Oslobodimo se straha da ćemo ostati praznih ruku. Onaj tko Isusa nosi u srcu, ne može imati prazne ruke jer njegova vjera mora pronaći put od srca do ruku. To je presudni korak koji obične povorke i besciljne parade pretvara u životne procesije kojima je cilj Nebo. Vjera koja nije zauzeta, nije iskrena. Lijena vjera koja se dosađuje, umišljena koja se pravi važna ili plašljiva koja se skriva, kao i sebična koju ne zanima potreba bližnjega, ne može ostvariti tu ljepotu niti može dohvatiti životni spas – drvo Kristova križa.

Znanje ograničava na ono čemu je čovjek u jednom trenutku dorastao, a vjerovanje otvara za mnogo više. Vjera nadvisuje um jer uključuje srce, jer počiva na uzajamnoj ljubavi, poštovanju i povjerenju. Zato čovjek vjere ima odgovor na svako, ma kako bilo teško, pitanje zašto: Za ljubav Božju.

Nismo mi od jučer. Naše riječi i djela oživljuju svjedočanstvo prvih učenika, u srcima nam kuca bilo naših predaka koji su nas učili da nema predaje, u našim pametima živo je sjećanje na sve što smo kao braća i sestre zajedno već prošli, uz bok su nam oni za koje se isplati boriti, a pred očima obećanje Isusa Krista da nas u našim godinama neće ostaviti same.

Znam da realnost života pred obitelj gomila brojne grube izazove, ali ne treba uvijek upirati prstom u druge i u ono što nije dobro te kukati gledajući statistike i brojke. Treba kažiprst dignuti prema gore i primijetiti kako je nebo uvijek iznad onih koji svoju stvarnost, kao djeca, gledaju iz žablje perspektive.

Naša je glavna zadaća mladim dušama svakodnevno otkrivati ljepotu vjere, pokazivati im kako Bog voli i kako se Boga voli. Beskorisno je sve drugo ako nismo razumjeli da se, kao što se na koljenima plijevi cvijeće, na koljenima odgaja i dijete - u molitvi i služenju.

Tužno je kada se ime ljubavi iskorištava za opravdavanje izdaje onih koji ne mogu više voljeti svoju obitelj, ali mogu neku novu. To nije novost ljubavi o kojoj govori Isus. Njegova nova zapovijed ne sastoji se od odbacivanja dosadašnjega, nego od odbacivanja lijenosti, flegmatičnosti i ravnodušnosti. Riječ je o vjernosti koja traži svakodnevno traganje za novim putovima tamo gdje se čini da je neprohodno. O odgovornosti koja stalno obnavlja svoju strpljivost i upornost. Ne osjećaju li se mnogi zbog nedostatka takvog stava kao beskućnici u vlastitim domovima?

Ne treba Božjim službenicima da ih ljudi brane od napada i udaraca jer oni su svjesno izabrali put Dobroga Pastira koji ih nije pozvao s figom u džepu. Itekako su znali što ih čeka. Dobri svećenici, redovnici i redovnice trebaju da ljudi kažu istinu. Istina je da su mnogi nemiri u Crkvu ušli po njenim službenicima koji nisu vjerni Srcu Isusovu, kao i po vjernicima koje za to nije briga, po onima koje vodi lažna briga za Crkvu ili koji su skloni povodljivosti u svojim uvjerenjima i neutemeljenosti u kritikama.

Dragi čitatelji, imamo sve što trebamo, i da si život zagorčamo, i da si ga zasladimo. Držimo se te druge strane na kojoj uz nas kuca srce živoga Boga. Sjetimo se da je on kruh života koji nas poziva da se saberemo, da napunimo svoje mreže zdravim i zrelim odlukama te zasučemo rukave kako bismo sve milosti sakramentalnog života i sve blagodati ljudskog zajedništva dovukli do obala svojih svakodnevica.

Mnogi danas od rana bježe. Ne mogu ih podnijeti, zato će učiniti sve da ih od sebe udalje. A prvi poziv Uskrsloga je da te rane na tragu njegova milosrđa pogledamo, još i više: „Prinesi ruku i stavi je u moj bok.“ Gdje bi drugdje danas bio Kristov bok ako ne uz njegove miljenike? Uz onu baku koja je ostala sama, uz onog bolesnika kome je dijagnosticirana neizlječiva bolest, uz ono dijete kojemu se rastaju roditelji, onog siromaha koji nema za kruh... uz bok svima kojima srca posebno zadrhte kada mole „u rane svoje sakrij me“.

Uskrs nije kraj svih naših muka, trpljenja i napora, nego njihov smisao jer u njemu shvaćamo da i mi trebamo poći do grobova u koje se zakapa ljubav, istina i povjerenje, u kojima se lomi naše poštenje, propadaju naši darovi i odluke, gdje je zatvorena naša nada, i primijetiti što se tu zbiva kada Bog kaže „dosta“.