5. korizmena nedjelja C
Svjetski rat
Prije par dana susreo sam mališana koji je, potresen zbog ljudske patnje, upitao koji je to po redu svjetski rat. Odbio je svako objašnjene da se ne radi o svjetskom ratu jer zahvaća samo jednu zemlju i zaključio: „A ti misliš da Ukrajina nije na svijetu?! Svaki rat je svjetski.“
Kako snažna lekcija! Svaka je zemlja na svijetu. Svaki čovjek koji svojim suzama i krvlju natapa taj naš svijet nečije je dijete, brat, majka, otac, muž, žena... Tragedija svakog čovjeka svjetska je tragedija. A rat je najtragičnije razulareno oličenje zla bez krinke.
Ne ulazeći u interesne i političke sfere, zanima nas samo Božja i ljudska: rat je poraz čovječnosti, što nas se itekako tiče. Koliko je još nezaliječenih rana iz Domovinskog rata? Nije li i to bio svjetski rat ako je srušio cijele svjetove naših obitelji, naših branitelja, kad je slomio toliko srdaca, uništio toliko snova, ranio i ubio toliko nevinih duša. Još od prvog svjetskog rata kada je brat digao ruku na brata - od Kajina i Abela ljudi ne prestaju govoriti „ne ponovilo se nikada“.
A ponavlja se. Ne samo na istoku Europe optočenom suzama. Svjedoci smo pogubnosti mržnje koja gazi ljudsko dostojanstvo i u našoj sredini, samo bez sirena i reflektora. U našim domovima i na ulicama također teku suze zbog rastanaka, laži, podlih udaraca, verbalnih napada i nasilja. Najgore je kada se ljudi na zlo naviknu i prihvate ga kao nešto uobičajeno, što se nazire i u evanđelju pete korizmene nedjelje. I tu se radi o jednoj sredini u kojoj ljudi uzimaju kamenje u ruke i prijete ubojstvom, s naumom da izazovu i optuže Boga.
Rat je nasrtaj na čovjeka kako bi se ranilo Boga. Kako bi ga se onemoćalo i u ljudima slomilo. I danas se čuju prigovori zašto On na sve to šuti, no njegov je odgovor jasan, kao što je bio i u toj biblijskoj situaciji u kojoj nitko na kraju nije bacio kamen na ženu. Možda je od izgovorenoga još rječitije Isusovo dvostruko uspravljanje pred napadačima jer to je izravna poveznica s pobjedonosnim uspravljanjem na križu.
Na svjetskom golgotskom ratištu Krist je jednom zauvijek porazio zlo baš svojom uspravnošću. Njegov stav neka nas urazumi i osmjeli da, najprije u svojoj sredini, pogledamo zlu ravno u oči suprotstavivši mu se svojom ljudskom uspravnošću. Križ je jedino oružje koje nam to dostojanstvo i čast može očuvati, ali želimo li se za njega primiti, moramo iz ruku ispustiti kamenje zla koje nam svija kičmu i snižava nas k svojim ubitačnostima.
Budući da znamo da više ruku na strani svjetskog dobra znači manje ruku na strani zla, što ćemo odgovoriti prvašiću koga zanima kada će svjetski rat završiti? S pravom on to pitanje postavlja svakome od nas. Kada će naši ratovi prestati?
Vlč. Ivica Cujzek
Prije par dana susreo sam mališana koji je, potresen zbog ljudske patnje, upitao koji je to po redu svjetski rat. Odbio je svako objašnjene da se ne radi o svjetskom ratu jer zahvaća samo jednu zemlju i zaključio: „A ti misliš da Ukrajina nije na svijetu?! Svaki rat je svjetski.“
Kako snažna lekcija! Svaka je zemlja na svijetu. Svaki čovjek koji svojim suzama i krvlju natapa taj naš svijet nečije je dijete, brat, majka, otac, muž, žena... Tragedija svakog čovjeka svjetska je tragedija. A rat je najtragičnije razulareno oličenje zla bez krinke.
Ne ulazeći u interesne i političke sfere, zanima nas samo Božja i ljudska: rat je poraz čovječnosti, što nas se itekako tiče. Koliko je još nezaliječenih rana iz Domovinskog rata? Nije li i to bio svjetski rat ako je srušio cijele svjetove naših obitelji, naših branitelja, kad je slomio toliko srdaca, uništio toliko snova, ranio i ubio toliko nevinih duša. Još od prvog svjetskog rata kada je brat digao ruku na brata - od Kajina i Abela ljudi ne prestaju govoriti „ne ponovilo se nikada“.
A ponavlja se. Ne samo na istoku Europe optočenom suzama. Svjedoci smo pogubnosti mržnje koja gazi ljudsko dostojanstvo i u našoj sredini, samo bez sirena i reflektora. U našim domovima i na ulicama također teku suze zbog rastanaka, laži, podlih udaraca, verbalnih napada i nasilja. Najgore je kada se ljudi na zlo naviknu i prihvate ga kao nešto uobičajeno, što se nazire i u evanđelju pete korizmene nedjelje. I tu se radi o jednoj sredini u kojoj ljudi uzimaju kamenje u ruke i prijete ubojstvom, s naumom da izazovu i optuže Boga.
Rat je nasrtaj na čovjeka kako bi se ranilo Boga. Kako bi ga se onemoćalo i u ljudima slomilo. I danas se čuju prigovori zašto On na sve to šuti, no njegov je odgovor jasan, kao što je bio i u toj biblijskoj situaciji u kojoj nitko na kraju nije bacio kamen na ženu. Možda je od izgovorenoga još rječitije Isusovo dvostruko uspravljanje pred napadačima jer to je izravna poveznica s pobjedonosnim uspravljanjem na križu.
Na svjetskom golgotskom ratištu Krist je jednom zauvijek porazio zlo baš svojom uspravnošću. Njegov stav neka nas urazumi i osmjeli da, najprije u svojoj sredini, pogledamo zlu ravno u oči suprotstavivši mu se svojom ljudskom uspravnošću. Križ je jedino oružje koje nam to dostojanstvo i čast može očuvati, ali želimo li se za njega primiti, moramo iz ruku ispustiti kamenje zla koje nam svija kičmu i snižava nas k svojim ubitačnostima.
Budući da znamo da više ruku na strani svjetskog dobra znači manje ruku na strani zla, što ćemo odgovoriti prvašiću koga zanima kada će svjetski rat završiti? S pravom on to pitanje postavlja svakome od nas. Kada će naši ratovi prestati?
Vlč. Ivica Cujzek