1. korizmena nedjelja C
Bog na čekanju
Evanđelje na početku korizme donosi Isusov sukob s neprijateljem ljudskih duša koji se sve podmuklije i danas umiljava želeći trijumfirati na način da čovjeka udalji od Boga. U napastima vezanim za hranu, služenje i prisnost s Bogom otkrivamo stupove korizmene vjerničke odanosti: post, djela ljubavi i molitvu.
Mudro je odmah u startu stvari nazvati pravim imenom jer post nije dijeta, milosrđe nije sentimentalnost, a križni put nije šetnja! Bit će prilike post i ljubav uzdignuti u fokus naših razmišljanja, a danas mi je na srcu molitva. Nedavno mi je u ruke došao jedan molitvenik, onaj s napuknutim koricama, nerazmjerno velikim slovima i izlizanim stranicama. Kipec, kao knjižna oznaka, bio je umetnut na mjesto gdje počinje križni put. Kako mnogo taj detalj govori o vlasniku ovoga blaga u kojem je pohranjena najveća mudrost svijeta! Postoje mnoge knjige iz kojih se uči biti pametan, ali biti mudar, to se ne može naštrebati.
Molitva križnog puta trag je mudrosti kojim su išli naši preci. Jesmo li zamijetili kako se danas taj sinonim privrženosti Gospodinu pokušava omalovažiti? Prikazati kao zastarjela, srcedrapajuća, preduga i dosadna aktivnost za staromodne ljude koji su neupućeni, slabo čitaju pa im trebaju velika slova da se ne pogube. Kako bi đavlu bilo drago da uspije takve negativne konotacije i podrugljiv ton podvaliti mudrosti i snazi izvorne zajedničke molitve!
I u vjerničkim krugovima promoviraju se danas tzv. privatne molitve, spontane, slobodne, intuitivne, bilo kakve, samo da ne budu one starinske. Dakako, svaka je molitva neusporedivo vrijedna i Bog ju čeka, no u vremenu pretrpanom „online“ duhovnošću iz koje se eliminira riječ pobožnost, jer zvuči staromodno, i gube se pučki molitvenici naših baka jer u njima nije ništa proizvoljno, moramo biti oprezni. Molitva nije proizvoljnost, ono što nama paše, nego je to život okrenut Bogu, a naš Bog ne ide u šetnju, nego nositi križ!
Moderno je danas moliti, ni mnoge popularne ličnosti ne skrivaju svoj molitveni život, ali trebamo shvatiti da on nije odvojiv od društvenog, obiteljskog, profesionalnog, tajnog i javnog i svakog drugog života. Jer molitva nisu samo riječi, molitva je, više nego riječi, stajanje iza svojih riječi, a ne njihovo prekrojavanje da nam bude komotno, ovisno o tome tko gleda i sluša i jesmo li time polaskani ili ne.
Bog uvijek sluša. Ne stavljajmo ga „na čekanje“ kada dogovaramo i rješavamo neke druge stvari, nego stavimo kipece – slike svojih života na prava mjesta kao oznake tko smo i čiji smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Ne stidimo se na njima riječi raspelo, klecalo, pobožnost, poniznost, jer to su neizbježne i povlaštene postaje na putu križa – putu mudrosti.
Evanđelje na početku korizme donosi Isusov sukob s neprijateljem ljudskih duša koji se sve podmuklije i danas umiljava želeći trijumfirati na način da čovjeka udalji od Boga. U napastima vezanim za hranu, služenje i prisnost s Bogom otkrivamo stupove korizmene vjerničke odanosti: post, djela ljubavi i molitvu.
Mudro je odmah u startu stvari nazvati pravim imenom jer post nije dijeta, milosrđe nije sentimentalnost, a križni put nije šetnja! Bit će prilike post i ljubav uzdignuti u fokus naših razmišljanja, a danas mi je na srcu molitva. Nedavno mi je u ruke došao jedan molitvenik, onaj s napuknutim koricama, nerazmjerno velikim slovima i izlizanim stranicama. Kipec, kao knjižna oznaka, bio je umetnut na mjesto gdje počinje križni put. Kako mnogo taj detalj govori o vlasniku ovoga blaga u kojem je pohranjena najveća mudrost svijeta! Postoje mnoge knjige iz kojih se uči biti pametan, ali biti mudar, to se ne može naštrebati.
Molitva križnog puta trag je mudrosti kojim su išli naši preci. Jesmo li zamijetili kako se danas taj sinonim privrženosti Gospodinu pokušava omalovažiti? Prikazati kao zastarjela, srcedrapajuća, preduga i dosadna aktivnost za staromodne ljude koji su neupućeni, slabo čitaju pa im trebaju velika slova da se ne pogube. Kako bi đavlu bilo drago da uspije takve negativne konotacije i podrugljiv ton podvaliti mudrosti i snazi izvorne zajedničke molitve!
I u vjerničkim krugovima promoviraju se danas tzv. privatne molitve, spontane, slobodne, intuitivne, bilo kakve, samo da ne budu one starinske. Dakako, svaka je molitva neusporedivo vrijedna i Bog ju čeka, no u vremenu pretrpanom „online“ duhovnošću iz koje se eliminira riječ pobožnost, jer zvuči staromodno, i gube se pučki molitvenici naših baka jer u njima nije ništa proizvoljno, moramo biti oprezni. Molitva nije proizvoljnost, ono što nama paše, nego je to život okrenut Bogu, a naš Bog ne ide u šetnju, nego nositi križ!
Moderno je danas moliti, ni mnoge popularne ličnosti ne skrivaju svoj molitveni život, ali trebamo shvatiti da on nije odvojiv od društvenog, obiteljskog, profesionalnog, tajnog i javnog i svakog drugog života. Jer molitva nisu samo riječi, molitva je, više nego riječi, stajanje iza svojih riječi, a ne njihovo prekrojavanje da nam bude komotno, ovisno o tome tko gleda i sluša i jesmo li time polaskani ili ne.
Bog uvijek sluša. Ne stavljajmo ga „na čekanje“ kada dogovaramo i rješavamo neke druge stvari, nego stavimo kipece – slike svojih života na prava mjesta kao oznake tko smo i čiji smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Ne stidimo se na njima riječi raspelo, klecalo, pobožnost, poniznost, jer to su neizbježne i povlaštene postaje na putu križa – putu mudrosti.
Vlč. Ivica Cujzek
