Jedna priča govori o tome kako su neki željeli iskušati starca pa su ga pitali za čovjeka koji je umro, hoće li ići u raj ili u pakao. Odgovorio je neka mu donesu njegove cipele pa će im reći. Nisu razumjeli pa im je objasnio: „Oni koji hodaju po prostranim i ravnim putovima ne mogu uprljati svoje cipele, a oni koji hode uskim i strmim putovima, nužno će ih uprljati. Poznato je koji od tih putova vodi u raj. Ni oni koji ne priskaču braći u nevolji neće uprljati cipele, a oni koji su zbog drugih spremni mnogo trpjeti, morat će poći mnogim blatnim putovima. Nakraju, i Gospodin je prošao našim putovima i upoznao naš hod. Dođe li mu tko u čistim cipelama, znat će da ga želi obmanuti. A manji je grijeh uprljati se nego svoju prljavštinu nastojati sakriti pred Bogom.“
Problem uopće nije u skupim cipelama. Problem je u njima odlaziti od Boga, gaziti dostojanstvo drugoga, ne primijetiti potrebitoga.

Sanjam Crkvu koja probleme neće odgađati, nego rješavati. Sanjam Crkvu koja silazi s trona da bi slušala one na dnu. I čije misli neće putem misija krenuti samo jednom godišnje, nego će živjeti svaki dan svoje misijsko poslanje: hrabro naviještati evanđelje i djelatnom ljubavlju prigrliti svako ljudsko biće, ma gdje bilo. Osobito zaštititi najranjivije. Takvu Crkvu sanjam, koja neće glavu pognuti pred zlom i nepravdom koja udara one koji se ne mogu obraniti. To znači „Bogu dati Božje“, a ne samo ići na misu, na duhovnu obnovu i pokazati se u društvu „izabranih“.

Slaveći Dan zahvalnosti, osvješćujemo si s koliko ljubavi i pažnje Gospodin brine o nama. Možda upravo danas trebamo ponovno otvoriti oči za tu brigu. Govori nam o tome i nedjeljno evanđelje u kojem Isus nebesko kraljevstvo uspoređuje sa svadbom. Domaćin poziva uzvanike, no oni ne žele doći, nemaju vremena. Što im - što nama krade vrijeme? Čime smo toliko zaposleni? A prispodoba ide još dalje: neki ne samo da odbijaju poziv, nego zlostavljaju i ubijaju one koji ga prenose.

Pa ako bi se kojem čovjeku možda i moglo, Bogu se ne može sakriti ništa - u tome je ljepota naše vjere. Bog je taj koji vidi svaku dušu, poznaje svakog čovjeka i zna o njemu sve. Za dobrog čovjeka, to nije prijetnja, nego utjeha! Jer tako je umirujuće u tu spoznaju položiti sve svoje muke. Tako je dobro u tu spoznaju - da Bog sve zna, i unatoč svemu tome nas voli - položiti sve svoje povjerenje

Probudimo se iz sna da je sve dobro kad nije i radimo svaki svoj posao da bude. S pravom da budemo Božji sinovi i kćeri nismo dobili pravo vladanja, nego služenja. Onda služimo. I ne bojmo se onih koji bi nam zbog toga najradije ruke slomili. Može se slomiti sve, ali Duh Božji u nama ne.

Vi veliki, molimo vas, ako Gospodina slijedite, spustite se među malene. Ako imate dobrotu Božjega oka u sebi, tražite poput njega malene. I pitajte ih. Prestanite im tumačiti svisoka i pitajte zašto su besposleni, zašto ih nitko ne doživljava, zašto ne mogu, ili zašto ne žele raditi.

Zanimljivo je bilo promatrati kako su na biskupijskom hodočašću ministranata i vjeroučenika u ludbreško svetište Krvi Kristove djeca slagala riječi u poruke Isusu. Igrali su se balonima koji su, prema citatu sv. Carla Acutisa, označavali duše. Sliku Crkve prezentirali su kada su uspijevali balon održati u zraku pomažući jedni drugima. Kada je balon pao, što je značilo grijeh, probušio se i tada su se iz njega po svetištu raspršile riječi na papirićima. Djeca nisu više imala balon za igru (Crkva nije više imala dušu za dizanje u nebo). Ali nije to kraj. Imala su hrpicu papirića. Oni još ne znače ništa, ali mogli bi značiti sve.
Posložili su ih u poruke koje su pročitane u euharistijskom klanjanju. Jedna je molitva glasila: „Oprosti, Isuse, išli smo po krivoj autocesti.“ Autocesti jer riječi su bile razlomljene misli sv. Carla.

Put nalaženja brata je pogled u sebe. Ne mogu naći brata ako ja nisam brat.

„Priđimo podnožju raspela i tamo se požalimo - ako imamo hrabrosti“, izaziva nas sv. Madeleine Sophie Barat. Ako imamo hrabrosti…

Jedna legenda kaže da je krštendan „blagdan poleta anđela“, dan kada su naši anđeli od Oca dobili krila i poletjeli nam ususret da nam pomažu pronaći Njegov zagrljaj - i kad prođe vrijeme, i kad se izgubimo u svojim „važnim“ brigama i tvrdoglavostima. Ne bi li bilo lijepo i tada svojim anđelima dati malo poleta? Obnoviti odluku da se odričemo svega zla, svih obmana, neiskrenosti i napuštanja onoga u što smo povjerovali.