Zanimljivo je kako je Petru tek sjena oblaka otvorila oči. Nije svaka neprilika postavljena da nas uništi, neke su tu da nas usmjere na Božju riječ i otkriju snagu njegova poziva - da ne gubimo tlo pod nogama, nego se spustimo bliže jedni drugima i zemlji koja nas treba. U tom duhu, probudimo Petra, tu stijenu u sebi, odvažimo se zauzeti za ono lijepo što sanjamo i budimo vjerodostojni svjedoci Božjega Sina koji je prolazio ovom zemljom noseći križ i čineći dobro.

U vremenu pretrpanom „online“ duhovnošću iz koje se eliminira riječ pobožnost, jer zvuči staromodno, i gube se pučki molitvenici naših baka jer u njima nije ništa proizvoljno, moramo biti oprezni. Molitva nije proizvoljnost, ono što nama paše, nego je to život okrenut Bogu, a naš Bog ne ide u šetnju, nego nositi križ!

Pobrkan redoslijed stvari i trčanje pred rudo, to su prve posljedice manjka komunikacije s Bogom. Umjesto da se tu rađaju ideje i planovi, tu se najčešće završavaju nakon što se izjalove na svjetovnom planu. Vjernik zato postavlja pitanja, najprije u molitvenom susretu Bogom, a tek onda debatira sa svijetom iznoseći jasne argumente, ne zvučne, a izlizane kritike.

Mjera za veličinu ljubavi zove se oprost, a za snagu milosrđe. Divno to zvuči! Samo budimo oprezni u procjeni i ozbiljni u poimanju što to točno znači kako ne bismo prekardašili granice. Da, ljubav ima i granicu. Zove se dostojanstvo.

Ključno je shvatiti da se plaća u najvrjednijoj, nebeskoj valuti može zaslužiti jedino besplatnim, neproračunatim davanjem.

Hrabro je stati na svjetlo istine kada rastu sjene laži. Hrabro je braniti svoje svetinje kada im se sve protivi. Hrabro je živjeti posvećenim životom u svijetu koji to ne cijeni. Hrabro je prigrliti stare i nemoćne i odgajati djecu u svijetu koji sve živo ranjava i razara. Hrabro je u tim uvjetima preuzimati odgovornost za život drugoga, i to ispred karijere, ispred zlih jezika, ispred straha, ispred mora drugih primamljivijih opcija. To znači voljeti.

„Zakaj obračaš kaput? Ne paše to tebi, čoveku. Ne paše!“ Ova opomena ludbreškoga pjesnika Bože Hlasteca odlično ilustrira evanđelje četvrte nedjelje kroz godinu. Pred nama je prizor Isusa koji je propovijedao u sinagogi, a „svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta.“ Međutim naljutili su se čim su na vlastitoj koži osjetili direktnost njegovih riječi, zato ga „izbace iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave.“

Što nama znači Pismo od Boga u vremenu u kojem klasično pismo postaje samo nostalgično sjećanje, a sve što su sadržavala pisma kakva pamtimo, koja su se s posebnom pažnjom pisala i nestrpljivo iščekivala, svedeno je na par riječi brzinski i formalno otipkane poruke? U vremenu kada rijetko tko još ima vremena i volje bilo što čitati, pitamo se što ljudima znači Riječ Božja, potaknuti odredbom pape Franje da se na treću nedjelju kroz godinu slavi Nedjelja Božje riječi.

Zaputimo se u Kanu svoje duše i recimo otvoreno Isusu što konkretno nama fali da bismo bili sretni ljudi. Možda uvidimo da nam ne fali ništa jer sve već imamo! Neka ta molitva bude čista voda koja će isprati sve suvišno kako bi se u posudama naših duša objavio i jasno vidio odraz Božjega lica, a to je ono što nam najviše treba – nada.

Dragi čitatelji, ove nas riječi pozivaju na susret s pogledom u nebo triju kraljeva koji poručuju da mudri ljudi nikada ne prestaju tražiti Boga! Žele nam rasvijetliti i događaj krštenja Gospodinova jer tada otvoreno nebo i danas progovara. Naš pogled u njega najstrelovitija je molitva jer to je slika pouzdanja u Boga - koji nije aparat, nego Otac, i koji ne nudi tablete za kratkoročno smirenje, nego svjedočanstvo da on gleda na nas kao na svoju ljubljenu djecu, svu svoju milinu.