Duh svjetovnog adventa ni na što ne kuca, osim na novčanike. Ali duhovni advent postavlja teška pitanja, zato i nije toliko popularan. On od nas nešto ozbiljno traži, ali i daje ozbiljne odgovore.

Moramo raditi na usavršavanju svoje stručnosti. Samo ne one u omalovažavanju i nadmudrivanju s drugima, ne u opravdavanju svoje umišljenosti i licemjernosti, ne u lijenosti i vrijeđanju Božje ljubavi, nego stručnosti u poštenju, u dobroti i poniznosti, u savjesnosti, u poštovanju i povjerenju, i prema onima koji znaju i ne znaju, a iznad svega prema Bogu koji jedini sve zna.

Pred nama je došašće u kojem Kralj kraljeva, čije obuće ni „najveći od žene rođen“ - Ivan Krstitelj nije dostojan nositi, želi hodati u našim cipelama! On želi podijeliti s nama naše žuljeve, rane i zebnje. On želi hodati s nama i uz nas. Dolazi u Božiću gladan, nezaštićen i neprihvaćen, dolazi bos i traži tvoje cipele.

Odsutnost gospodara slika je kušnje. Bog čovjeka stavlja na kušnju kako bi znao koliko mu i što sve može povjeriti od svoje strasti za dobro. Dakako da je teže onima koji odluče svoje talente upotrijebiti za stjecanje većeg dobra. Biti vjeran uvijek je teže. Opravdati bi se čovjek mogao neznanjem, ali mi znamo! A to ništa ne olakšava, naprotiv, još je u Propovjedniku u Starom zavjetu zapisano: „Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.“ Ne treba se zavaravati, znamo da ne može biti lako ako se radi o nečem uistinu vrijednom, a kamoli kada shvatimo da je sve to rad za Božje kraljevstvo.

Ta praznina bit je Isusove prispodobe. „Ne poznam vas“, kaže onima koje nemaju nutarnju ljepotu i misle da će je nadoknaditi materijalnim sredstvima. Ludo je misliti da se kreposti, znanje i rasuđivanje, vrijeme, kultura, osjećaji, mogu kupiti, kao što je ludo zlo s dobrom izjednačavati. Budimo mudri i borimo se za ljepotu svojih duša i duša naše djece!

Ljudi koji dođu do svojih posljednjih sekundi znaju reći da je život preletio kao treptaj oka. Razumijemo to jer osvrnemo li se unatrag, vrijeme koje je prošlo mi više nemamo, ne možemo ga vratiti. Iz njega su nam ostala samo sjećanja, ali njih ne možemo promijeniti, ona se ne mogu restaurirati. Što će biti sutra? Ne znamo ni hoće li ga biti. Preostaje nam, dakle, samo ova sekunda, ovaj trenutak sada jedino je čime raspolažemo, a on tako brzo, najčešće ispraćen refleksnim, automatskim reagiranjem, nepovratno odlazi.

Moderan svijet zaokupljen je vrstom ljubavi koja ništa od nas ne traži i koja je sinonim za ugodu, pretpostavljajući da ono što nije ugodno ne spada pod ljubav. U Božjem receptu piše drugačije: „Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas.“ To „kao ja“ podrazumijeva žrtvu koja nije ugodna, koja traži mnogo. Bog ne očekuje od nas bilo kakvu ljubav, on ne treba dopadljivu glazuru koja će se razbiti kad ju snađe kakav udarac. Bog traži ljubav koja će ostati postojana kada teškoće opterete srce, kada napasti napadnu um, kada požude opkole dušu. Tada se očituje zbiljnost i zrelost ljubavi, sve je ostalo samo romantika koja može počivati na privrženosti, ali može biti i kobna.

Biblija je, dakako, zapisana, nema joj se više što nadodati jer je potpuna i cjelovita. Bog je izrekao svoj konačan odgovor u Sinu, dakle Božja je riječ dovršena, ali nije gotova jer Bog ne prestaje govoriti. Duh Sveti ne prestaje nadahnjivati naše misli i riječi, Isus Krist i danas traži dom u našim tijelima i djelima, Otac nebeski ne prestaje nas voljeti, zato i iščekuje naš konačni odgovor na svoju ljubav. Kao što je u Postanku čovjeku povjerio da imenuje stvorenja, slično traži i od nas da imenujemo stvarnost pred svojim očima.

Božji poziv ne odnosi se samo na trenutak smrti, nego zahvaća i naše obaveze i odnose u ovom svijetu, koji jest hladan, pun nerazumnosti, krajnosti, muka i problema, ali i pun prilika da svoje duhovno odijelo učinimo dostojnim Božjih izabranika.

Smijemo li se kao društvo ograditi tvrdeći da nismo mi nikoga udarili, izbacili, ubili? Pohvalno! Ali gdje smo mi bili kada se to dogodilo našoj braći i sestrama? Čime smo se mi bavili? Pretvaranjem da je sve uobičajeno, da smo samo obični, dobri ljudi?