Duhovni centar Varaždinske biskupije VeternicaPastoralni centar Varaždinske biskupije LudbregLudbreško svetišteSamostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove, IvanecLiturgija danaNedjeljna poruka
Od:
Do:

1. nedjelja došašća A

Dve, tri po domačem

Dok su svoje zdelane roke koje su dišale po žmefki zemljici i friškem kruheku pri ognjišču polek šparheta lečili, tak su nas negda dedeki i babice vučili. Rekli su da se svetlo nesme vgasiti dok si pre hiži nesu domaj. I unda šeptali Zdravomarije tak dogo dok si nesu srečno došli. Doge su to bile večeri v kojima su petrolejke žmigale v duhu molitve, a tu i tam zatancale v ritmu popevke – za zmučenu dušu.

Une petrolejke koje su jim bile vužgane v očima, več zdavnja su se vgsile, ali kak da ih budiju rasvetleni obloki, jer to znači da još navek negdi neko nekoga čeka, kak god gosta kmica se pod pocek rivala. To, dok znaš da imaš kam dojti i da te tam neko rada ima, to se zove došašče.

Vjerujem da mi danas nismo otišli tako daleko da ovih par domači reči ne bismo mogli razumjeti. Nadam se da se svojih korijena ne sramimo i njihove običaje ne podcjenjujemo, i molim se da još uvijek znamo jedni druge čekati jer to znači da nismo izgubili došašće.

Došašće nije (samo) vrijeme, došašće su ljudi koji imaju vremena jedni za druge. To su ljudi koje je Bog zapalio da nam po njima kaže kako i on nas čeka, i on se nama raduje. To su vjernici koji slave zornice, mole, kaju se i čine dobra djela. Dok se god svi ne vrate doma, te petrolejke ne smijemo ugasiti! Njih pali Crkva zanesena božanskim svjetlom jer je poput Majke Božje poslušala Boga i zanijela Isusa, koji sada dolazi najbliskiji čovjeku.

Zato došašće potiče ljude da probude ono najljudskije u sebi. Zato je ono tako prisno povezano i s materinskim jezikom i s toplinom doma. Ono prati ritam Božje Majke, dakle ima ljudske korake, ima neustrašiv duh žene koja se bori za svoje najmilije. Ima korake nekoga tko nas traži, a mi mu pružamo gostoprimstvo. Ima pogled nekoga tko nas je razočarao, ali smo mu oprostili. Ima ruke koje prose i primaju naše služenje. Takav čovjek svjedok je došašća.

On neće pogaziti riječ da ima, uvijek ima izlaza iz tame. On druge ne gleda kao slabije, jer manje znaju, mogu ili imaju. On ne razmišlja hoće li u svome mirišljavom autu prevesti ne tako naparfemanoga bogca do kuće ili do bolnice, a u svoj će zglancani dom rado pozvati čovjeka blatnih škornji. Čovjek je to koji će smoći snage da se osmjehne, koji će zapjevati, pa i ako nema baš sluha, pa i ako mu neprijatelj udara i potkopava nadu.

To su ljudi došašća i došašće su ti ljudi jer po njima Bog postaje među nama prepoznatljiv. Oni su domaćini koji ne dopuštaju da se u njihovu domu ugasi svjetlo ljubavi i ne daju da se zamrače svjetiljke njihovih savjesti. Lijepo o njima pjeva Vice Vukov s kojim dijelimo odluku da će ovo došašće biti drugačije – svjetlije, jer i „ak mi vgasne luč trepeča, bum popevku v oblok del.“

vlč. Ivica Cujzek