Blagdan Krštenja Gospodinova prilika je da obnovimo svoja krsna obećanja i odlučimo se, u svijetu koji zaboravlja Boga, a sebe stavlja ispred njega, svjedočiti. Iako to više nije moderno i mnogima se neće svidjeti, dužnost nam je ljudima donositi živoga Isusa. Kako ćemo to činiti?

Nada, misao vodilja kršćanskog života, u Božiću je postala sastavni dio naše svakodnevice. Upravo pod geslom „Hodočasnici nade“ započela je i Jubilarna - svaka 25. - godina u kojoj Crkva omogućuje vjernicima da svoje poglede usmjere na bjelinu koja ih okružuje te da zadobiju, uz obilne druge milosti, i potpuni oprost. Taj nam je oprost potreban jer sakrament pomirenja liječi dušu i briše grijehe te nas potpuno pomiruje s Bogom, ali učinjeni grijesi ostavljaju posljedice. Ostaje krivnja i kazna, tamne sjene i prljave mrlje u našoj prošlosti. Oprost briše te posljedice koje za sobom vučemo kao teret i pruža nam oslobođenje u otkriću čistoće i u otkriću bezgraničnog Božjeg milosrđa.

Često naglašavam prizor jaslica i molim vas, dragi čitatelji, napravite u svojim domovima za njih mjesta. One nam tako snažno govore u svojoj simbolici, one nam tako izravno i konkretno propovijedaju za ovo naše vrijeme, samo ako želimo čuti, i ako želimo primijetiti da njihova pozadina nisu neke daleke betlehemske staze, brda i zgrade, nego zidovi našega doma, lica naših ukućana, njihov smijeh i suze, naš obiteljski stol, naši razgovori, naše brige i boli, naši susreti, naši životi.
Poslušajmo što nam o svemu tome ima za reći sveta Obitelj iz štalice. U tom duhu i ja vam želim da prihvatite Marijino jamstvo da istinska ljubav još postoji! Josipovu garanciju da je vjera najjača sila na svijetu! I Isusovu - Božju časnu riječ da nikada nećemo ostati bez nade i sami jer sve njegovo smo mi!

Naš se narod voli dičiti atributom marijanski. Volio bih, u skladu s tim, da u našem narodu i Božić bude marijanski, da mu se prilazi brižno i čuva hrabro majčinski. Četvrta nedjelja došašća upravo nam daje Marijin primjer. Ona hita u gorje posjetiti rođakinju. Evo nam jednog oblika proslave Božića - druženje u krugu obitelji, rodbine i prijatelja. Ali kakvo je to druženje Majke Božje? Ona ne čeka da joj se drugi obrate ili poklone, nego trudna hita k njima, i to još u gorje, i donosi im neizmjernu radost. Neće ni nama pasti kruna s glave ako pohitamo nekoga razveseliti, makar to bilo naporno i teško.

„Pišite o radosti, velečasni“, rekli su mi moji župljani kad sam ih pitao što da govorim, o čemu da vam pišem, dragi čitatelji. Iznenadio me najprije taj odgovor, očekivao sam neku zamršeniju temu koja vjernike muči, a ne tako običnu. To sam im pitanje postavio zato što evanđelje treće nedjelje došašća započinje pitanjem mnoštva Ivanu Krstitelju: „Što nam je dakle činiti?“ Ivan konkretno odgovara mnoštvu, carinicima i vojnicima svojega vremena, no mene je zanimalo što bi on, što bi Crkva odgovorila na isto pitanje čovjeku 21. stoljeća.

Često se nama kršćanima prigovara što stalno govorimo o ljubavi, ali o čemu ćemo drugome govoriti ako o ljubavi čitavim svojim bićem i cijelim životom govori Isus Krist?! Od trenutka kada je njegovo srce zakucalo u utrobi Majke do trenutka kada se i zadnjim otkucajem borio za one koje ljubi - za nas - razapet na križu.

Došašće, mnogima najljepše vrijeme u godini, vidno mijenja naše okružje. Rano ujutro mnoge su crkve osvijetljene zbog zornica, ukrašena je javna rasvjeta, svijeće rasvjetljuju lica ukućana, ljudi su darežljiviji, druželjubiviji, misle na dobrobit pomirenja s ljudima i Bogom... Sve ukazuje na to da se ipak, unatoč nemalim grubostima i zlima, nešto lijepo događa u svijetu. Volio bih da je razlog tome svjesnost svijeta o brižnosti u kojoj mu je u prvom Božiću Bog prišao, a svoju vjernost trajno obnavlja svakim novim Božićem i svakim novim dolaženjem čovjeku ususret.

U zahvalnosti Bogu za sve što smo doživjeli i što smo imali snage sve to izdržati, ispraćamo još jednu liturgijsku godinu. Na njezinu kraju pitam se, dragi čitatelji, imate li i vi osjećaj da vrijeme sve brže leti. Ne znam je li taj osjećaj posljedica poodmakle godine rođenja ili je povezan s količinom obaveza ili nečim trećim, no meni se čini kako dan, tjedan, mjesec, prolazi osjetno brže nego prije!

Znamo da život u ovom svijetu nosi mnogo trpljenja. Ali ako se niste zaboravili nadati, dragi čitatelji, dođite u crkvu, stanite pred svetohranište. Promatrajte živoga Boga čija ljubav garantira da još imamo snage. Još se možemo zajedno suprotstaviti mržnji, zlu i nepravdi.

U nedjeljnim čitanjima Božja riječ upućuje nas na dvije žene koje, naizgled, nikome ništa ne mogu pružiti i nitko ih ne doživljava - osim Gospodina koji baš njih postavlja za uzore. Prilika je to da uvidimo kako se siromašan u svijetu može postati na razne načine, najbrže tragom sebičnosti, zato i susrećemo toliko jako siromašnih ljudi - onih koji imaju samo novac. Bogat se, pak, postaje na samo jedan siguran način: prolaziti svijetom noseći Boga u duši.