Nije istina da mi ne razumijemo Boga i ne znamo što je njegova volja koja se treba s Božićem roditi u našim životima, samo je pitanje jesmo li hrabri dovoljno da krenemo prema njoj. Polazak je ostaviti grijeh. Pa ako netko i ne bi znao što je grijeh, zna koga može pitati ako mu je stvarno stalo da ga se riješi. Opraštanje od grijeha prvi je korak susretanja s Božjom voljom.

Još imamo malo došašća. Iskoristimo ga da susretnemo stvarnoga živoga Boga i donesemo ga u stvaran život. Ne trebaju nam kompromisi s tamom, treba nam Božji život u nama. Ne morate meni vjerovati, uvjerite se sami, taj put u evanđelje vrijedan je života.

Izgleda da u našem kaotičnom vremenu najviše fali reda, uređenih odnosa, poštivanja pravila, poštovanja, zato danas trebamo proroke poput Ivana. Trebamo ljude karaktere koji se ne plaše reći istinu izravno, bez okolišanja, bez rukavica. Ivan je tražio da se napravi red u životu, stoga njegovo svjedočanstvo utjelovljuje riječi starozavjetnog proroka da treba poravniti staze jer Gospodin dolazi.

U došašću Gospodin nas poziva bdjeti. Lijepo taj poziv osvjetljuju zornice, kao naš odaziv, jer one su znak da smo svjesni kako dolazi nešto važno, nešto veliko čemu čeznemo dorasti, no nije Isus tim izrazom mislio samo to da se ranije budimo ili dijela sna odričemo. Bdjeti ne znači ne spavati, nego voditi brigu; ne toliko oči otvoriti, koliko srce.

Dragi čitatelji, ne dajmo se naviknuti na takvu „normalnost“ koja sve demolira i ruševine prikriva ravnodušnošću. Treba jasno reći što je normalno, a što nije i osloboditi se nerazumnog straha od nazivanja stvari i pojava pravim imenom. Naša je misija zaštititi normalnost života od zastranjenosti i ne pristajati ni na što što se Bogu i njegovim zakonima podsmjehuje. Rekao je bl. Alojzije Stepinac: „Rugaju se Bogu, ne boje ga se, ali zato strepe pred ljudima.“

Samo su dva moguća načina na koje čovjek može podnositi nedaće svojega vremena: u nadi ili bez nade - s Bogom ili bez Boga. Trpljenje bez Boga vodi u očaj, a trpljenje koje računa na Boga podupire zdravu klimu u kojoj nada donosi svoje plodove.

Ne možemo više odgađati izlazak iz katakombi našega vremena ni dopustiti da to vrijeme unakazuje Božji naum o dostojanstvu ljudske osobe i tijela kao prebivališta Duha Svetoga, kao svetohraništa, kao pokaznice euharistijskog Isusa. S tom spoznajom moramo se oduprijeti svakoj „prenamjeni“ tog hrama za neke druge sadržaje. Usprotiviti se obezvrjeđivanju ljudskog tijela znači brigu Boga koju nosimo u sebi donositi k drugome, pozdravljati i paziti na njegovu svetost i biti mu, poput Krista, dobri kao kruh.

Ovi dani ne trebaju duboka tumačenja i prodike jer se „razumiju dušom“. Neka se poruka svetih probije iz naših duša do odluka. A vlč. Ivica Cujzek donosi u nedjeljnoj poruci i zanimljivo pismo koje bi moglo doći s nebeske adrese za svakoga od nas. Pročitajte!

Isus nas poziva da se ispitamo kakvi smo vjernici, jesmo li spremni čuti, učiti, posložiti svoje živote, odricati se grijeha, ne činiti svetogrđe, ne biti na sablazan, ne napadati Crkvu jer nam ne povlađuje, reći istinu ma kako bila teška itd. Crkva ne smije postati poput popustljive majke koja sve dopušta svojoj djeci jer to nije izraz ljubavi... Izraz je ljubavi kada se jasno odredi što se smije a što ne i što je dobro a što nije.

U jednoj priči svećenik svom prijatelju ateistu kaže: „Dobar si i drag čovjek, zašto ne postaneš kršćanin?“ On mu odgovori: „Ako je biti kršćanin to što ti tvrdiš, za to nemam snage. Ako je kršćanstvo ono što vidim oko sebe, onda uopće nisam zainteresiran.“ Odgovor nad kojim bismo se svi trebali zamisliti. Što mi o svojoj vjeri pričamo? Kako ju pokazujemo? Ta nas zapitanost vodi prema riječima kojima završavaju čitanja 29. nedjelje kroz godinu: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Može li se danas naći vjere? Po čemu se vjernik prepoznaje?