Ovi dani ne trebaju duboka tumačenja i prodike jer se „razumiju dušom“. Neka se poruka svetih probije iz naših duša do odluka. A vlč. Ivica Cujzek donosi u nedjeljnoj poruci i zanimljivo pismo koje bi moglo doći s nebeske adrese za svakoga od nas. Pročitajte!

Isus nas poziva da se ispitamo kakvi smo vjernici, jesmo li spremni čuti, učiti, posložiti svoje živote, odricati se grijeha, ne činiti svetogrđe, ne biti na sablazan, ne napadati Crkvu jer nam ne povlađuje, reći istinu ma kako bila teška itd. Crkva ne smije postati poput popustljive majke koja sve dopušta svojoj djeci jer to nije izraz ljubavi... Izraz je ljubavi kada se jasno odredi što se smije a što ne i što je dobro a što nije.

U jednoj priči svećenik svom prijatelju ateistu kaže: „Dobar si i drag čovjek, zašto ne postaneš kršćanin?“ On mu odgovori: „Ako je biti kršćanin to što ti tvrdiš, za to nemam snage. Ako je kršćanstvo ono što vidim oko sebe, onda uopće nisam zainteresiran.“ Odgovor nad kojim bismo se svi trebali zamisliti. Što mi o svojoj vjeri pričamo? Kako ju pokazujemo? Ta nas zapitanost vodi prema riječima kojima završavaju čitanja 29. nedjelje kroz godinu: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Može li se danas naći vjere? Po čemu se vjernik prepoznaje?

Ne znam ni jednog nesretnog sveca. Nikad nisam čuo da je ijedan mučenik bio nesretan. Koja je njihova tajna? Mislim da ju je najbolje izrazio sv. Padre Pio: „Samo jedno moraš tražiti od Gospodina - da ga voliš. Za sve ostalo, samo mu zahvaljuj.“
Tajna je u zahvalnosti. Ona otvara naša srca da možemo više primati, a Gospodin nam želi dati sve.

Riječi o drvetu koje se vjerom premješta osobito do izražaja dolaze kada ih stavimo u kontekst vazmenoga otajstva sjećajući se kako je Gospodin nosio drvo križa na Kalvariji. Prilika je to da se ozbiljno zapitamo koje je to drvo koje naša vjera treba „presaditi“. Možda je to naša nada koju trebamo preseliti u vjeru. Ili radost koju trebamo preseliti u naše ozbiljnosti života. Možda smo to mi sami koji se trebamo iščupati iz vlastite veličine i sebičnih težnji, iz svojih žalosti i presaditi svoj život na neko mjesto koje ima smisla, koje nekamo vodi.

Dakako da Gospodin želi da se svi ljudi spase, ali sve ima svoje vrijeme i za sve postoji granica. Božja je granica pravedna. I nepremostiva. Nije slučajno Isus u Abrahamova usta stavio riječi o provaliji preko koje prijelaza nema. Nerijetko vidimo kako oni koji ne poštuju granice padaju u mračne ponore posesivnosti i pohlepe, ovisnosti, zavisti i ljubomore, ratova, nepovjerenja i drugih bolesnih stanja neprijateljstva koja vode u pakao. A pakao nije priča, nego najopasnija stvarnost života.

Srce me boli što moram reći da živimo u vremenu koje grca u nepoštenju i neistini, a to su refleksi duha tame koji sije toliko mržnje; u vremenu u kojem mnogi upravitelji ne misle na svoju ekipu nego na sebe, u kojem ima toliko izdaje čovječnosti koju nam je kao najveće bogatstvo Bog dao da ju branimo i njome upravljamo. Osobito u takvom vremenu oči ljudi, pune povjerenja, uprte su u vratare svjetla koji imaju hrabrosti pogledati zlu u oči i obraniti im nadu.

Promatrajući njega uzdignuta na križ, ne predaj se. Što možeš promijeniti, mijenjaj, bori se, trudi se iz petnih žila i svim silama. A što ne možeš promijeniti, to prihvati. Prigrli. Zavoli. Izdrži. I kada je nesnosno teško i lice se ne može podići u osmijeh, nasmij se dušom. Gospodin će ti uzvratiti osmijehom i proći će bol, i znat ćeš da je vrijedilo.

Životi svetaca ponekad su uzbudljiviji od bilo kojeg romana ili filma, pustolovniji, dramatičniji, zabavniji od bilo koje izmišljene priče, napetiji od bilo kojeg scenarija. Ispunjeni mudrošću, izvrstan su izbor za svakoga tko od svog života želi više. Više od korektnosti i prosječnosti.

Duh Božje riječi ponovo nas vodi na trag kraljice svih vrlina - poniznosti - bez čijega svjetla ništa ne uspijeva. Borimo se upisati na taj popis poniznosti koji je jedina sigurnost jer dok kažeš keks, sve se u životu može okrenuti. Dok kažeš keks, „zagori“ pod nogama, ruše se uzvišena postolja, a ostaju čvrsto ona koja s Bogom u duhu poniznog i radosnog služenja grade ljudi koji, unatoč nemalim žrtvama, tiho i srdačno svima oko sebe pružaju dobar - i tȇk i život.