Kaže anegdota da je mladić na kolodvoru promatrao starijeg gospodina koji čeka ženu. Kada je stigla, rekao joj je da mu je jako nedostajala, a gospođa odgovori da su joj ta dva dana bila duga kao vječnost. Mladić im je prišao upitavši koliko su već u braku. „Ravno 50 godina“, odgovori gospodin, a mladić prokomentira kako se nada da će njegova zaručnica i on takvi biti nakon 50 godina. Starac mu položi ruku na rame i reče: „Mladiću, ti se tome nemoj nadati. Ti donesi danas odluku.“
Odluka je duša nade, pamet vjere i srce ljubavi. Tu popuštanja nema!

Tako nam godi kada se poistovjećujemo s učenicima kojima je Isus uputio kompliment: „Vi ste svjetlost svijeta“, da lako previdimo činjenicu: svjetlo svoju svrhu ispunjava tek u okružju mraka.
Na to nas podsjeća i blagdan Svijećnice, kao i „Dan života“, u čijem kontekstu posebno odzvanja pouka Gustava Krkleca: „Guslara sretoh. Bio je slijep. Al reče: Sinko, život je lijep! Zbunih se malko; Zar zbilja lijep?! Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!“ Nije li baš to paradoks koji oslikava tako čestu stvarnost naših života? Onu u kojoj, tek kada nešto ne možemo, nekoga ili nešto više ne vidimo ili nemamo, uvidimo kako nam je taj i to bilo važno i dobro.

Ne moramo se i ne možemo u svemu slagati, trebamo i neistomišljenike poštivati i voljeti jer to je u duhu kršćanskog svjetonazora. Ali trebamo li šutjeti kada se netko izruguje iz naših svetinja, kada vrijeđa ljude koji mole, kada psuje ili iznosi dezinformacije, blati i obezvrjeđuje Crkvu – ljude koji su ga odgojili i pružili mu toliko dobra, i to još naziva kulturom i učenošću?

Netko je primijetio da je jedino mjesto na kojemu uspjeh dolazi prije zalaganja rječnik – još jedna ljudska umotvorina u kojoj je sve bez greške u savršen red posloženo. Nema toga u stvarnosti, u kojoj često ništa ne ide po redu. Zato je presudno poznavati Božji red, njegovu abecedu.

Danas je moderno, osobito među mlađima, imati vlastita uvjerenja o bitnim pitanjima vjere, imati privatna tumačenja koja ne mare za autoritete i ne osjećaju potrebu za duhovnim vodstvom. Takvo „autonomno, samoproizvedeno kršćanstvo“ ima problem s površnošću i izoliranošću, kolebljivošću i mlakošću upravo jer se „ne da krstiti“ – ni zajedničkim iskustvom vjere ni Duhom Svetim.

Uvijek me muči ta misao kako je moguće da se ništa u čovjeku ne promijeni kada na svojoj koži osjeti snagu Božje milosti. Koliko je već bilo Božića u našim životima, koliko nas je puta Bog iznenadio svojom brigom i blizinom u kojoj smo nadvladali sve probleme kakvi god bili, a mi se u svojoj tvrdoglavosti ne damo promijeniti i nećemo, poput mudraca, drugim putem krenuti prema novim izazovima, nećemo čuti da nas Bog na razne načine upućuje da ostavimo navike koje su nas u problem dovele, da se ne vraćamo na staro.

Prvi dan nove godine označen je predivnom slikom i neiscrpnom inspiracijom koju nam pruža evanđelist Luka u Bogorodici koja pohranjuje i u srcu prebire sve događaje vezane za Svetu Obitelj, za Sina Božjega, tim više što na zadnji dan stare godine Crkva razmatra navještaj sv. Ivana o Božjoj Riječi koja se utjelovila i nastanila među nama.
Kakvo je to bilo iznenađenje za ljude na razmeđu vjekova da se u srce jedne skromne žene piše prošlost i budućnost, da se u njemu spaja Stari i Novi zavjet, da u ritmu tog srca zakuca srce Spasitelja. Bilo je to moguće jer ona je dopustila da Duh Sveti u čistoći i jednostavnosti njena života piše svoju posvetu čovječanstvu. U tom smislu Marijino je srce slika Biblije. Stranice Svetog pisma ispisali su ljudi nadahnuti Duhom Božjim, u njima mi prebiremo ono što je Marija prebirala u svom srcu – živom spomenaru Božje ljubavi, živom Pismu Božjem.

Želim vam jednostavnost koja s iskustvom ne stari i vjeru koja se ne boji puta na koji Gospodin zove, bez obzira je li ili nije podloga bijela kao snijeg. On će koracima pridružiti svoju jakost, zato hrabro, da Božić u vašoj blizini bude sretan!

Dosta je pozivanja na ljudske slabosti, strahove, nemoći. Dosta je biti privremeno ljudi, prigodno kršćani. Dosta je pretvaranja i odugovlačenja. Moramo hrabro prekoračiti prag najbjednijega kutka svojega „grunta“ u koji nam Bog dolazi reći da se on nas ne stidi. Zna za sve naše jade, vidi našu prljavštinu i želi to promijeniti. Želi nam donijeti čistu nadu koja se u okrilju Marijine ljubavi i Josipove vjere rađa, ne kao neka ideja ili osjećaj, nego kao Dijete.

Gdje je izlaz iz tame u kojoj i nama visi mač nad glavama, pa se poistovjećujemo s Ivanom Krstiteljem koji je dobro znao da se sve to za čim čeznemo piše velikim slovom On. Zato Ivan iz tamnice Isusa pita: „Jesi li ti On(aj) koji ima doći?“
Isus neobično odgovara: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli.“ Njegov smo odgovor mi. Kako je to čudesno Bog zamislio! Kakvu je čast dao, dragi čitatelju, i tebi i meni u prilici da budemo – ne samo kao glasnici, nego kao svjedoci svega što nam je Bog učinio – njegov odgovor ljudima koji se osjećaju usamljeno i tjeskobno, omalovaženo i izdano, koji u tamnicama ovog svijeta čekaju da netko pokaže da je On uključen u naše živote i da stvarnost njegove ljubavi ne može nitko isključiti, ma kako bio silan i glasan, nametljiv i okrutan.