. Moramo se izvući iz očaja i smrtne tame, ne smijemo se povoditi i pristajati na ponude raznovrsnih plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu.