Onime što su na gori preobraženja vidjeli, učenici su toliko bili oduševljeni da su željeli tamo ostati, no morali su se vratiti u svakodnevicu upravo zato što vjera, kršćanski život, nije ekskurzija, Crkva nije agencija, svećenici nisu turistički vodiči koji ljude vode u razgledavanje neviđenih znamenitosti. Svećenik ne propovijeda o nekim dalekim, egzotičnim mjestima i vremenima, nego što je iskusio, svjedoči što proživljava u odnosu sa živim Bogom u svojoj svakodnevici. Crkve nisu atrakcije, nego sveta mjesta Božje prisutnosti, kao i tijela naše braće i sestara koja su hram Duha Božjega. Ne možemo ih pohoditi s vremena na vrijeme u naponu pustolovnog duha, nego ih zavoljeti u svojoj svakodnevici.

Svi se ponekad nalazimo u prostoru i vremenu kriza i teškoća kada još intenzivnije đavao grabi priliku da sve dobro čovjeku ogadi i što dalje ga odmakne od Boga. Kako razlikovati takvu đavolsku napast od kušnje kroz koju Gospodin vodi čovjeka ne bi li ga učvrstio u vjeri, nadi i ljubavi? Jedna lijepa izreka može u tome pomoći: „Đavao zna tvoje ime, ali te zove po tvom grijehu. Bog zna tvoj grijeh, ali te zove po tvom imenu.“

Čovjek koji ozbiljno shvaća Boga mora priznati da neki njegovi zahtjevi nisu lagani. Na tom je tragu Evanđelje iduće nedjelje u kojem Isus, tražeći od svojih učenika veću pravednost, poučava kako se ona očituje, i to na konkretnim primjerima koji se tiču ljutnje, svađe i pomirenja, borbe protiv požude očiju i tijela, govori o preljubu i rastavi te o zakletvi. U nastavku Matejeva evanđelja još ističe neprihvatljivost osvete i traži ljubav prema neprijateljima.
Je li uopće moguće usvojiti sve njegove upute?

I vi, kada susrećete ljude koji svijetle, primijetite i čuvajte ih! Oni su odraz Očeve slave na zemlji.

U čemu je najveća ljepota Svetog pisma? Nedvojbeno je to križ Isusa Krista, njegova žrtva koja je dokaz beskrajne ljubavi i njegov pogled koji se zaustavlja na siromašnima duhom, krotkima, pravednima, čistima, progonjenima... Nisu to baš sve očima privlačne „zemne stvari“, ali su stvari koje nas čine sličnima Kristu. Nije mu sličan netko tko odbija križ, tko za svaku sitnicu jauče kao da je smak svijeta i ne želi vidjeti s kolikom ga milošću Bog dariva. Nije mu nalik netko tko odustaje od sebe i bližnjih čim se prva napast pojavi i život zaprijeti težim putem.

Kakvo je osvježenje susresti skromna čovjeka! Koji gaji ljubav prema siromaštvu - ne nužno materijalnom, nego onom koje prvo traži i jedino treba Boga. Najčešće se takvo nutarnje, duhovno uboštvo očituje i u vanjskoj slobodi od skupoće imanja i življenja. 

Samo je Bog u pravu, a mi se borimo živjeti tako da otkrivamo, a ne zaklanjamo njegovo svjetlo koje je uvijek u Duhu koji ohrabruje: „Sigurno ćeš uspjeti!“ Borimo se živjeti tako, ne gledajući u zlo koje nas bije, nego gledajući u Krista koji pokazuje izlaz iz jada.

Glas s neba koji o Isusu svjedoči: „Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ poveznica je s našim krštenjem u kojem primamo posinstvo, ali i bratstvo, jer zajedno s braćom i sestrama, Božjim sinovima i kćerima, baštinici smo vječnoga života. Ta činjenica mora nas prenuti kada pogledamo u zrcalo svojega života. Mora nas dirnuti pitanje kako mi vidimo svoju braću i sestre.

Živa Riječ U božićnom vremenu često čitamo Proslov Ivanova evanđelja: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Poznato je da su to ...

Nikad nisam vidio da se lice čovjeka koji primi dijete zamrači. I najmrzovoljnijim ljudima razvedri se lice kada prime novorođenče, i najgrublji se glas omekša kada tepa djetetu. I to je jedno malo otkrivanje Božića, kada to maleno svjetlo nadjača sve ljudske tame. Ne može ga vidjeti nitko tko ga ne primi, a tko ga primi, razumije njegovu objavu.